Prijatelji na pogrebu bivše ljubavnice Molly ogovaraju njenog udovca. Inspirirani ranom Mollynom smrću koja je slijedila nakon ponižavajuće agonije, dogovore sporazum o međusobnoj eutanaziji u gradu gdje se marihuana neometano udiše punim plućima i samilosni doktori daju posljednje injekcije neizlječivim pacijentima. Amsterdamu.

Likovi romana pripadnici su lijevo orijentirane intelektualne kreme. Postupno se razotkriva licemjerje tog miljea koje vodi apsurdnom kraju. McEwan nas suočava s problemom zloupotrebe liberalnih zakona o čemu se rijetko govori u žučnim raspravama o legalizaciji nekih popularnih djelatnosti i humanih postupaka. Te rasprave su uključene u svijet rasprava koji se prelijeva u duginim bojama slijeva nadesno, argumenti su poznati s obe strane. Sam čin raspravljanja sliči na automatsko ponavljanje nekog rituala i unatoč argumentaciji koja čak prevazilazi principijelne postavke i dotiče se praktičnih (malo tko smatra da je marihuana 'dobra' za ljude, ali kriminalizacijom se postiže više štete nego koristi, itd.), sve skupa nema smisla jer se život vodi po ulicama. Što se praktične strane tiče, primjerice, zabrana lakih droga može poslužiti sistemu kao jeftina fora za diskreditaciju određenih građana. Stvari su relativne.

Tako ljudi za koje mislite da su zatucani desničari imaju, s političke perspektive, krajnje zanimljiv osobni život dok 'veliki' pobornici sloboda pod barjacima dobrostivosti i pravde mogu nesvjesno provesti sebični zločin. Ideološke kategorije izgore u sudaru sa stvarnim svijetom, ljubavi, seksualnim 'nastranostima', divljem postojanju. Opisan je proces u kojem se nekadašnji buntovnici(?!) pretvaraju u neosvještene konzervativce kao tulumi koji s vremenom postaju sjedeljke. Umjetnost je sterilna jer kreativci sa stažem tripaju isključivo ego trip, opipavajući svakodnevnicu kao mineral s nepoznatog planeta. Humanizam je probušeni balon. Mračne vizije su tipične za Iana McEwana. Višestruko nagrađivan književnik izmakao je kanđama sredovječne krize i njegova svježa ironija nije pretjerana.

Na psihološkoj razini priča se o prijateljstvu. Glavne likove, 'genijalnog' kompozitora i urednika novina veže duboka zavist. Imali su vezu s istom ženom koja se pojavljuje samo kao moćan duh. Ali stari su znanci, na pravoj strani. Good guys. Oni ne drže konce. Unatoč naizgled moćnim pozicijama i ugledu samo su dekor strukture u koju im je dopušten pristup jer ne shvaćaju vlastita uvjerenja. Lutke su vlastitih jeftinih ambicija. Igra koristi jadne ljudske slabosti i nepogrešivost manipulativne strategije proporcionalna je njihovoj rasprostranjenoj banalnosti. Sjednica uredništva tonućeg dnevnika, u McEwanovoj verziji, doima se kao da sjedite tamo pijući kavu ili ćete možda sutra sjediti. Očigledno je temeljena na iskustvu. Nema hororističnih momenata (kao primjerice u "Utjehi Stranaca") i nisu ni potrebni. Ovaj kratki roman kritika je društva takvog kakvo je. Bizaran, iako predvidiv kraj, čak se ne doima kao literarna karikatura stvarnosti, ako ste dovoljno poživjeli da shvatite. 

McEwan se pozabavio i jednom ne toliko važnom temom. Stvaranje programatske, naručene umjetnosti. Naročito pokušaj sveobuhvatnosti, cijeđenje inspiracije iz pretpostavljenog univerzuma koji čeka da ga se otkrije. To je estetički stav tipičan za klasične glazbenike čija je ideologija umjetnosti fašistička što je tu vrstu glazbe i ubilo jer je paralelno sa razvojem društva i umjetnosti u smjeru modernizma i postmodernizma postala manifestna i vanglazbena - nije znala što dalje sa sobom. Pretvorila se u vlastitu parodiju, udaljujući se od stvarnosti, tražeći samu sebe, odnosno 'čistu glazbu' nestalo je spontanosti. Čast iznimkama.