Gibran, Kahlil
Libanonski pjesnik i slikar Džubran Halil, rodio se 6. prosinca 1883. u Bsareji, a umro je 10. travnja 1931. godine u New Yorku. 21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut.
Jedan je od najvećih islamsko-krščanskih pisaca i više od pola stoljeća uživa slavu jednog od najčitanijih pjesnika našeg doba; pisao je podjednako uspješno na arapskom i na engleskom jeziku.
Kada mu je bilo dvanaest godina, seli se sa obitelji u Boston. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku. 1901.godine, odlazi u Pariz, gdje se posvećuje slikarstvu, te doživljava vrlo pozitivne kritike čak i do samog Augusta Rodina. No ubrzo biva pozvan u SAD, zbog bolesti njegovih bližnjih i tamo ostaje do smrti.
U njegovim spisima proniću zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je jos u ranoj mladosti. Džubran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Težio je integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Slobodu vidi kao težnju, nikad kao ostvarenje.
Napisao je mnoga djela, medu kojima su najvrijednija: "Luđak", "Pijesak i pjena", "Isus, sin čovječji", "Zemaljski bogovi", "Prorokov vrt", "Nimfe iz doline", "Pobunjeni duhovi", "Suza i osmijeh", "Slomljena krila", "Gospodarev glas", "Autoportret", "Duhovne izreke" te "Prorok" koji mu je 1923. donio međunarodnu slavu.
Jedan je od najvećih islamsko-krščanskih pisaca i više od pola stoljeća uživa slavu jednog od najčitanijih pjesnika našeg doba; pisao je podjednako uspješno na arapskom i na engleskom jeziku.
Kada mu je bilo dvanaest godina, seli se sa obitelji u Boston. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku. 1901.godine, odlazi u Pariz, gdje se posvećuje slikarstvu, te doživljava vrlo pozitivne kritike čak i do samog Augusta Rodina. No ubrzo biva pozvan u SAD, zbog bolesti njegovih bližnjih i tamo ostaje do smrti.
U njegovim spisima proniću zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je jos u ranoj mladosti. Džubran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Težio je integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Slobodu vidi kao težnju, nikad kao ostvarenje.
Napisao je mnoga djela, medu kojima su najvrijednija: "Luđak", "Pijesak i pjena", "Isus, sin čovječji", "Zemaljski bogovi", "Prorokov vrt", "Nimfe iz doline", "Pobunjeni duhovi", "Suza i osmijeh", "Slomljena krila", "Gospodarev glas", "Autoportret", "Duhovne izreke" te "Prorok" koji mu je 1923. donio međunarodnu slavu.
Volim "Mirisne plodove duše"