Zagrebačka Beletra, beogradski Most art Jugoslavija i nikšićka Fondacija Ćano Koprivica upravo su objavili „Filozofiju Danka Grlića“. Knjiga je zapravo doktorska disertacija koju je Slađana Kavarić Mandić (rođena 1991. u Podgorici) u srpnju ove godine obranila na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Mentor je bio Lino Veljak, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a u povjerenstvu pred kojim je branjen rad magistre politologije Kavarić Mandić, bio je još jedan član iz Hrvatske – Sead Alić, profesor varaždinsko-koprivničkoga Sveučilišta Sjever. 

Ovaj dvostruki doktor znanosti sam je napisao više od deset knjiga, među kojima je posljednja „Masovna proizvodnja narcizma“. U središtu su Alićeva interesa pitanja estetike i još više medija (koje je iskusio i radeći emisije "Frigidna utičnica" na Radiju 101 te "Knjigom u glavu" na HTV-u).

Alić će biti jedan od govornika na predstavljanju „Filozofije Danka Grlića“ 5. prosinca u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića, a u ovom intervjuu više govori o samom Danku Grliću (1923–1984) i filozofiji jednoga od utemeljitelja međunarodno relevantnog kruga filozofa i sociologa okupljenog oko Korčulanske ljetne škole (1963–1974) i časopisa Praxis (1964–1974).

"Grlić uočava da je bitan segment umjetnosti osjetilnost koja je onemogućena sustavnom proizvodnjom otuđenosti čovjeka" - Sead Alić (FOTO: Ognjen Karabegović)

Grlića niste samo čitali nego ste ga upoznavali i neposredno, dok ste bili njegov demonstrator. S obzirom na to prošireno iskustvo, smijete li pretpostavljati kako bi Grlić ocijenio „Filozofiju Danka Grlića“?

- Danko je Grlić bio medij mišljenja umjetnosti. Bio je naprosto rođen za katedru estetike. Grijeh je njegove okoline što tamo nije došao ranije, no i ono malo godina koje je na miru mogao posvetiti promišljanju umjetnosti bilo je dovoljno da ostavi neizbrisiv trag kako na generacijama koje su ga slušale tako i na onima koji su se s njim upoznali preko njegovih djela. Otišao je u onom dijelu svog života kada je završio sve predradnje za samostalnu plovidbu. Sinteza znanja i put kojim bi krenuo mogla se naslutiti u njegovim sjajnim, nezaboravnim, inspirativnim predavanjima. Bila mi je neizmjerna radost slušati ga. Znao bih dolaziti i po sat vremena prije predavanja pripremajući se za nove količine estetski oblikovane energije kojom bi nas Grlić darivao. Knjigom bi, naravno, Grlić bio zadovoljan. Posebno bi mu bilo drago što knjiga naglašava njegov antidogmatski stav i inzistiranje na slobodi misli i čina. Možda bi autorici zamjerio što ga premalo napada. Volio je otvorenost, kritičku misao, i nije mu smetalo kad bismo mu se mi studenti pokušali suprotstaviti. Sjećam se jednog razgovora s njim u Društvu sveučilišnih nastavnika. Pozvao me na stranu i rekao otprilike ovako: "Rekli su mi da si pisao protiv mene". Bila je riječ o prikazu jedne od Grlićevih knjiga. U meni je sve zatitralo jer mi je bio najdraži profesor. I kad sam se trebao početi osjećati neugodno, on je dodao: "A znate li, mladi kolega, što sam ja njima rekao?" "Ne znam" – odgovorih iščekujući presudu. "Rekao sam im: 'A protiv koga će'?". Nasmijao se širokim, iskrenim osmjehom i ponudio me pićem. Grlić je i u takvim epizodama dokazivao da bez slobodne misli nema ni filozofije niti slobodnog društva. Mogao je biti slobodan i otvoren prema kritici jer je znao da je ona elementarna pretpostavka suprotstavljanja dogmatizmu.

Znam za doktorate o Grliću obranjene u Padovi i Zagrebu pa bi djelo Slađane Kavarić Mandić bilo barem treće u disertacijskom nizu. Tome treba dodati znanstvene radove manjeg opsega, skupove i druge oblike bavljenja njegovim opusom. Zašto je Grlić privlačan jednom dijelu pripadnika filozofske zajednice i zašto ga drugi, eto, prešućuju gromoglasno?

