AUTOR: TARIK KULENOVIĆ
Jeleni na kiši
ocjena:
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Celeber
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Celeber
Tarik Kulenović magistar je sociologije, koji svoje slobodno vrijeme troši na pisanje proze. A čime bi se drugim jedan sociolog u svojoj prozi bavio nego stvarnošću i svakodnevnom javom prosječnog hrvatskog građanina. Dakle, Kulenović je predstavnik tzv. stvarnosne prozne matrice. A sjetimo li se da je on rođen 1969. godine, odmah nam biva jasno da ta java baš i ne može biti pretjerano blistava, te da, po svemu sudeći, više nagoni ka noćnoj mori. Jer, generacija je to kojoj je vrijeme podmetnulo nogu; od ranih dana redovito u pravilnim razmacima viktimizirani, počevši od Šuvarove reforme školstva, preko rata, pa sve do besperspektivnog poraća. No, podatak iz njegovog životopisa koji još kaže da je odrastao na zagrebačkoj Knežiji dodatno upućuje da će tu, osim o generacijskoj, još biti riječ i o urbanoj, kvartovskoj priči, dok efektna slika s naslovnice sugerira da niti rat neće biti zaobiđen. A kakva bi to uopće priča o devedesetima bila bez te prokletinje koju ratom zovemo?
Tako, nakon što smo ugrubo zaključili o kakvom se proznom rukopisu radi, red bi bio da malo zagrebemo i ispod površine.
Jeleni na kiši ambiciozno je zamišljen roman, koji pomalo neinventivno, počinje s malim deja-vu - pogrebom jednog od likova (kao u npr. Tribusonovom Klubu obožavatelja, Williamsovom Povratku u Cardiff i da ne nabrajam dalje) kao motivom za okupljanje stare škvadre. No, motiv pogreba jednog iz ekipe tek je startni korak Kulenovićeve razgranate, razlomljene kompozicije, koja se sastoji od niza kratkih poglavlja, te kojom nas on skačući iz sadašnjosti u prošlost i natrag, kao i s jednog na drugi lik, upoznaje s trenutačnim stanjem, ali i prošlim danima šarolike grupice aktera ove priče.
Nesretni pokojnik (uzrok smrti – predoziranje heroinom) je Gogić kojega u romanu pratimo preko niza uzbudljivih i vrlo dojmljivih i uvjerljivih epizoda iz rata (u kojemu je sudjelovao kao dobrovoljac od prvog dana), pa sve do njegova povratka u mirnodopsku realnost, u kojoj se ne snalazi baš najbolje, te poseže za drogom. Upravo je uz njegov lik povezana asocijacija iz naslova, jer jelen na kiši ništa ne osjeća; ne može čuti, ne može onjušiti, a slabo i vidi, baš poput traumatiziranih ratnika koji u poratno vrijeme žive učahureni u svoja sjećanja i patnju. Gogić je jedan od takvih, ukratko – arhetip PTSP-ovca (kojima se Kulenović bavio i u svojoj odličnoj priči Petarde objavljenoj u zborniku FAKat).
No, da krivo ne shvatite, Gogić je važan, ali ne i glavni ili noseći lik. Kulenović svoj roman koncipira na više podjednako važnih protagonista, od kojih niti jednog ne izdvaja kao glavnog, nego kroz prizmu veće grupice likova progovara o svojoj generaciji. Pa tako tu imamo i Picu koji je 1991. otišao u Ameriku gdje se vrlo dobro snašao, a njegov privremeni dolazak u Zagreb na sprovod prijatelja pruža mogućnost Kulenoviću da kroz Picino viđenje hrvatske realnosti, iz neutralne pozicije progovori o promjenama nastalim unazad deset zadnjih godina. No, tu su isto tako i npr. Fric i Beli, kao tipični primjerci izgubljene generacije a-la CRO (ili HR, svejedno) koji životare bez perspektive za išta drugo osim dilanja, šverca i opijanja, a Kulenović je u svom romanu također našao mjesta i za predstavnike onih koji su se “u pretvorbi snašli” (roditelji nekih od likova), čime zaokružuje sliku tih nesretnih hrvatskih godina.
