Iako nije azijatskog porijekla, Tony White tematski se priključio trendu tzv. postkolonijalne, ili kako je neki zovu imigrantske britanske literature (Hanif Kureishi, Zadie Smith, Hari Kunzru, Monica Ali ...) pa tako i on, baš poput prethodno nabrojenih autora, u svom zadnjem romanu Foxy-T govori o istočnolondonskoj azijskoj muslimanskoj zajednici. Naslov romana ustvari je nadimak jedne od dviju glavnih junakinja (Foxy-T i Ruji-Babes) koje u predgrađu istočnog Londona vode maleni dućan s telefonskim karticama i pristupom Internetu. Pri svom poslovanju one su neprestano izložene provalama i krađama pa kao zaštitara u dućanu (ali i podstanara u svom stanu) uzimaju mladog Zafara, koji svojim prisustvom postepeno rastače njihov odnos i radikalno im mijenja živote, s kulminacijom u finalnom tragičnom razrješenju priče ...

Fabulu pratimo iz vizure pripovjedača koji, iako ostaje anoniman i svojim djelovanjem nema utjecaja na događanja, ipak nije impersonalan, ali sve što o njemu saznajemo (i to tek na samom kraju romana) je da se radi o stalnoj mušteriji koja svakodnevno surfa Internetom u dućanu naših junakinja. Međutim, još je važnije to da se u ovom slučaju ne radi o sveznajućem pripovjedaču (kako smo inače navikli), nego i on sam u više navrata naglašava da je prikaz većine događaja zasnovan na njegovim pretpostavkama i nagađanjima. Tako se cijela fabula ispostavlja konstrukcijom, krajnje subjektivnom i prilično labavom i kreiranom tek od fragmenata iz života vlasničkog para iz dućana. Zbilju iz njihovog života, kojoj je pripovjedač svjedokom, on nadograđuje vlastitim zamišljajima događanja koji prethode ili slijede nakon što on odsurfa svoje na kompjuteru i napusti njihov dućan, a rashomonska nepouzdanost njegovog iskaza romaneskno tkivo obogaćuje novim, intrigantnim slojem nedorečenosti i zagonetnosti.

Objektivnost sveznajućeg pripovjedača White zamjenjuje nepristranom subjektivnošću pripovjedača zakinutog za velike odjeljke zbilje koju, paradoksalno, on ipak nastoji što vjernije prikazati, pa u tome možemo iščitati ironizaciju ustaljene (autorske) sveznajuće pripovjedne pozicije, ali isto tako i apoteozu književnosti kao umjetničke kreacije sazdane od mješavine stvarnosti i mašte.

Ovakav pomalo iščašeni narativni postupak i otklon od ustaljenog “treće lice jednine” pripovjednog obrasca svakako predstavlja dobrodošlo osvježenje, a dodatni šarm i svježinu romanu donosi i autorov prkosni otklon od jezičnog standarda, što će uostalom zorno dočarati i slijedeći karakterističan citat:
“Ali Foxy-T kao da nije zanimalo ništa osim njene knjige i sve je vrijeme provodila tako da sjedi i bulji u stranicu koju čita da nađe gdje je stala jer joj je jako smetalo što Zafar stalno blene u nju a sama bi napravila bilo što samo da izbjegne njegov pogled i ta djevojka nije bila usredotočena na svoje knjige nimalo nego je mislila na Zafara i onog lopova i oni su joj se sada skroz pomiješali to je istina kao što je istina i to da Foxy-T nikada nije znala što od njega može dalje očekivati” (str. 139).