- Fenomen umjetnosti sve češće pada u krilo trendovskih, pomodarskih promišljanja. Sve je češće predmet rada i procjena birokratskih i ministarskih struktura. Takvima se pitanje umjetnosti i ne otvara niti one u njega ulaze. Takvima je Grlić zastario, neaktualan poput jučerašnjih novina. To je zato što su senzacionalizam medija i ideologičnost struktura "zaduženih za umjetnost" postali sredstva pomoću kojih se neutralizira mogući buntovni karakter umjetnosti i mišljenja umjetnosti. S druge strane, još je živ filozofijski duh koji se ne miri s birokratiziranjem naših duša, s proizvodnjom poslušnosti kod građana, s nacionalističkim zatupljivanjem, s huškanjem na one druge i drugačije, s nerazumijevanjem onoga što je u biti same umjetnosti, što je nosi i što nam donosi snagu i strast oslobađanja. Grlić je bio beskompromisan. Svojim je životom i svojom rečenicom to dokazao. Kakav je bio za života, takav je i za današnjeg čitatelja. Takvi autori, naravno, polariziraju čitateljstvo. Jednostavnije rečeno – odvajaju žito od kukolja.

Grlić, koji je 1969. godine obranio disertaciju o Friedrichu Nietzscheu, zacijelo je njime bio nadahnut više nego Karlom Marxom, a o Friedrichu Engelsu da i ne govorimo. Grlić je „rehabilitirao“ Nietzschea, „uveo“ ga je u hrvatski i jugoslavenski akademsko-istraživački marksizam, otprilike kao što su to s Martinom Heideggerom poduzeli Gajo Petrović i, osobito, Vanja Sutlić. Kako Grlić interpretira Nietzscheov nauk "Bog je mrtav"?

- Čovjek i njegova sloboda, njegova sposobnost da percipira umjetnost, ali i da je i proizvodi i živi – bili su okosnica Grlićeva duboko moralnog stava. U moralnom licemjerju, kojeg Nietzsche kritizira, Grlić je prepoznao izvor naizgled vječne neslobode čovjeka. U Nietzscheovoj rečenici pronašao je živu misao koja je vodila prema oslobođenju od okova škola, politika, orijentacija, institucija … Nietzsche je bio mislilac koji je umjetnički mislio, koji je bio nesputan, koji se igrao i sadržajem i formom svog mišljenja. U Bogu koji je umro Grlić je vidio nadu za Čovjeka koji treba uskrsnuti. Onako kako je Nietzsche u Isusu vidio jedinog kršćanina, tako je Grlić u Nietzscheu vidio navjestitelja novog Čovjeka, slobodnog, kreativnog, spremnog za življenje umjetnosti.

"Možda bi Grlić Slađani Kavarić Mandić, autorici 'Filozofije Danka Grlića', zamjerio što ga premalo 'napada'" (ILUSTRACIJA: Beletra)

Grlić proklamira "smrt estetskog", a što je i naslov trećeg dijela njegove četverosveščane „Estetike“ (1974–1979). Koliko je Grlićeva intencija prevladavanja estetike povezana s prevladavanjem etike Milana Kangrge, njegovog vršnjaka i profesorskog kolege u Zagrebu i Beogradu, te uopće kako se Grlićevo filozofiranje uklapa u usmjerenje, grupu oko Praxisa?

- Temeljna sličnost proizlazi, pojednostavljeno rečeno, iz naglašavanja Kantovog primata praktičkog uma koji svoj snažni zamah dobiva s Marxom, a filozofijsku relevantnost s filozofijom praxis orijentacije. Razlike proizlaze iz specifičnosti predmeta bavljenja, iz stila kojim se pisalo o svom predmetu te iz karaktera pojedinaca okupljenih idejom praxisa. Grlić je naizgled bio manje važna figura praxis filozofije. Uglavnom se o njemu govori kao autoru četverotomne „Estetike“. No predmet njegovog bavljenja bila je umjetnost i to je Grliću omogućilo ekspliciranje ideje važnosti prakse na najboljem mogućem materijalu – umjetnosti. Utoliko je njegova staza bila predodređena za vrhunce filozofije praxis orijentacije. Nažalost, napustio nas je prerano. "Smrt estetskog" pobuna je protiv znalaca teorija, protiv birokratskih sistematičara, protiv analitičkih samoobmanjivača i sličnih znanstvenika umjetnosti. Grlić je bio koncentriran na emancipatorsku snagu umjetnosti i otuda njegova kritika estetike.

Koji su potencijali i plodovi marksizma i nakon, da tako kažem, razdogmatičenja i revolucioniranja koje su zacrtali Grlić i njegovi drugovi praksisovci?