Iako duboko usidren u domaću zbilju, Kulenovićev rukopis ipak više duguje suvremenoj otočkoj književnosti i filmu (preciznije Trainspotting Irvinea Welsha) nego svojim domaćim srodnicima po peru (poput npr. Perišića ili Popovića). Osim npr. skokovite naracije i galerije likova s ruba, Kulenović je od Welshovog Trainspottinga baštinio i zanemarivanje ženske populacije, koje su u romanu prisutne, ali nažalost tek da redovito njurgaju nešto svojim nezrelim partnerima i tu-i-tamo rašire noge kako bi autor svoje štivo začinio i kojim sočnijim prizorom seksa. S tim u vezi se ipak nadam da će Kulenović nastaviti slijediti Welsha, te da će poput njega u Pornu, i on u svom narednom djelu veći i važniji prostor pridati i pripadnicama nježnijeg spola.
Kulenović je ponajbolji u dijalozima, koji su iznimno životni i dojmljivi, obilato začinjeni vulgarizmima i kvartovskim slengom, te on duhovitu brbljavost svojih likova vrlo uspješno rabi da bi podcrtao i naglasio njihove psihološke profile i karakterizaciju bitno obilježenu mačizmom i tvrdoglavošću, ali i podebljao autentičnost i uvjerljivost svog proznog pisma.
Sve u svemu, Jeleni na kiši vrlo je dinamičan i zabavan, iako na momente i tmuran roman, u kojem Kulenović nije postao žrtvom ambiciozno zamišljene, vremenski i prostorno rascjepkane, fragmentarne strukture svog romana, jer ju je uspio vrlo precizno kompozicijski sastaviti. Također je i vrlo dojmljivo i sveobuhvatno oslikao nimalo glamuroznu stvarnost naših zadnjih desetak godina obuhvaćajući sve crne rupe hrvatskih devedesetih (rat, droga, PTSP, privatizacijska pljačka, nezaposlenost, itd.), i to kroz sudbine veće grupe podjednako zastupljenih likova. Time njegov roman slobodno možemo proglasiti "točkom na i" proznog stvarnosnog pisma posvećenog hrvatskim devedesetima. Koje su, na sreću, iza nas, i kojih se svi vrlo nerado sjećamo.
Tako, nakon što smo ugrubo zaključili o kakvom se proznom rukopisu radi, red bi bio da malo zagrebemo i ispod površine.
Jeleni na kiši ambiciozno je zamišljen roman, koji pomalo neinventivno, počinje s malim deja-vu - pogrebom jednog od likova (kao u npr. Tribusonovom Klubu obožavatelja, Williamsovom Povratku u Cardiff i da ne nabrajam dalje) kao motivom za okupljanje stare škvadre. No, motiv pogreba jednog iz ekipe tek je startni korak Kulenovićeve razgranate, razlomljene kompozicije, koja se sastoji od niza kratkih poglavlja, te kojom nas on skačući iz sadašnjosti u prošlost i natrag, kao i s jednog na drugi lik, upoznaje s trenutačnim stanjem, ali i prošlim danima šarolike grupice aktera ove priče.
Nesretni pokojnik (uzrok smrti – predoziranje heroinom) je Gogić kojega u romanu pratimo preko niza uzbudljivih i vrlo dojmljivih i uvjerljivih epizoda iz rata (u kojemu je sudjelovao kao dobrovoljac od prvog dana), pa sve do njegova povratka u mirnodopsku realnost, u kojoj se ne snalazi baš najbolje, te poseže za drogom. Upravo je uz njegov lik povezana asocijacija iz naslova, jer jelen na kiši ništa ne osjeća; ne može čuti, ne može onjušiti, a slabo i vidi, baš poput traumatiziranih ratnika koji u poratno vrijeme žive učahureni u svoja sjećanja i patnju. Gogić je jedan od takvih, ukratko – arhetip PTSP-ovca (kojima se Kulenović bavio i u svojoj odličnoj priči Petarde objavljenoj u zborniku FAKat).
