AUTOR: EDO POPOVIĆ
Izlaz Zagreb jug
ocjena:
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Meandar
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Meandar
Kao što znademo, ove godine “slavi” se 25 godina od pojave Novog Vala. Edo Popović predstavnik je generacije koja je osamdesetih godina tabane derala, a "muda im zaprašivala cestu" na relaciji Kavkaz-Zvečka-Blato, a njegova proza i intervjui puni su referenci na to razdoblje njegova života. Zato nimalo ne čudi činjenica da je upravo Edo taj koji je za tematsku okosnicu svog romana Izlaz Zagreb jug odabrao pokazati nam kako danas živi novovalna publika, svi oni ondašnji mladi buntovnici puni ambicija i ideala.
U tu svrhu Edo je odabrao nekolicinu protagonista svoje generacije, rezignirane fircigere nimalo blistavih karijera koji svoje sive i bezlične egzistencije otaljavaju u okružju urbane periferije, na betonu Utrina i Zapruđa.
Radi se o nizu ljudi koji su odustali, predali se i sada samo traju. Tako kao nosećeg protagonista imamo Babu, novinara i nerealiziranog pisca, kojega ponajbolje karakterizira njegova vlastita konstatacija kako je, kad se sve zbroji i oduzme, jedina spomena vrijedna promjena u Zagrebu (nastala nakon pada komunističkog sustava) smanjenje broja kafića u kojima možete dobiti domaće pivo, pa “ta legendarna demokracija nije ništa drugo nego odjebavanje domaćeg piva”. Dakle, radi se o tipu koji kroz pivsku pjenu promatra svijet, ujedno u krigli topeći sve svoje izgubljene ideale, nade i iluzije, dok istovremeno boluje od (još neistražene) bolesti – straha od povratka kući. Gdje ga čeka žena. Vera. S kojom ima odnos hladniji od orošene flaše Ožujskog netom izvađene iz hladnjaka.
A Vera? Ona je u svojim kasnim četrdesetima još uvijek mlađi asistent na anglistici, sa velikim izgledima da taj atribut “mlađi” zadrži do penzije. A Babinih pijanstava već joj je “puna kapa”. Popovićevu luzersku galeriju likova proširuje još i Kančeli, čije ime, valjda po onoj nomen est omen, o njemu dovoljno govori. Kančeli je tip koji je (tal. cancellare – otkazati) otfikario suvremenost. Otkako ga je zbog njegova alkoholizma napustila žena i odvela dijete, on živi u “pećini” na 9. katu nebodera, bez radija, TV-a, telefona i kompjutera, sa petrolejkom umjesto žarulje, obroke si pripravljajući na kamperskom kuhalu, a radi kad mu se hoće, odnosno koliko mu je potrebno, pomažući na tržnici ili u autopraonici.
Kao što vidimo Popović je i dalje zastupnik marginalizirane luzerske većine, a spomenuta tri lika samo su dio mnogobrojnih (njih ukupno 9) karaktera, stanovnika Utrina čije sive egzistencije pratimo u romanu.
Roman je sastavljen od ukupno 28 kratkih poglavlja, koja su vrlo šarmantno, ali i pomalo enigmatično naslovljena (npr. "O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpine” ili “O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena”), a naslovom jednog od njih Popović se čak duhovito referira i na jednog, po senzibilitetu sebi bliskog, kolegu po peru ("O tome zašto je Robiju muka od eks generacije").
No, ti zgodni naslovi imaju i sasvim praktičnu funkciju – nakon što poglavlje pročitate, vratite se njegovu naslovu, i ako vam je on i dalje zagonetan - znak je da poglavlju morate pristupiti još jednom, ovaj put malo koncentriranije (da vas utješim, poglavlja ne prelaze 5 stranica).
