Zadnje tri godine svjedoci smo pravog blogerskog buma. U tom je periodu, naime, posredstvom nekoliko hrvatskih blog servisa otvoreno više od 300 tisuća blogova. Za neupućene, blog je internet stranica za čije je pokretanje i vođenje potrebno minimalno informatičko znanje i nikakva dodatna financijska sredstva, osim onih utrošenih na telefonske internet-impulse. Iako većina blogova otpada na tinejdžerske dnevničke zapise, postoji i velik broj profiliranih blogova koji se bave različitim vrstama ljudske djelatnosti. Među njima posebno su zanimljivi književni blogovi, odnosno blogovi na kojima neafirmirani autori, potpisani nadimcima, objavljuju svoje poetske i prozne uratke.

Osobito obilježje blogova je komunikativnost - putem rubrike komentara čitatelj je u prilici stupiti u izravan kontakt s autorom, otvoreno i iskreno komentirajući njegov tekst (a koji se u blogerskom žargonu naziva 'post'). Kod književnih blogova upravo takva interaktivnost ima posebnu važnost, jer neafirmirani autori na taj način izravno od publike dobivaju ocjenu svoga pisanja i mišljenje o svome radu, što zna imati vrlo pozitivan, stimulativni učinak na autorovu motivaciju, pa književni početnici, osokoljeni dobrim prijemom kod blogerske publike, s puno volje nastavljaju s književnim stvaranjem. Nepotvrđeni autori tako više nisu ograničeni na nekoliko niskotiražnih književnih časopisa niti su osuđeni na višemjesečno iščekivanje hoće li im tekst biti objavljen u jednom od tih malobrojnih tiskovina s vrlo neredovitim ritmom izlaženja, a pisanje se, putem interakcije s publikom, pretvara u vrlo živ i dinamičan kreativni proces.

No, osim autorima, blogovi su i književnim izdavačima i njihovim urednicima također umnogome olakšali posao, u smislu traganja za novim, mladim talentiranim imenima, a koji bi, s obzirom na dobru posjećenost njihovih blogova, mogli postići i lijepu prodajnu tiražu. Tako smo krajem 2006. godine dobili cijelu paletu knjiga (točnije, 6 naslova) čiji su autori potekli s bloga, a koji svi odreda tvrde da su ponude za ukoričenje dobili izravno od urednika u izdavačkim kućama koji su pratili njihove blogove. Tako su se upravo blogovi pokazali pravim rasadištem novih književnih talenata, čega je dobra potvrda nagrada Jutarnjeg lista za najbolju domaću proznu knjigu koja je ove godine otišla u ruke upravo jednome blogeru, Vladi Buliću.

Osim šest samostalnih autorskih izdanja blogera, dosad su izašla i dva zbornika priča s blogova – knjiga 'Blog.SF' okupila je dvanaest kratkih priča znanstveno-fantastičnog žanra, prethodno objavljenih na blogovima, dok je u knjizi 'Blog priče' urednik Davor Šišović (koji je također bloger, u blogosferi poznat kao Bookaleta) sakupio 53 priče autora s bloga. U suradnji s izdavačkom kućom Zoro, Šišović (koji je inače novinar i književni kritičar dnevnog lista "Glas Istre") je na svome blogu bookaleta.blog.hr raspisao natječaj na kojega su blogeri poslali čak 380 svojih priča prethodno objavljenih na blogovima, a u knjigu 'Blog priče' Šišović je uvrstio izbor najkvalitetnijih naslova.

Najizrazitija osobina zbirke je njezina iznimna šarolikost, kako po pitanju sadržaja, tematike i žanra, tako i u stilskom i formalnom smislu. Temeljna specifičnost blogova – koji su prvotno bili zamišljeni kao internetski dnevnici sa zajamčenom diskrecijom u smislu autorstva – je njihova autoreferencijalnost, što je i osnovna odlika većine priča sakupljenih u zbirci 'Blog priče'. Većina priča pisana je u prvome licu i najčešće se bave međuljudskim, točnije muško-ženskim odnosima, te su jako često autobiografskog karaktera. Priče su gotovo redovito urbano ambijentirane i smještene u prepoznatljive domaće prostore; pisane su ležerno, jednostavnim jezikom i uz čestu upotrebu slenga i žargona, te ih krasi multireferentnost (odnosno, pozivanje na autorima drage filmove, glazbu i svjetski poznate književnike, najčešće Bukowskog i Kunderu). No, valja primijetiti da se autori nerado odlučuju na dijalektalni izričaj te je on prisutan tek u tragovima i to isključivo u dijaloškim dionicama. Također je primjetan i određeni zazor od socijalnih tema; autori kao da izbjegavaju tematizaciju društveno-socijalnih anomalija, a kada se ipak dotaknu određenih fenomena zbilje koju živimo, čine to s ironijskim odmakom, bez dublje analize devijacija stvarnosti i uz iznimno rijetke primjere eksplicitne kritičnosti. (No, to bi možda mogao biti i rezultat uredničkog izbora, kako bi se napravio svojevrsni odmak od stvaralaštva FAK-ovaca).

