Pjevajte nešto ljubavno
Nedavno sam pročitala nešto što bi mogao biti odgovarajući uvod o ovom filmu, priči o (ne)običnom demo bendu. Naime, poznati glazbeni kritičar Petar Janjatović, napisao je da će i Harry Potter jednog dana umrijeti, ali rock'n'roll neće nikada. Dugo i hvalospjevima najavljivani "Pjevajte nešto ljubavno" napokon je dospio i u hrvatska kina te odmah oduševio publiku i čini se da bi mogao biti jedan od gledanijih domaćih filmova u posljednjih nekoliko godina, pogotovo imamo li na umu da je na filmskim festivalima u Puli i Motovunu pobrao nagrade publike. No, ipak ta gledanost zasigurno neće parirati Hribarovom "Šta je muškarac bez brkova", prvenstveno iz razloga što Goran Kulenović nije pikirao na toliko širok krug publike.
Naime, riječ je o takozvanoj rock'n'roll komediji (kakve nam istočni susjedi uspješno snimaju već dvadesetak godina, pa nije ni čudo da ovaj film neki porede s "Munjama" i "Kad porastem biću kengur"), a poznato je da rock'n'roll publika u Hrvatskoj i nije brojna kao nekada. Dugometražni Kulenovićev uradak tematizira simpatični rock bend "Kad je prljavi Harry sreo prljavu Sally", koji ima veliku želju, ali nema para da snimi svoj prvi studijski album i napokon se istisne iz gliba demo voda. Bend na sve moguće načine pokušava zaraditi nešto novaca - od prijavljivanja na televizijski kviz "Tko želi biti milijunaš", do sviranja na kojekakvim opskurnim gažama gdje im gazda lokala ne isplaćuje dogovorenu lovu.
Krajnji potez, nakon žicanja od poznatih im ljudi, kako iz prošlosti, tako i iz sadašnjosti, odluka je da zasviraju na svadbi. Međutim, nismo tu da bi vam prepričali film, jer od vas se, dragi Lupeži, ipak očekuje da ga pogledate. Dobar dio scena sniman je na don Kaćunku mračnim mjestima, kultnoj Jabuci te KSET-u i Močvari, a upravo se jedina "svjetla lokacija" u cijelom filmu, ona tijekom svadbenog blještavila i kiča, pokazala kao mračna strana filma. Bitan faktor u cijeloj priči je glazba, koju su napravili momci iz danas već renomiranog "Hladnog piva" (Godine provedene, zakopani ispod zemlje, postali smo skupina svirajućih zombija. U birtiji poslije treće, Tedy rezigniran reče: "Momci, ne želim dovijek' biti podrumski čovjek."). Dečki su osim dobro pogođene glazbe, poprilično suvereno odradili i sporedne uloge.
"Pjevajte nešto ljubavno" pun je humora, možda ponajviše sitcom tipa humora (ne zaboravimo da je Kulenović redatelj i scenarist "Bitangi i princeza", iako je ideja o "Pjevajte nešto ljubavno" znatno starija), ali ipak uglavnom kvalitetnih fora, nerijetko zasoljenih s pregršt psovki (možda čak i malo previše, ali ipak i to je rock'n'roll). Kad već spomenusmo "Bitange i princeze", iskustvo u radu s tim sitcomom, Kulenoviću je itekako pomoglo u konstrukciji filma koji je zahvaljujući dobro odabranoj glumačkoj ekipi (Ivan Herceg, Ivan Đuričić, Hrvoje Kečkeš i Ivan Glowatzky) iznimno lako gledljiv, bez, za hrvatski film tako tipičnog, glumačkog "prenemaganja". Kao u kakvoj dobroj beletristici, i u gledanju "Pjevajte nešto ljubavno", uživat ćete u jednom dahu, i to svih njegovih 106 vrlo zabavnih i svakako nepretencioznih minuta.
Možda i jedina zamjerka ovom filmu je nepotrebno širenje stereotipa i predrasuda prema Hercegovcima, i inače vrlo simptomatičnom za domaće filmove, gdje su nerijetko najveća đubrad i negativci na platnu Hercegovci. Na ovom bi mjestu valjalo spomenuti i neobičan završetak, gdje film naglo skreće u neke druge vode, a čime je, pretpostavljamo, autor želio poentirati i ipak ne ostati samo na pukoj zabavi.
Pogledao sam opet film nakon pun k. godina i iako mi se prvi put nije baš svidio ovaj put sam oduševljen. Zašto? Zato jer Hrvati do danas nisu napravili skoro ništa što bi me oduševilo na ovakav način. Za prvo desetljeće 21. stoljeća ovaj film je definitivno hrvatski film decenije.
I samo da ispravim debila koji ovdje glumi kritičara. Munje i Kengur nisu R'n'R filmovi. Za takve se filmove koristi pojam "urban movie" i u njemu ne mora biti nikakvog rokenrola već je dovoljno da oslikava urbanu sliku.