Pa krenimo redom – 'Enciklopediju očaja', dakle, otvara kratki roman 'Rekvijem za Kataloniju', u kojemu pratimo mladoga britanskog novinara Erica, koji iz idealističkih pobuda pristupa maloj anarhističkoj stranci koja se u Španjolskom građanskom ratu bori protiv Francovih fašista. Eric se pritom upušta u ljubavnu vezu s novinarkom Ednom, ali i strastveno zaljubljuje u talijanskog vojnika Marca. Njega, međutim, nakon jednoga kratkog susreta više ne uspijeva pronaći. Stranka koje je član političkim spletkama biva stavljena izvan zakona, a u jednoj borbi Eric doživljava i ranjavanje, pa naposljetku, lišen svih ideala i iluzija, razočaran i očajan, s Ednom napušta Španjolsku.

'Rekvijem za Kataloniju' pisan je u Ich-formi, a autor vrlo uvjerljivo dočarava okrutnost rata, mirise baruta, krvi i blata, ali i dojmljivo razvija kafkijansko ozračje nelagode i neizvjesnosti izazvane političkim spletkama. Dezorijentiranost - koja je osnovna značajka i ostala dva romana iz knjige - osim u dualitetu hetero i homoseksualnosti, ovdje se osjeća i u fluidnosti dobra i zla, odnosno relativnosti istine naznačene na početnim stranicama romana riječima upozorenja hotelskoga recepcionara kako 'nije sve onakvo kakvim se čini'.

Drugi roman iz knjige već samim svojim naslovom 'Neočekivano Venecija' sugerira osjet dezorijentiranosti, koji Jarak potom razvija na više načina i razina. Početnu trećinu romana zauzima vrlo uvjerljiv i sugestivan, dokumentaristički opis Venecije, grada višekratno opjevana i već opisana u djelima mnogih slavnih i manje slavnih pisaca. Jarkov pripovjedač već na samu početku, priznanjem kako ne zna da li voli ili mrzi Veneciju, inicira osjet dezorijentiranosti, koji potom nadopunjuje opisima vijugavih, labirintu sličnih venecijanskih ulica, koje vrlo često završavaju zidom ili kanalom i višesatnim izgubljenim lutanjima. Na taj način uspostavljen osjet dezorijentiranosti Jarak dodatno pojačava poigravanjem autobiografizmom (u liku pripovjedača, kojemu pripisuje brojne pojedinosti iz vlastite biografije).

Odnos dvojbene ljubavi između pripovjedača i njegove djevojke svojom je nedefiniranošću prisutan u istoj dezorijentacijskoj nakani, dok posvemašnji gubitak uporišta, izgubljenost i konačno nestajanje koje nastupa u završnoj epizodi putovanja vlakom dotad posve realističnu pripovijest odvodi u potpuno neočekivan onirizam i enigmatičnost. Završni otklon u onostranost, premda prisutan i u prvom romanu u neočekivanoj pojavi lika Đavla, u posljednjem je romanu iz knjige ipak izostao. No, i zaključni roman 'Johnny K.' ne oskudijeva efektom očuđenja, u ovom slučaju u čestim opisima snova, ali i motivom nestanka jednoga čovjeka kao pokretača fabularnog zamašnjaka.

Ovaj put Jarak naraciju u Ich-formi (iz prethodna dva romana iz knjige) zamjenjuje sveznajućim pripovjedačem, a za glavnoga junaka uzima Johnnyja Katzea, slavnoga njujorškog književnog kritičara. Već sama ta činjenica implicira bavljenje književnošću i pisanjem kao temom, što se dodatno potvrđuje kada Johnny na poziv supruge nestalog prijatelja preuzima na skrb - odnosno čitanje i eventualno objavljivanje - njegovu višesveščanu, dotad mu nepoznatu, književnu ostavštinu. Upravo ti prijateljevi rukopisi, odnosno njihova neočekivana, ali nepobitna kvaliteta, te nerealizirana kritičareva žudnja za prijateljevom ženom, otponac su Johnnyjeve deziluzije, očaja i suočenja s vlastitim besmislom (dojmljivo prispodobljena motivom stalnoga junakova gubljenja puta do prijateljeve kuće).

Svim tim odrednicama Jarak uspješno uspostavlja poveznicu s početnim romanom iz knjige te zapravo vrlo dojmljivo i vješto, tematski i motivsko-značenjski zaokružuje svoju 'Enciklopediju očaja', a i 'Triptih o nestajanju' kao podnaslov knjige u sva je tri romana posve uspješno opravdao svoj smisao.

Za potrebe internetskoga časopisa za književnost 'Knjigomat'  (knjiogmat.com), koji uređuje, Jarak je razgovarao s mnogim domaćim piscima i sudionicima književne scene, redovito ih propitujući o njihovu shvaćanju pojma stvarnosti. Nakon čitanja 'Enciklopedije očaja' stječe se dojam kako su sva tri u knjizi zastupljena romana zapravo Jarkov osobni pokušaj pronalaska odgovora na to pitanje, literarnim putem dakako.
Osnovna zajednička osobina stvarnosti u tim djelima njezina je nepojmljivost i nedosljednost, odnosno fluidnost i nestalnost zbilje; sva tri pripovjedača prilično su dezorijentirana, svijet je za njih nespoznatljiv labirint prepun stranputica i slijepih ulica, a njihove emocije spram drugih maglovite su i nedefinirane, na razmeđi ljubavi i mržnje. Jarkovi junaci redovito gube iluzije, čime biva narušen njihov mentalni ustroj, ali i arhitektonika osobnog identiteta, pa je osjećaj nemoći, očaja, praznine i izgubljenosti temelj njihova postojanja. Slijedom navedenoga razumljiva su i česta odskliznuća u onostrano i onirično, a ona su u Jarka redovito na razini aluzije, neprimjetna i neočekivana, što je u suprotnosti s njegovim izoštrenim okom za pojedinosti i njegovom iznimnom sposobnošću vrlo dojmljive, realistične detaljističke deskriptivnosti, nasljeđe čega je u njegovoj već više puta apostrofiranoj slikarskoj izobrazbi.

No, unatoč spomenutoj sposobnosti deskripcije, Jarak zazire od književnosti na razini prepisivanja stvarnosti i kritike aktualnih devijacija zbilje. Sklon je metafizici i stvaranju novih svjetova, a to čini spajanjem krhotina već postojećih, književnih - čitanjem tuđeg predloška on uranja u njegovu stvarnost, pounutruje ju i postaje njezinim dijelom, te je tako čini i svojom, osobnom, intimnom zbiljom, da bi je potom pomiješanu s krhotinama vlastitosti izbacio na papir, stvarajući novu realnost, pogodnu za tuđe čitateljsko uranjanje, i naknadno autorsko nadopisivanje, dakako. Odnosno, kako na jednom mjestu i sam kaže: 'Tuđe je moje. A moje je napisao neki potpuni stranac.'. Ukratko, Rade Jarak jedan je od rijetkih domaćih, istinskih, borhesovskih posvećenika književnosti i pisanoj riječi, a 'Enciklopedija očaja' najzrelije je njegovo djelo, koje ga čini najzanimljivijim suvremenim hrvatskim piscem.