No, da krivo ne shvatite, Gogić je važan, ali ne i glavni ili noseći lik. Kulenović svoj roman koncipira na više podjednako važnih protagonista, od kojih niti jednog ne izdvaja kao glavnog, nego kroz prizmu veće grupice likova progovara o svojoj generaciji. Pa tako tu imamo i Picu koji je 1991. otišao u Ameriku gdje se vrlo dobro snašao, a njegov privremeni dolazak u Zagreb na sprovod prijatelja pruža mogućnost Kulenoviću da kroz Picino viđenje hrvatske realnosti, iz neutralne pozicije progovori o promjenama nastalim unazad deset zadnjih godina. No, tu su isto tako i npr. Fric i Beli, kao tipični primjerci izgubljene generacije a-la CRO (ili HR, svejedno) koji životare bez perspektive za išta drugo osim dilanja, šverca i opijanja, a Kulenović je u svom romanu također našao mjesta i za predstavnike onih koji su se “u pretvorbi snašli” (roditelji nekih od likova), čime zaokružuje sliku tih nesretnih hrvatskih godina.
Iako duboko usidren u domaću zbilju, Kulenovićev rukopis ipak više duguje suvremenoj otočkoj književnosti i filmu (preciznije Trainspotting Irvinea Welsha) nego svojim domaćim srodnicima po peru (poput npr. Perišića ili Popovića). Osim npr. skokovite naracije i galerije likova s ruba, Kulenović je od Welshovog Trainspottinga baštinio i zanemarivanje ženske populacije, koje su u romanu prisutne, ali nažalost tek da redovito njurgaju nešto svojim nezrelim partnerima i tu-i-tamo rašire noge kako bi autor svoje štivo začinio i kojim sočnijim prizorom seksa. S tim u vezi se ipak nadam da će Kulenović nastaviti slijediti Welsha, te da će poput njega u Pornu, i on u svom narednom djelu veći i važniji prostor pridati i pripadnicama nježnijeg spola.
Kulenović je ponajbolji u dijalozima, koji su iznimno životni i dojmljivi, obilato začinjeni vulgarizmima i kvartovskim slengom, te on duhovitu brbljavost svojih likova vrlo uspješno rabi da bi podcrtao i naglasio njihove psihološke profile i karakterizaciju bitno obilježenu mačizmom i tvrdoglavošću, ali i podebljao autentičnost i uvjerljivost svog proznog pisma.
Sve u svemu, Jeleni na kiši vrlo je dinamičan i zabavan, iako na momente i tmuran roman, u kojem Kulenović nije postao žrtvom ambiciozno zamišljene, vremenski i prostorno rascjepkane, fragmentarne strukture svog romana, jer ju je uspio vrlo precizno kompozicijski sastaviti. Također je i vrlo dojmljivo i sveobuhvatno oslikao nimalo glamuroznu stvarnost naših zadnjih desetak godina obuhvaćajući sve crne rupe hrvatskih devedesetih (rat, droga, PTSP, privatizacijska pljačka, nezaposlenost, itd.), i to kroz sudbine veće grupe podjednako zastupljenih likova. Time njegov roman slobodno možemo proglasiti "točkom na i" proznog stvarnosnog pisma posvećenog hrvatskim devedesetima. Koje su, na sreću, iza nas, i kojih se svi vrlo nerado sjećamo.
roman mi je bezveze, dosadno, prezvakano, los stil, kad usporedis kako o ratu pise Mlakic, ovo ispada kao skolski sastavak.