Popovićev stil ponajviše karakterizira fragmentarnost, on rabi strategiju brze skokovite naracije s čestim izmjenama karaktera na koji je trenutačno fokusiran, a riječ je o prozi bez čvršće fabule koja se koncentrira na stanje i trenutačnu realnost koju likovi proživljavaju. Njihovi životi ne teku, nema tu velikih događaja i promjena, svakodnevica im je prilično ustajala, močvarna, i ne pretjerano zanimljiva (o njihovom gubitništvu dovoljno govori činjenica da je radnja romana smještena u sredinu ljeta, a nitko od njih nije na moru), ali svjetlosnim godinama daleko od toga da je riječ o dosadnom i nezanimljivom štivu.
Dapače, Popović ne oskudijeva u duhovitostima (“na licu mu izraz kineskog hrčka koji je upravo svršio”) i trudi se gotovo svaku svoju stranicu napuniti aforizmima i dosjetkama, koje su nerijetko vrlo cinične (“Baba više vjeruje instinktu nego razumu. Kuži da je instinkt omogućio opstanak tolikih vrsta, dok je razum, ponos ljudske vrste, uglavnom zadužen za obmane i samoobmane” ili “Ljubav je vječna – do braka”).
Neki su kritičari Popoviću već zamjerili pomalo neuvjerljiv sretan završetak romana. To je happy end u kojem se ženski likovi ispostavljaju puno stabilnijima i u kojem su one te koje generiraju kakve-takve promjene i pomake nabolje u životima svojih partnera (Kančeli uz Elzu naposljetku napušta pećinski način života, Suzi je ta koja Robiju otvara oči i nagoni ga da se otrgne od majčinih skuta, a Magda Stjepana potiče da napokon emocijama zamijeni posustali libido).
No, taj Popovićev happy end osobno iščitavam kao prkos dešperaciji, apatiji i rezignaciji na koju su likovi osuđeni, on kao da sretnim krajem, kojim nagrađuje svoje antijunake, želi poručiti – “Evo, kad moju generaciju fircigera stvarnost neprestano kažnjava, nek im sunce zasja barem na stranicama moje proze”. Koliko dugo, veliko je pitanje.
Edo Popović, svojim minimalističkim stilom, iznimno bogat duhom i karizmom, kao i izoštrenim smislom za ironiju, legitimni je domaći baštinik bardova urbane melankolije poput Carvera, Waitsa, Wendersa, Jarmuscha ili Austera.
A da je Štulić kojim slučajem (u svom najlucidnijem periodu, negdje do 1984. g.) pisao prozu, vjerujem da bi to bilo štivo umnogome nalik upravo ovom Popovićevom romanu.
U tu svrhu Edo je odabrao nekolicinu protagonista svoje generacije, rezignirane fircigere nimalo blistavih karijera koji svoje sive i bezlične egzistencije otaljavaju u okružju urbane periferije, na betonu Utrina i Zapruđa.
Radi se o nizu ljudi koji su odustali, predali se i sada samo traju. Tako kao nosećeg protagonista imamo Babu, novinara i nerealiziranog pisca, kojega ponajbolje karakterizira njegova vlastita konstatacija kako je, kad se sve zbroji i oduzme, jedina spomena vrijedna promjena u Zagrebu (nastala nakon pada komunističkog sustava) smanjenje broja kafića u kojima možete dobiti domaće pivo, pa “ta legendarna demokracija nije ništa drugo nego odjebavanje domaćeg piva”. Dakle, radi se o tipu koji kroz pivsku pjenu promatra svijet, ujedno u krigli topeći sve svoje izgubljene ideale, nade i iluzije, dok istovremeno boluje od (još neistražene) bolesti – straha od povratka kući. Gdje ga čeka žena. Vera. S kojom ima odnos hladniji od orošene flaše Ožujskog netom izvađene iz hladnjaka.
A Vera? Ona je u svojim kasnim četrdesetima još uvijek mlađi asistent na anglistici, sa velikim izgledima da taj atribut “mlađi” zadrži do penzije. A Babinih pijanstava već joj je “puna kapa”. Popovićevu luzersku galeriju likova proširuje još i Kančeli, čije ime, valjda po onoj nomen est omen, o njemu dovoljno govori. Kančeli je tip koji je (tal. cancellare – otkazati) otfikario suvremenost. Otkako ga je zbog njegova alkoholizma napustila žena i odvela dijete, on živi u “pećini” na 9. katu nebodera, bez radija, TV-a, telefona i kompjutera, sa petrolejkom umjesto žarulje, obroke si pripravljajući na kamperskom kuhalu, a radi kad mu se hoće, odnosno koliko mu je potrebno, pomažući na tržnici ili u autopraonici.
