Nije dobro pogledati ovakav film u deset ujutro, u koliko se na žalost održavaju novinarske projekcije. Pogotovo to nije dobro nakon što ste na onom jednom jedinom bosanskohercegovačkom programu u roku nekoliko dana stotinu puta bili bombardirani reklamom koja ovaj film prikazuje kao neku komedijicu specifičnog bosanskog humora, barem sam ja to tako shvatio. Nije dobro, jer nakon projekcije iz mračne i gotovo prazne kino dvorane izađete stegnutog grla sa onim svima nam poznatim i nevoljenim okusom u ustima, prazne utrobe prožete akutnom mučninom. Nije dobro!

Sve što sam znao o tom filmu je ta neprimjerena reklama na FTV-u (Federalna televizija), te vijest kako je film na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu proglašen apsolutnim pobjednikom pobravši pet nagrada. I naravno, čuo sam glasine kako je film odličan, te se upravo zbog tih glasina uputih tako rano u kino SC-a ugrabivši priliku pogledati prvi igrani film prikazan na Zagreb Film Festivalu, otvorenom jučer, i to na novinarskoj projekciju što se pokazalo dobrim potezom budući su karte za "normalnu", noćnu projekciju rasprodane. Kino - sablasno prazno, tek nekih desetak znatiželjnih novinara. U prvih pet minuta projekcije shvaćam da ovdje nije riječ o komedijici već o potresnoj drami s elementima humora kojeg su u onoj reklami na FTV-u koristili do bola.
Radnja filma odvija se u poslijeratnoj sjevernoj Bosni, točnije dvije godine nakon Daytona u ni po čemu posebnom gradiću Tešnju. U posjet gradu treba stići tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, a to je pravi razlog da se grad očisti od svih poslijeratnih bolesti. A te poslijeratne bolesti su teško izlječive i zapravo je to po meni glavni adut filma: sve, ili barem dobar dio poteškoća života u BiH je dotaknut u filmu. Korupcija, mržnja, netrpeljivost, predrasude, strah, izgubljene i nemoguće ljubavi, malograđanština, nezaposlenost, neimaština, krijumčarenje, ma zapravo nemoguće je sve nabrojati, ali sve te teško premostive prepreke daju konačni dojam i spoznaju kako se Bosna nikada (na ovom mjestu oznaka "nikada" predstavlja razdoblje u kojem ćemo svi ostarjeti i umrijeti) neće oporaviti. Ali to su pametni već davno shvatili. Vratimo se priči ...

Zbog Clintonova posjeta svoju politiku promijenio je ambiciozni i sav-ponosan-na-sebe-jer-će-upoznati-Clintona-i-biti-svjetska-faca načelnik općine (Saša Petrović). Najednom je odlučio da je rat završen i da treba međunarodnoj zajednici pokazati na djelu suživot (koja riječ: su-život, znači da to nije život, nije normalan život!) i demokraciju, a to je u datom trenutku u Tešnju nemoguće. Suživota nema, jer se nema s kim (su)živjeti. Rijetki srpski povratnici nailaze na atmosferu mržnje u kojoj se jednostavno ne da živjeti. Bošnjaci ne idu u Republiku Srpsku, čiji teritorij je nedaleko od grada, a Srbi ne dolaze u Tešanj.
Drugi glavni problem je kriminal koji cvjeta u gradu, a u njemu na sve moguće načine sudjeluje načelnik policije (zanimljivo je pitanje zašto je baš lik načelnika Sandžaklija, ali nije ni važno), i to bukvalno na sve načine, pa tako u jednoj sceni načelnik u uniformi (Izudin Bajrović) lijepi etikete na krivotvorene boce viskija.

Zadatak se mora obaviti u tjedan dana, inače ništa od Clintonova posjeta, a izvedbu budno motre pripadnici međunarodne zajednice. Za cijelo vrijeme filma pratimo raspad obitelji glavnog lika, simpatičnog vatrogasca (Enis Bešlagić). Njegov otac (Bogdan Diklić) je prerano umirovljeni ratni načelnik policije koji ne može prihvatiti gubitak starijeg sina u ratu (Feđa Štukan).

Izbor glumačke ekipe bio je pun pogodak. Bogdan Diklić je čini mi se odigrao najbolju ulogu karijere, nešto zaista perfektno, čak je uspio vrlo dobro "skinuti" bosanski naglasak. Iznimnu ulogu ostvario je i vrlo simpatični Enis Bešlagić, široj publici poznat po filmu "10 minuta", te kao voditelj bosanskohercegovačkog "Upitnika". No, ipak mene je iznenadila gluma lika kojeg nikada do sada nisam vidio, a čuo sam za njega tek zbog "incidenta" kada je na ruku Isusovog kipa na sarajevskoj katedrali stavio tri prezervativa kao znak prosvjeda protiv rata u Iraku. Riječ je o Feđi Štukanu kojem je uloga jednostavno sjela da ne može bolje, k'o kec na desetku. Jedini loš odabir glumca je po mom sudu izbor Saše Petrovića za ulogu gradonačelnika. Sašu smo ipak navikli gledati kao glumca mimike, glumca- karikaturu, a ovdje je riječ o ozbiljnoj ulozi koju ovaj, opet po mom sudu, nije dobro odradio, a sve uz napomenu kako mi je Saša drag glumac. No, možda je upravo izbor Saše investitorima garantirao dobru gledanost filma, baš kao i sudjelovanje poznatog glazbenika, vođe Plavog orkestra, Saše Lošića-Loše. Osim što se u filmu Loša na desetak sekundi pojavljuje kao klavijaturist u lokalnoj kafani, on je napisao muziku za film što je također bio pun pogodak, jer je muzika iz filma trenutno najtraženiji CD u BiH.

Dakle, Gori vatra je film britak, umjeren, potresan, film gledatelja neminovno prisiljava na razmišljanje, film koji se gleda u jednom dahu. Ozbiljan, ali uz neprestano lagano doziranje kako urnebesnom, tako i inteligentnom duhovitošću s pretežito crnohumornom osnovom. Zapravo film je to koji ja vama usprkos trosatnom buljenju u monitor i pisanju, pa brisanju pasusa, ne mogu smisleno objasniti, ponajviše zbog nedostatka prostora, jer misli neprestano dolaze, za svaki i najmanji detalj koji je mene pogodio, a neko drugi ga neće niti primijetiti te tako postaje relativno ono što je zaista važno za film i ono što nije. Osim toga kroz film se provlači previše priča, što je naravno pozitivno, od kojih svaka zaslužuje posebnu analizu, a čini se i da su svi izgledi da sam previše vezan za tematiku filma. Zato nije dobro ovakav film gledati ujutro, bolje bi bilo pogledati Terminatora, jer barem znaš da se na njegovom mjestu sigurno nikada nećeš naći i da se nikada ni nisi našao.
Rekao bih, jedini problem ovog filma je što ga u potpunosti mogu shvatiti tek oni koji su usko vezani za podneblje iz kojeg nam dolazi film, dakle za BiH, što sam nakon projekcije i primijetio slušajući usputne tuđe dojmove. Svi se slažu kako je film odličan, to sigurno, samo kako ga je tko doživio … Svakako vam preporučam gledanje ovog malog remekdjela i za kraj vam ostavljam iskinutu rečenicu redatelja filma Pjera Žalice: "... A ja sam jedino osjećao mučninu zato što moram praviti filmove o tako strašnoj stvari kao što je rat koji me je okruživao, pritiskao, koji sam disao. Dosta mi je bilo umiranja, krvi, dokazivanja ko je kriv..."