Iako su anđeli religijska bića, knjiga Eduarda Prangera nije religijsko štivo. Zapravo, neću tvrditi, jer štivo će svatko protumačiti i doživjeti na svoj način i u skladu s vlastitim uvjerenjima, pa zašto onda ovo prvenstveno ne bi bio roman duboko duhovne tematike?
 
Znamo da je obitelj stup društva. Ona je najmanja jedinica zajednice, od nje sve počinje i širi se poput krugova na mirnoj vodi kad u nju ubacimo kamen. Kraj 20. i početak 21. stoljeća, odnosno vrijeme kojemu svjedočimo i kojega smo vinovnici, obilježio je, usudila bih se reći vrhunac izvrtanja vrijednosti u svijetu. Tako je i naša „jedinica održivosti“ – obitelj, u tome vremenu obezvrijeđena, ismijana, svrstana u nepoželjnosti i suvišnosti. Kad iz života izuzmemo jedinicu održivosti događaji krenu u nepredvidivom smjeru ... Prangerov roman je putovanje tamom s jednosmjernom kartom u džepu, kroz koje nas autor vodi napetom pričom o životu glavnog junaka Tome čiju sudbinu pratimo od djetinjstva do današnjih dana.

Otvorivši roman, čitatelj sjeda u vremenski stroj koji ga odvozi u danas daleku 1965. godinu, u slavonsko nedjeljno jutro u kojem netko dokoličari, netko usprkos nedjelji radi, a većina se sprema za misno slavlje. Obično nedjeljno jutro, kakvo i danas negdje još postoji, nasmiješeno dječjim nestašlucima i igrom, ispunjeno zvonjavom zvona s crkvenog zvonika i mirisima serviranog ručka svečanijeg nego običnog dana, prekida tragedija u kojoj nestaje cijela jedna obitelj. Ostaje Tomo. On, naime, ima svog anđela čuvara.

Naravno, kako sam već konstatirala, nestankom obitelji kao jedinice održivosti i donekle predvidive ili barem planirane budućnosti; sve izvjesno nestaje pa tako i Tomo postaje jedinkom neizvjesne budućnosti. Neuklopljenom u šablone nove obitelji koju nije tražio već ju je dobio, ili bolje rečeno „bio u nju umetnut“  nekim pravnim putevima, kao po pravilu događaju mu se prijatelji, ljubavi i aktivnosti koje rijetko dobro završavaju. Autor nas vješto uvlači u Tomin lik koji pridobiva naše simpatije i naklonost, strepimo za njega, nadamo se ...

... a godine prolaze. Zanimljivo je pratiti kako se Tomo spetljan u ljepljive niti života, opterećuje gotovo standardnim patnjama i čežnjama. Rijetki nismo bar ponekad u vlastitoj prošlosti, prošlim vremenima. Sjećamo se događaja, ljudi, bivših ljubavi, razočarenja ili pak dobrih zabava, uspjeha, smijeha ... Ponekad uzalud gubimo vrijeme razbijajući glavu konstrukcijama u stilu „što bi bilo da je bilo...“ i Tomo to čini. Stalno. Sanja je njegova neostvarena želja, tajna ljubav, nerealizirano blaženstvo i motivacija. Kao i svi zaljubljeni i on Sanju idealizira do krajnjih granica. Čak i kada je očito da je stvarnost daleko od snova i ideala. Sanja je Tomina kob.

Putujemo dakle s Tomom kroz njegovu, ali i vlastitu tamu i tamu cijelog našeg društva. Putovanje nam zanimljivijim čine tečni i živi dijalozi osebujnih likova, kakve i sami znamo ili smo ih u svojem životu susretali, sada već, na sreću prilično dalekih devedesetih. Dijelovi romana su toliko tamni da će ih netko vjerojatno samo preletjeti bez zaustavljanja. Neće stati i upaliti svjetiljku kako bi rasvijetlio tamu i razmislio. Izveo zaključke. Naime, središnje mjesto romana jest ona točka koja je obilježila mnoge sudbine u ovoj zemlji – Domovinski rat. Idealizirana tema, stvoren mit, što zapravo skriva samu suštinu moralne erozije današnjeg društva. Putujemo s Tomom kroz tamne epizode njegova, ali i novoga života kojega je sam stvorio u središtu kaosa. Putujemo kroz tamu današnje mladeži.

Kako ne bismo zaglavili u tolikom mraku (jer, Tomo ima svog anđela) autor romana redovito će nas izvještavati o događajima koji su obilježili godinu kroz koju smo upravo prošetali vođeni Tomom, svojim turističkim vodičem kroz vrijeme. Tek toliko da ne pomislimo da smo posebni, kako mi to volimo i kako tame ima samo na ovim prostorima. Rijetki svijetli trenutci u romanu, tu su samo kako bi nas podučili o pravim vrijednostima ili bolje rečeno o bezvrijednostima kojima se zaokupljamo najveći dio svoga života. Oni su tu samo radi kratkotrajnog predaha od težine života. Kako bismo se malo odmorili prije nego zaronimo još dublje u Tomine mrakove – ili vlastite, svejedno. U njima bismo, kaže nam naslov, trebali pronaći, anđele!

I hoćemo. Ali o namjeri s kojom smo u mrak uronili ovisi hoće li nam naš anđeo htjeti pomoći ili ćemo nabasati na anđela osvetnika, neke naše žrtve, koju možda nismo ni poznavali! I tu smo ponovo na početku, na vaganju netom pročitanog štiva i propitkivanju vlastite duhovnosti pred odlukom o tome jesmo li upravo pročitali religiozno, duhovno štivo ili tek zabavni gotovo akcijski roman. Izbor je samo naš.

Ono što pak mogu sa sigurnošću ustvrditi jest da je Eduard Pranger napisao savršenu kritiku naše novije povijesti i društva koje je iz te povijesti rođeno. Prostorima koje naseljavamo luta preveliki broj anđela koji više nemaju koga čuvati, da bi na njima cvalo cvijeće izobilja i lagodne dekadencije.

A to smo nekako i Tomo i mi, duboko u sebi priželjkivali; zar ne?

Krk, 27. siječnja 2012. 

Lupiga.Com