Prvi moderni aparat za bušenje zuba konstruirao je John Greenwood (1760-1819), zubar američkog predsjednika Georgea Washingtona. Greenwood je bio rodom iz Bostona no zubarstvom se počeo baviti po doseljenju u New York. Najprije je iz hobija izrađivao različite vrste zuba od kljova slonova i vodenih konja. Godine 1790. Greenwood je upotrijebio kolovrat svoje majke da mu vrti zubarsku bušilicu. Stariji zubari koristili su za pogon bušilice tetivu luka, tehniku kojom su se koristili i draguljari pri obradi dragog kamenja. Taj je način bušenja zuba zahtijevao veliku spretnost zubara i ujedno izazivao grozne muke pacijenata. Na Greenwoodov izum nitko i nije obraćao veliku pozornost, osim Greenwoodova sina, također zubara. U to se vrijeme većina zubara koristila vrstom stolarskih bušilica koje su radile na načelu okretanja ručice na samom aparatu. Na boljim primjercima tih aparata ponekad su se mogla mijenjati i svrdla za bušenje, što je općenito bilo prilična rijetkost. Veliki korak naprijed u razvoju zubarskih bušilica načinjen je 1829. godine. Tad je, naime, James Nasmyth, škotski pronalazač parnog čekića i mnogih drugih tehničkih naprava, izumio način za postizanje rotacije svrdla uz pomoć navijene čelične spirale. Daljnji napredak postigao je Charles Merry koji je 1858. u Americi patentirao zubarsku bušilicu na ručni pogon sa savitljivom oprugom. Desetak godina kasnije Englez George Fellows Harrington izmislio je i prvu bušilicu na motorni pogon. Bila je to naprava koja je radila na načelu satnog mehanizma priključenog na samu bušilicu. Sljedećih nekoliko godina pojavilo se još nekoliko vrsta motora za zubarske bušilice, od pneumatičkih do električnih. No bušilice na nožni pogon nastavile su se koristiti još mnoga desetljeća u 20. stoljeću. Moderne električne bušilice usavršavale su se ponajviše povećanjem broja okretaja što je, uz razna dodatna poboljšanja, zahvate na zubima učinilo mnogo bezbolnijima. U najnovije vrijeme koriste se i laserske bušilice koje bol pri bušenju uistinu svode na najmanju moguću mjeru.