Lothar and the Hand People
"Ovo je snimljena poruka petorice vrlo rasturenih, neumiljatih mladih ljudi kojima ˝nisu svi doma˝ - obdarenih magično-mističnom osobnošću i natprosječnom količinom lišća povrh njihovih kruna. Jednog dana - barem tako legenda kaže - petorica vrlo rasturenih, neumiljatih, magično-mističnih mladih ljudi kojima ˝nisu svi doma˝ naletješe TRAS!!**#% jedni na druge. Nikad prije nisu se bili sreli. Nakon ručka otiđoše u park protegnuti noge, što se pretvorilo u pravu šetnju. Hodali su i hodali i hodali i hodali, ali sve što su vidjeli tog popodneva bio je Lothar, teremin. Lothara, tad već poprilično starog, izumio je 1920. ruski znanstvenik po imenu Leon Teremin. Bilo kako bilo, Leon je donio Lothara u SAD 1927. i nadao se najboljem! Nije se mnogo toga desilo dok Lothar nije sreo petoricu rasturenih, neumiljatih, magično-mističnih mladih ljudi kojima ˝nisu svi doma˝ - smjesta ih je usvojio i nazvao The Hand People. (Bivajući vrlo prijemčiv prostorno kontroliran elektrofonski instrument, Lothar je odmah uočio da petorica rasturenih, neumiljatih, itd. mladih ljudi imaju po dvije ruke svaki!) Svaki je imao po dvije ruke više nego Lothar - deset više ako ih stavimo sve zajedno! Da skratimo ono što se pretvorilo u vrlo dugu i izgleda nevjerojatnu priču, Lothar and the Hand People su se upoznali s udaraljkama, električnim basom, MOOG synthesizerom, gitarom, Ampex deckovima, klavijaturama i linearnim kontrolerima."
Gornji tekst nalazi se na stražnjoj strani prvog albuma grupe "Lothar and the Hand People" i predstavlja dovoljno blesav uvod u priču o jednom od najčudnijih bendova u povijesti rocka. Vjerojatno za njih niste čuli...
Riječ autora:
Na ime "Lothar and the Hand People" prvi put sam naletio čitajući neku knjigu o Pink Floydu. Govoreći o onim najuvrnutijim, psihodeličnim i u zvijezde kovanim Syd Barrett-ovskim danima Pink Floyda, autor knjige u jednom momentu izjavljuje: "Jedini bend koji je u to vrijeme mogao parirati Pink Floydu bili su Lothar and the Hand People."
Zvučalo je dovoljno zanimljivo da ih pokušam nabaviti. No to nije bilo tako jednostavno: jedan CD uspio sam nekako naručiti iz Londona, a drugi mi je prijateljica na jedvite jade kupila u Americi. Kasnije mi je rekla da ga je, bezuspješno obišavši bezbroj CD-shopova, uspjela pronaći tek u svojevrsnoj "glazbenoj arhivi". To je zanimljivo mjesto - sve što je ikad objavljeno tamo se nalazi i može se kupiti (mislim da Mehu Puzića ipak tamo ne biste uspjeli naći...). Kakogod, Lothare su čak i tamo morali posebno naručiti za nju.
Zanimljivo je i da je otac obitelji kod koje je ta prijateljica živjela, krajem '60-ih bio newyorški hippie, i nije nikad čuo za Lothare. (Znajući za poznatu izreku "who remembers the sixties wasn't there", ne bih se baš zakleo da taj čovjek možda nije bio na njihovom koncertu...)
Gole činjenice:
Lothar and the Hand People nastali su na Denverskom Sveučilištu 1965. kada je Johna Emelina spopalo, baš kao i mnoge druge u to doba, da napusti školu i oformi rock'n'roll band. Postupno je okupio i ostale članove: Richard Lewis - ritam gitara, Rusty Ford - bas, Tom Flye - bubnjevi. Naknadno se bendu pridružio i William C. Wright na solo gitari. Ime benda pojavi
lo se Lewisu u snu, i to je zapravo bio njegov zadnji doprinos bendu. Lewis napušta bend, a dolazi Kim King, također na solo gitari. To je uzrokovalo da Wright prijeđe najprije na ritam gitaru, a kasnije - na Berkeley sveučilište. Wrighta je zamijenio Paul Conly koji je također svirao i električni klavir. Ovo je bila konačna postava benda (ne smijemo zaboraviti i Lothara - Johnovog teremina).
Iduću godinu Lothari su proveli svirajući po Denveru i okolici. Tek nakon koncerta Lovin' Spoonful (kojima su bili predgrupa) odlučili su preseliti se u New York.
Nedugo nakon prelaska u NY naišli su na "Night Owl", legendarno ranoundergroundsko okupljalište u Greenwich Villageu, koje je bilo odskočna daska mnogim tamošnjim glazbenicima. Ispalo je da su došli baš na dan kad se održavala audicija.
Audicija je prošla uspješno, a Lothari su dobili priliku da održe koncert u "Night Owl"-u. Taj koncert, ujedno njihov debi nastup u NY, desio se 9. kolovoza 1966.
Koncertu je prisustvovao i novinar magazina "Hit Parader" koji ih je tom prilikom intervjuirao za iduće izdanje. No osim u tom broju, "Hit Parader" je i u kasnijim izdanjima posvećivao Lotharima dosta prostora, uglavnom u rubrici koja se bavila promocijom newyorške scene.
Lothari su uskoro postali kućni projekt "Night Owl"-a, iako su svirali i u klubovima "Trude Hellers" i "Village Gate". Fama o njima proširila se čitavim Villageom, a među hippie populacijom pratio ih je glas "moraš-vidjeti-da-bi-vjerovao" atrakcije. Njihovoj individualnosti umnogome je doprinosio i neobični instrument kojim su se služili - teremin. (Informacije radi, teremin je elektronski instrument koji izgleda kao kutija s antenom, a zvuk se proizvodi držeći ruke na određenoj udaljenosti od te antene. Visina tona mijenja se mijenjajući položaj ruku u odnosu na antenu.)
Lothar and the Hand People postali su tako dio fascinantne subkulture, pioniri psihodelične scene New Yorka '60-ih.
Svirali su s različitim bendovima, kao što su Youngbloods, Blues Magoos, The Blues Project, Vagrants, Lovin' Spoonful, Young Rascals, The Fugs i The Byrds, i tako privukli pažnju izdavača.
Svoj prvi singl "L.O.V.E. (Ask For It By Name)/Rose Coloured Glasses" izdali su za Capitol Records u lipnju 1967.. Nažalost, singl se slabo pro
davao. Slijedeći singl "Comic Strip/Every Single Word" prošao je još i lošije. Treći singl "Have Mercy/Let The Boy Pretend" izašao je u lipnju 1968. i prošao praktički nezapaženo. Tako loš uspjeh sva tri singla rezultirao je stalnim odgađanjem izlaska albuma. Konačno, početkom 1969. izlazi i njihov prvi LP "Presenting".
Leonard Kaye, novinar Rolling Stone-a, opisao ga je riječima "elektronički country....nekakva Good-Time glazba koju sviraju mahniti patuljci", čime je uistinu jednom rečenicom savršeno oslikao duh benda.
"Presenting" je još uvijek enigma kakva je bio i netom nakon izlaska. Na neki način, bend je ostao "zaključan" u 1966.-oj. Atmosfera, zvuk i struktura glazbe više je odgovarala duhu slobodnog eksperimentiranja '66.-te nego zrelom zvuku progresivnog rocka '69.-te. Glazba Lothara bila je mješavina nekoliko različitih glazbenih stilova - od countryja, folka i bluesa pa do elektronske eksperimentalne glazbe - sve zajedno izmiješano, s dozom humora i dječje zaigranosti, te propušteno kroz filter LSD-a. Čudnoj glazbi još je i više doprinosila relativno loša produkcija, stvarajući pomalo "šupalj" zvuk.
Drugi album "Space Hymn", objavljen krajem 1969. donio je manje uglat zvuk i bolju produkciju, dok je bend još više zabavljen novom tehnologijom. Conly je gitaru u potpunosti zamijenio klavijaturama i moogom, King je svirao i moog i synthesizer i gitaru, a Emelin je, naravno, imao Lothara. Iako mekši i melodičniji, "Space Hymn" je jednako frenetičan i hipnotičan kao i "Presenting", i nedvojbeno je vidno zrelije ostvarenje.
Bend se raspada 1971. Nažalost, mješavina tehnologije, countryja i folka se pokazala preradikalnom za tržište rock glazbe, ostavljajući bend bez sredstava za daljnji opstanak.
Iako poprilično nepoznat bend, Lothar and the Hand People u izvjesnim krugovima uživaju kultni status. Utjecaj njihove glazbe možemo naći već kod Roxy Music, u Brian Enovim eksperimentima s moog synthesizerima, kao i kod psihodeličnih bendova novijeg datuma. U posljednjih nekoliko godina bilo je moguće čuti i sampleove pjesama Lothar and The Hand People kako krase hitove modernih autora elektronske glazbe. Vjerojatno ste mnogo takvih i čuli, no sumnjam da znate šta je posrijedi...
Gornji tekst nalazi se na stražnjoj strani prvog albuma grupe "Lothar and the Hand People" i predstavlja dovoljno blesav uvod u priču o jednom od najčudnijih bendova u povijesti rocka. Vjerojatno za njih niste čuli...
Riječ autora:
Na ime "Lothar and the Hand People" prvi put sam naletio čitajući neku knjigu o Pink Floydu. Govoreći o onim najuvrnutijim, psihodeličnim i u zvijezde kovanim Syd Barrett-ovskim danima Pink Floyda, autor knjige u jednom momentu izjavljuje: "Jedini bend koji je u to vrijeme mogao parirati Pink Floydu bili su Lothar and the Hand People."
Zvučalo je dovoljno zanimljivo da ih pokušam nabaviti. No to nije bilo tako jednostavno: jedan CD uspio sam nekako naručiti iz Londona, a drugi mi je prijateljica na jedvite jade kupila u Americi. Kasnije mi je rekla da ga je, bezuspješno obišavši bezbroj CD-shopova, uspjela pronaći tek u svojevrsnoj "glazbenoj arhivi". To je zanimljivo mjesto - sve što je ikad objavljeno tamo se nalazi i može se kupiti (mislim da Mehu Puzića ipak tamo ne biste uspjeli naći...). Kakogod, Lothare su čak i tamo morali posebno naručiti za nju.
Zanimljivo je i da je otac obitelji kod koje je ta prijateljica živjela, krajem '60-ih bio newyorški hippie, i nije nikad čuo za Lothare. (Znajući za poznatu izreku "who remembers the sixties wasn't there", ne bih se baš zakleo da taj čovjek možda nije bio na njihovom koncertu...)
Gole činjenice:
Lothar and the Hand People nastali su na Denverskom Sveučilištu 1965. kada je Johna Emelina spopalo, baš kao i mnoge druge u to doba, da napusti školu i oformi rock'n'roll band. Postupno je okupio i ostale članove: Richard Lewis - ritam gitara, Rusty Ford - bas, Tom Flye - bubnjevi. Naknadno se bendu pridružio i William C. Wright na solo gitari. Ime benda pojavi
lo se Lewisu u snu, i to je zapravo bio njegov zadnji doprinos bendu. Lewis napušta bend, a dolazi Kim King, također na solo gitari. To je uzrokovalo da Wright prijeđe najprije na ritam gitaru, a kasnije - na Berkeley sveučilište. Wrighta je zamijenio Paul Conly koji je također svirao i električni klavir. Ovo je bila konačna postava benda (ne smijemo zaboraviti i Lothara - Johnovog teremina).Iduću godinu Lothari su proveli svirajući po Denveru i okolici. Tek nakon koncerta Lovin' Spoonful (kojima su bili predgrupa) odlučili su preseliti se u New York.
Nedugo nakon prelaska u NY naišli su na "Night Owl", legendarno ranoundergroundsko okupljalište u Greenwich Villageu, koje je bilo odskočna daska mnogim tamošnjim glazbenicima. Ispalo je da su došli baš na dan kad se održavala audicija.
Audicija je prošla uspješno, a Lothari su dobili priliku da održe koncert u "Night Owl"-u. Taj koncert, ujedno njihov debi nastup u NY, desio se 9. kolovoza 1966.
Koncertu je prisustvovao i novinar magazina "Hit Parader" koji ih je tom prilikom intervjuirao za iduće izdanje. No osim u tom broju, "Hit Parader" je i u kasnijim izdanjima posvećivao Lotharima dosta prostora, uglavnom u rubrici koja se bavila promocijom newyorške scene.
Lothari su uskoro postali kućni projekt "Night Owl"-a, iako su svirali i u klubovima "Trude Hellers" i "Village Gate". Fama o njima proširila se čitavim Villageom, a među hippie populacijom pratio ih je glas "moraš-vidjeti-da-bi-vjerovao" atrakcije. Njihovoj individualnosti umnogome je doprinosio i neobični instrument kojim su se služili - teremin. (Informacije radi, teremin je elektronski instrument koji izgleda kao kutija s antenom, a zvuk se proizvodi držeći ruke na određenoj udaljenosti od te antene. Visina tona mijenja se mijenjajući položaj ruku u odnosu na antenu.)
Lothar and the Hand People postali su tako dio fascinantne subkulture, pioniri psihodelične scene New Yorka '60-ih.
Svirali su s različitim bendovima, kao što su Youngbloods, Blues Magoos, The Blues Project, Vagrants, Lovin' Spoonful, Young Rascals, The Fugs i The Byrds, i tako privukli pažnju izdavača.
Svoj prvi singl "L.O.V.E. (Ask For It By Name)/Rose Coloured Glasses" izdali su za Capitol Records u lipnju 1967.. Nažalost, singl se slabo pro
davao. Slijedeći singl "Comic Strip/Every Single Word" prošao je još i lošije. Treći singl "Have Mercy/Let The Boy Pretend" izašao je u lipnju 1968. i prošao praktički nezapaženo. Tako loš uspjeh sva tri singla rezultirao je stalnim odgađanjem izlaska albuma. Konačno, početkom 1969. izlazi i njihov prvi LP "Presenting". Leonard Kaye, novinar Rolling Stone-a, opisao ga je riječima "elektronički country....nekakva Good-Time glazba koju sviraju mahniti patuljci", čime je uistinu jednom rečenicom savršeno oslikao duh benda.
"Presenting" je još uvijek enigma kakva je bio i netom nakon izlaska. Na neki način, bend je ostao "zaključan" u 1966.-oj. Atmosfera, zvuk i struktura glazbe više je odgovarala duhu slobodnog eksperimentiranja '66.-te nego zrelom zvuku progresivnog rocka '69.-te. Glazba Lothara bila je mješavina nekoliko različitih glazbenih stilova - od countryja, folka i bluesa pa do elektronske eksperimentalne glazbe - sve zajedno izmiješano, s dozom humora i dječje zaigranosti, te propušteno kroz filter LSD-a. Čudnoj glazbi još je i više doprinosila relativno loša produkcija, stvarajući pomalo "šupalj" zvuk.
Drugi album "Space Hymn", objavljen krajem 1969. donio je manje uglat zvuk i bolju produkciju, dok je bend još više zabavljen novom tehnologijom. Conly je gitaru u potpunosti zamijenio klavijaturama i moogom, King je svirao i moog i synthesizer i gitaru, a Emelin je, naravno, imao Lothara. Iako mekši i melodičniji, "Space Hymn" je jednako frenetičan i hipnotičan kao i "Presenting", i nedvojbeno je vidno zrelije ostvarenje.
Bend se raspada 1971. Nažalost, mješavina tehnologije, countryja i folka se pokazala preradikalnom za tržište rock glazbe, ostavljajući bend bez sredstava za daljnji opstanak.
Iako poprilično nepoznat bend, Lothar and the Hand People u izvjesnim krugovima uživaju kultni status. Utjecaj njihove glazbe možemo naći već kod Roxy Music, u Brian Enovim eksperimentima s moog synthesizerima, kao i kod psihodeličnih bendova novijeg datuma. U posljednjih nekoliko godina bilo je moguće čuti i sampleove pjesama Lothar and The Hand People kako krase hitove modernih autora elektronske glazbe. Vjerojatno ste mnogo takvih i čuli, no sumnjam da znate šta je posrijedi...
Ah, ja!