Hinduizam - vječno učenje
Religijska tradicija koju nazivamo hinduizam, plod je razvoja dugog 5000 godina. Ime, međutim, datira od oko 1200. pr. Kr., iz vremena kad su muslimanski osvajači željeli načiniti razliku između svoje vjere i vjere indijskog naroda. Potječe od perzijske riječi hindu, na sanskrtu sindhu, što znači «rijeka» , i odnosi se na stanovništvo u dolini rijeke Ind. Pojam, dakle, znači «Indijac». Hinduizam je ime koje je tijekom 19. stoljeća dano skupini indijskih religija.
Od oko milijardu današnjih stanovnika Indije, otprilike njih 80% sebe smatra hinduistima, a uz njih i još otprilike 30 milijuna na svim stranama svijeta. Njihova religijska vjerovanja imaju mnoge zajedničke značajke, ali ih pojam «hinduizma» teško se može opisati.
Hinduizam je često isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njenim društvenim sistemom i poviješću. Nema ni osnivača ni proroka kao ni određenu crkvenu ili institucionalnu strukturu te strogo određen credo. Naglasak je na načinu života više nego na načinu mišljenja, dakle hinduizam je više kultura nego vjera.
Karakteristična je vjera u nizove i utjelovljenja ili seobu duša i u tome je njegova značajna razlika spram velikih bliskoistočnih, jednobožačkih religija koje život čovjekov vide kao jednokratan- premda na neki način vječan- događaj u kojem je naglasak na moralnim odlukama u skladu s Božjim zapovijedima te na njihovoj konačnoj prosudbi nakon smrti.
Nasuprot ovom pravocrtnom događanju, hinduizam i svemir i čovjeka sagledava u okviru cikličkog, kružnog shvaćanja vremena. Svemir se stalno kvari, i od zlatnoga doba prelazi u svoje iskvarenije, sadašnje stanje; no nakon svakog razdoblja kvarenja dolazi do uništenja svijeta vatrom i potopom, nakon čega se ponovno uspostavlja zlatno doba i cijeli proces počinje iznova. Jednako je i s čovjekom: nakon smrti, duša napušta tijelo i ponovno se rađa u tijelu druge osobe, životinje, biljke ili minerala, i tako u beskraj.
Po vlastitom kazivanju, hinduizam nema počela, već je to vječiti put koji slijedi osnovna pravila i zahtjeve općega reda dok prolazi kroz beskrajne vremenske cikluse.
Od oko milijardu današnjih stanovnika Indije, otprilike njih 80% sebe smatra hinduistima, a uz njih i još otprilike 30 milijuna na svim stranama svijeta. Njihova religijska vjerovanja imaju mnoge zajedničke značajke, ali ih pojam «hinduizma» teško se može opisati.
Hinduizam je često isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njenim društvenim sistemom i poviješću. Nema ni osnivača ni proroka kao ni određenu crkvenu ili institucionalnu strukturu te strogo određen credo. Naglasak je na načinu života više nego na načinu mišljenja, dakle hinduizam je više kultura nego vjera.
Karakteristična je vjera u nizove i utjelovljenja ili seobu duša i u tome je njegova značajna razlika spram velikih bliskoistočnih, jednobožačkih religija koje život čovjekov vide kao jednokratan- premda na neki način vječan- događaj u kojem je naglasak na moralnim odlukama u skladu s Božjim zapovijedima te na njihovoj konačnoj prosudbi nakon smrti.
Nasuprot ovom pravocrtnom događanju, hinduizam i svemir i čovjeka sagledava u okviru cikličkog, kružnog shvaćanja vremena. Svemir se stalno kvari, i od zlatnoga doba prelazi u svoje iskvarenije, sadašnje stanje; no nakon svakog razdoblja kvarenja dolazi do uništenja svijeta vatrom i potopom, nakon čega se ponovno uspostavlja zlatno doba i cijeli proces počinje iznova. Jednako je i s čovjekom: nakon smrti, duša napušta tijelo i ponovno se rađa u tijelu druge osobe, životinje, biljke ili minerala, i tako u beskraj.
Po vlastitom kazivanju, hinduizam nema počela, već je to vječiti put koji slijedi osnovna pravila i zahtjeve općega reda dok prolazi kroz beskrajne vremenske cikluse.
a i bila je jeftina