Haiku, po Devideu

26.05.2003.

Autor je nesklon tumačenju i kao takav nevješt u tome, pa će, umjesto da sam objasni pojam haiku, jednostavno prepisati dio iz teksta ''Značenje haiku poezije u umjetnosti Japana'' Vladimira Devidea:

     ''Kad se haiku poezija u Japanu jednom razvila i podigla na razinu kakvu je zadobila po Bashôu, ona je time – uz nô dramu – postala i ostala možda ''najjapanskijom'' od svih umjetnosti Japana. Kao pjesnički oblik haiku ništa ne duguje ni Kini niti bilo kojem drugom stranom utjecaju. I po svojem obliku i po svojem sadržaju haiku je, moglo bi se reći, izrazito ''anti-kineska'' poezija: nema majestetičnosti, nema razastiranja unedogled prostornih i vremenskih dimenzija – nasuprot tome, u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumaglici, snijeg na krovu ili na tlu ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetine lastavice ili sokola i tako dalje.

     Haiku kao antiaristokratska umjetnost prezire bogatstvo i sjaj. Haiku nalazi skrivenu ljepotu u takozvanim običnim stvarima svakodnevnog života; on nam omogućuje da te stvari prvi put vidimo onakve kakve one zaista jesu, u njihovoj praiskonskoj čistoći i jednostavnosti, neokaljane filterom predrasuda oka koje ih gleda i neodmjeravane na skalama fiktivnih vrijednosti što ih je u cilju zaštite fiktivnog i iluzornog sebičnog ega razvilo diskurzivno mišljenje. Ako riječ ''molitva'' možemo doživjeti bez pseudomistično-religioznih konotacija u pejorativnom smislu, haiku je molitva istini, ljepoti i čistoći gdje su ta tri pojma sinonimi na apsolutnoj razini gdje više nema dualnosti.

     Japanska je haiku pjesma asketska ne samo formalno, po svom opsegu od ukupno sedamnaest slogova,'' (5-7-5 (op.a.)) ''već i po sredstvima kojima se služi – nema, ne smije biti i ne može biti niti jednog suvišnog sloga, ničeg što nije apsolutno neophodno, i u preostaloj laganoj skici pjesnik pruža čitaocu okvir koji će sugerirati doživljaj ako je čitalac barem u nekoj mjeri i sâm pjesnik. Haiku je ''umjetnost oduzimanja'', oduzimanja i izostavljanja svakog ukrasa, svake ''štukature'', svake ne apsolutno neophodne riječi. U ovom je smislu haiku najčišći, najstroži i, ako se tako smijem izraziti,'' (smiješ (op.a.)) ''najpoetičniji oblik poezije. Pred haiku pjesmom, tj. pred pravom i istinskom haiku pjesmom, nikad nećemo rasuđivati o tome ima li ona trajnu vrijednost ili ne, nećemo je analizirati niti intelektualizirati o njoj. Kod istinske će haiku pjesme, kod onog koji ima oči da vidi i uši da čuje, autentičnost njene vrijednosti biti evidentna, biti nešto što se neposredno zna kao što se zna da sija Sunce ili da pada kiša, kao što znamo da se radujemo ili da smo tužni – a ne nešto o čemu se umuje, rasuđuje i polemizira. Za razliku od ne samo glavnine zapadne poezije već i od velikog dijela poezije klasičnog Japana, prvenstveno je utjecaj zena na haiku bio taj po kojem je u velikoj većini zaista vrijednih japanskih haiku pjesnikov ego odsutan: pjesnik kao subjekt identificiran je s objektom o kojem piše pjesmu – ako, naprimjer, piše o borovu stablu, onda u takvoj pjesmi nema podvojenosti između bora i pjesnika, već, u nekom smislu za koji u zapadnim jezicima nemamo adekvatnih riječi za točniji izraz o čemu je riječ, u nekom takvom smislu pjesnik doživljava bor i bor doživljava pjesnika, a pjesma sâma je proizvod jednog stanja svijesti u kojem je, u tom istom smislu, pjesnik postao bor i bor postao pjesnik. Realizacija haiku pjesme je onda svjedočanstvo doživljaja ''pjesnik – bor'' u kojem nema dihtomije subjekta i objekta, nutarnjeg i vanjskog, ''ja'' i ''ti''. Haiku je poezija zena u Japanu, japanski zen u poeziji, poezija Japana u zenu – što je sve jedno te isto, a jedino zbog ograničenosti jezika ne znamo to formulirati jedinstvenim izrazom.''    

    

     Vladimir Devidé, iz knjige ''Japan – poezija i zbilja'' (''Alfa'', Zagreb, 1987.)

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije