Zemljopisna karta
Najstarija zemljopisna karta na svijetu glinene je pločica iz približno 2 500. godine prije nove ere koja prikazuje Babilon kao središte oko kojega se nalazi cijeli svijet zajedno sa svemirom. Od početka 15. stoljeća prije nove ere Egipćani su poduzimali brojna istraživačka putovanja no ne postoji dokaz da su izrađivali zemljopisne karte prije helenističkoga razdoblja. Grci su imali zemljopisne karte već od 6. stoljeća prije nove ere. No tek je u Aleksandriji početkom 3. stoljeća prije nove ere započeo uistinu praktičan i znanstveni pristup izradi zemljopisnih karata. Najugledniji alkeksandrijski znanstvenik bio je Ptolemej čija je "Geografija" iz približno 150. godine naše ere postala glavnim uzorom za crtanje karata svijeta. Bizantski rukopis tog djela dospio je u Italiju i bio preveden na latinski jezik 1406. godine, a prvo izdanje koje je osim teksta sadržavalo i karte izdano je u Bolonji 1477. U srednjem vijeku učinjen je malen napredak u kartografiji. Karte iz toga doba težile su dijagramskom prikazivanju i nisu se mnogo razlikovale od onih na babilonskim glinenim pločicama. Najpoznatija je bila "T-O" karta: kružnica unutar koje je ucrtan lik nalik slovu T. Vodoravna crta na slovu "T" bile su rijeke Dunav i Nil a okomita Sredozemlje. Azija je bila na vrhu karte, Europa na dnu lijevo, Afrika na dnu desno dok je ocean okruživao cijeli naseljeni svijet. U 16. stoljeću počele su se izdavati i prve tiskane karte mora za pomorce. Njihova je izrada dovela do novih zamisli u prikazivanju sferne površine Zemlje na ravnoj plohi. U 16. i 17. stoljeću Ortelius i obitelj Blaeu izdavali su velike zbirke karata. Posljednja od njih, Atlas Maior, u latinskom je izdanju imala 3000 stranica teksta i 600 zemljopisnih karata. Bila je to najskuplja knjiga koja se tada mogla nabaviti te je postigla ugled više zbog skupocjena uveza i krasno obojanih karata no zbog svoje praktične vrijednosti. Na sistematsko premjeravanje većega dijela svijeta i izradu pouzdanih zemljpisnih karata trebalo je čekati sve do 19. stoljeća, no većina tih mjerenja obavljana je zbog vojnih a ne civilnih komunikacija.