- Onako kako suvremeni čovjek ne razumije razliku između političke i ljudske emancipacije, o čemu je Marx pisao u ranim spisima, jednako tako taj čovjek ne razumije da je Marxa, odbacio, a da ga nije ni pročitao. Mislim da danas nema smisla govoriti o marksizmu jer se pod taj pojam smjestilo puno toga kukavičjega. Bolje je govoriti o nekim Marxovim tezama koje nikada neće zastarjeti jer su na tragu uspostavljanja slobodnog, uljuđenog, ravnopravnog društva protiv kojeg su usmjerene sve postojeće sile kapitala, medija, politika a nerijetko i religijskih hijerarhija. Praxis orijentacija je zaustavljena kadrovskim promašajima odnosno snagama utjecaja od politike podržanih pojedinaca. Knjiga „Filozofija Danka Grlića“ podsjetit će nas u kojem smo smjeru trebali i morali boriti se za slobodnije društvo.

Grlićeva je osnovna preokupacija estetika odnosno filozofija umjetnosti, ali ostaju li dimenzije i aspekti njegova opusa koji nisu dostatno obrađeni ili još nisu zamijećeni?

- Među ostalim, Grlić je autor i „Leksikona filozofa“ (1968., prošireno izdanje 1982.) te je dugo bio zaposlen u Leksikografskom zavodu, ali u publikacijama te institucije nisam pronašao niti jedan rad posvećen njegovu enciklopedičkom radu ili enciklopedizmu.

"Kapitalizam igra na kartu niskih strasti masa, a proizvodi ih masmedijskim zaglupljivanjem. Stoga je filozofija medija dimenzija gdje treba nastaviti Marxovu i Grlićevu kritiku kapitalizma" (FOTO: Ognjen Karabegović)

U recenziji knjige Slađane Kavarić Mandić pišete da je riječ je o lijepo napisanoj, zanimljivo strukturiranoj monografiji koja joj služi da iskaže i svoju "potrebu za antidogmatskim ustrojstvom današnjih društava", da "ukaže na probleme koji se ne razlikuju previše od Grlićeva vremena, te zauzme sličan antidogmatski i slobodarski stav". Što bi bilo "antidogmatsko ustrojstvo današnjih društava", što je danas "slobodarski stav"?

- Danas bi to ponajprije bilo uspostavljanje pravila igre koja bi omogućila neovisne medije. Sloboda govora danas je pretvorena u slobodu prostačkog govora. Filozofi se danas srame govoriti o slobodi, ljubavi, emancipaciji, socijalnoj nejednakosti … Nedostaje hrabrosti i energije da se sustavno ukazuje na barbarizam političkih zagovornika poslušnosti. "Potreba antidogmatski ustrojenog društva" potreba je otvorenosti, kritike, sučeljavanja, istraživanja, medijskih i kreativnih sloboda. Umjesto svega toga danas imamo uspješno razrađen birokratsko-barbarski sistem onemogućavanja mišljenja i djelovanja.

U svijetu smo kapitalskog proizvođenja života. Kakve su mogućnosti ozbiljenja poziva "Živjeti umjetnički!"?

- Možda bi preciznije bilo reći da smo u sferi kapitalističkog onemogućavanja života, jer tamo gdje se sve svodi na posjedovanje, kako je Marx govorio, tamo je čovjek otuđen od svojih bitnih moći. Marxova vizija je čovjek koji razvija svoju osjetilnost, a osjetilnost je bitno vezana uz percepciju umjetnosti. Zarobljenik rada nema mogućnosti razvijati sposobnost razumijevanja, doživljavanja umjetnosti. Marx je čitavu povijest na neki način vidio kao povijest oslobađanja ljudskih potencija. Kapitalizam će obrazovati proletarijat, ali samo do određene granice. Grlić na tragu Marxa – ali i iz vlastitih razumijevanja umjetnosti, neslobode i pozicije radništva – uviđa da je bitan segment umjetnosti upravo ta osjetilnost koja je onemogućena sustavnom proizvodnjom otuđenosti čovjeka od njegovih vlastitih potencija. Za lijepu muziku potrebno je educirano uho, za doživljaj likovnog djela potrebno je educirano oko. To uho i to oko ono je što se razvija kroz povijest i predstavlja bitni napredak čovječanstva. "Živjeti umjetnički" zapravo znači živjeti u punini vlastitog doživljaja i u slobodi vlastite osjetilnosti na koju se onda nadograđuju racionalna, umska i duhovna dimenzija. Kapitalizam je društveno uređenje koje igra na kartu niskih strasti masa, a te niske strasti proizvodi masmedijskim zaglupljivanjem. Stoga je filozofija medija dimenzija gdje treba nastaviti Grlićevu, ali i Marxovu kritiku kapitalizma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ognjen Karabegović