Kao što vidimo Popović je i dalje zastupnik marginalizirane luzerske većine, a spomenuta tri lika samo su dio mnogobrojnih (njih ukupno 9) karaktera, stanovnika Utrina čije sive egzistencije pratimo u romanu.
Roman je sastavljen od ukupno 28 kratkih poglavlja, koja su vrlo šarmantno, ali i pomalo enigmatično naslovljena (npr. "O bakrenoj pčelici i ljudima s očima škarpine” ili “O Alahovom poklonu, G-točki i tajfunu muškog imena”), a naslovom jednog od njih Popović se čak duhovito referira i na jednog, po senzibilitetu sebi bliskog, kolegu po peru ("O tome zašto je Robiju muka od eks generacije").
No, ti zgodni naslovi imaju i sasvim praktičnu funkciju – nakon što poglavlje pročitate, vratite se njegovu naslovu, i ako vam je on i dalje zagonetan - znak je da poglavlju morate pristupiti još jednom, ovaj put malo koncentriranije (da vas utješim, poglavlja ne prelaze 5 stranica).
Popovićev stil ponajviše karakterizira fragmentarnost, on rabi strategiju brze skokovite naracije s čestim izmjenama karaktera na koji je trenutačno fokusiran, a riječ je o prozi bez čvršće fabule koja se koncentrira na stanje i trenutačnu realnost koju likovi proživljavaju. Njihovi životi ne teku, nema tu velikih događaja i promjena, svakodnevica im je prilično ustajala, močvarna, i ne pretjerano zanimljiva (o njihovom gubitništvu dovoljno govori činjenica da je radnja romana smještena u sredinu ljeta, a nitko od njih nije na moru), ali svjetlosnim godinama daleko od toga da je riječ o dosadnom i nezanimljivom štivu.
Dapače, Popović ne oskudijeva u duhovitostima (“na licu mu izraz kineskog hrčka koji je upravo svršio”) i trudi se gotovo svaku svoju stranicu napuniti aforizmima i dosjetkama, koje su nerijetko vrlo cinične (“Baba više vjeruje instinktu nego razumu. Kuži da je instinkt omogućio opstanak tolikih vrsta, dok je razum, ponos ljudske vrste, uglavnom zadužen za obmane i samoobmane” ili “Ljubav je vječna – do braka”).
Neki su kritičari Popoviću već zamjerili pomalo neuvjerljiv sretan završetak romana. To je happy end u kojem se ženski likovi ispostavljaju puno stabilnijima i u kojem su one te koje generiraju kakve-takve promjene i pomake nabolje u životima svojih partnera (Kančeli uz Elzu naposljetku napušta pećinski način života, Suzi je ta koja Robiju otvara oči i nagoni ga da se otrgne od majčinih skuta, a Magda Stjepana potiče da napokon emocijama zamijeni posustali libido).
No, taj Popovićev happy end osobno iščitavam kao prkos dešperaciji, apatiji i rezignaciji na koju su likovi osuđeni, on kao da sretnim krajem, kojim nagrađuje svoje antijunake, želi poručiti – “Evo, kad moju generaciju fircigera stvarnost neprestano kažnjava, nek im sunce zasja barem na stranicama moje proze”. Koliko dugo, veliko je pitanje.
Edo Popović, svojim minimalističkim stilom, iznimno bogat duhom i karizmom, kao i izoštrenim smislom za ironiju, legitimni je domaći baštinik bardova urbane melankolije poput Carvera, Waitsa, Wendersa, Jarmuscha ili Austera.
A da je Štulić kojim slučajem (u svom najlucidnijem periodu, negdje do 1984. g.) pisao prozu, vjerujem da bi to bilo štivo umnogome nalik upravo ovom Popovićevom romanu.
Do '84? To ti sve govori.