Budući da se u većini slučajeva radi o početničkim radovima neafirmiranih autora, velik je broj naslova teško i nazvati pričama, već je prije riječ o crticama iz svakodnevice ili intimnim, introspektivnim zapisima, a stanovit broj uradaka temelji se na humorističkoj razradi neke dosjetke, najčešće slabe dojmljivosti. Jedna od takvih je i neuspjela humoreska Igora Kokoruša, koja otvara zbirku, a kojom se taj, u blogosferi vrlo popularan autor poznat kao Dr.Lebowski, pokazuje bitno precijenjenim piscem, što je pokazala i njegova slabašna, nedavno objavljena debitantska zbirka priča. No, za razliku od Kokoruša, neki drugi autori (poput Daria Rukavine, Inge Kiseljak-Jarec, Gorana Bogunovića, Krune Čudine ili Krešimira Dujmića), već nam poznati iz svojih samostalnih knjiga ili pak iz zbornika ('Ekran priče' i 'Nagni se kroz prozor') potvrdili su svoj već apostrofirani epitet predvodnika nove književne generacije. Njihove su priče fino zaokružene i efektno poentirane te ih krasi vrlo dojmljiva atmosfera, a Inga Kiseljak-Jarec u svojoj se odličnoj minijaturi vrlo duhovito poigrava i metafikcionalnošću, uz osjetan ironijski odmak. Vrhuncem zbirke pokazuje se sjetna, fino građena, suptilna, metaforična priča Krune Čudine, koji se i u zbirci eventualizma 'Nagni se kroz prozor' iskazao kao autor vrlo dojmljivog, formiranog rukopisa. Knjiga sadrži i bilješke o svim autorima, a ona o Čudini otkriva nam da njegov kratki roman čeka skorašnju objavu, kojega, očito je, valja s nestrpljenjem očekivati.

Od imena koje valja zapamtiti tu su svakako još i Višnja Morović i Ivana Bahun, obje autorice sklone melankoličnom, poetski intoniranom izričaju, a među uspjelije priče spadaju i uratci Vlaste Radosavljević, Tatjane Jambrišak, Gordane Lukačić i Svjetlane Lugar, sve redom blogerica vičnih poigravanju formom i strukturom teksta, s dojmljivim rezultatima. Eksperimentirati s formom također voli i Jakov Kuzma, čija vrlo dobra priča efektno zaključuje zbirku; Blaženko Karešin, Zoran Pilić, Ivan Filipović, Luka Ostojić, Darko Lugonja i Adnan Mujagić iskazali su solidno umijeće tečnog pripovijedanja, a računati još svakako treba i na provokativnostima sklone Walla, Pupu i Debelkurca, te na crno-humorno raspoložene Maria Dominikovića i Igora Mavrina.

Na kraju treba reći da je u zbirku uvršteno i nekoliko priča bosanskih i srpskih autora jer je natječaj bio otvoren za sve blogere koji pišu na tzv. južnoslavenskim jezicima, što je još jedna potvrda bloga kao izrazito demokratičnog i otvorenog medija. Sve u svemu, zbirka 'Blog priče' ukoričeni je dokaz da, osim što predstavljaju idealan medij za afirmaciju novog književnog stvaralaštva, upravo su blogovi krivi za aktualnu živost i svježinu hrvatske književne scene. Premda zbirka sadrži i određeni broj manje uspjelih, nedovoljno dorađenih, nezaokruženih ili banalnih tekstova, prevladavaju ipak čitki, pitki i šarmantni uratci, uz poneki pravi mali izbrušeni, kratkometražni dijamant i pokoju priču složenije strukture, dojmljive atmosfere i vješte zaokruženosti, pa nam zbirku 'Blog priča' valja uzeti kao svojevrsni katalog imena od kojih bi poneko moglo ostaviti zamjetniji trag u hrvatskome književnom futuru.