Buzkashi, nacionalni afganistanski sport

20.05.2003.

Što znate o nacionalnom afganistanskom sportu? Ništa ili vrlo malo? Ili ste pak strastveni obožavatelj najpopularnijeg afganistanskog sporta - buzkashija?
Riječ buzkashi doslovno znači ugrabiti kozu, a povjesničari smatraju kako ovaj sport i nije izvorno afganistanski, već kako potječe od tursko-mongolskih naroda koji su ga nekada davno ostavili u naslijeđe narodu sjevernih dijelova Afganistana. Jasno je dakle da igra potječe iz nekada nužnog načina prehranjivanja, lova na koze po planinskim vrletima.
Što je u nogometu lopta, to je u buzkashiju bezglava lešina koze. Ubijenoj kozi odrezana je glava, kao što su joj odrezane i noge ispod koljena, izvađena utroba, te je 24 sata prije susreta ostavljena u ledenoj vodi, kako bi lešina lakše pretrpjela vuču, trganje, preotimanje i sve ono što joj slijedi u sutrašnjoj utakmici. Takva koza prije početka susreta je postavljena u središtu kruga i okružena je igračima, odnosno konjanicima podijeljenima u dvije momčadi. Cilj igre, koja se igra uglavnom zimi i početkom proljeća, je domoći se koze (odnosno sad već samo njenog krzna) i donijeti ga u područje koje je predviđeno za postizanje zgoditka, što je iznimno težak zadatak. U trenutku kada se neki igrač "dočepa lopte", on kreće u bjesomučni galop, dok njegove momčadske kolege nastoje blokirati protivničke igrače da krenu u potjeru. Kada se za buzkashi ne može priskrbiti koza, koristi se i obično kozje krzno, dakle u nekoj našoj paraleli - krpenjača.

Usprkos velikoj želji, nisam na webu uspio pronaći neki videoclip na kojem bi se mogla vidjeti sam proces igre, ali sam pregledao veliki broj fotografija i pri tome sam došao do zaključka da je riječ o iznimno kompliciranoj igri. U prilog tome govore i neke tvrdnje. Tek najbolji igrači uopće uspijevaju tek dodirnuti krzno, a top formu dostižu tek u četrdesetim godinama, usprkos tome što su za buzkashi trenirani gotovo od samog rođenja. Čini se da u igri nije važna samo puka snaga, koju obično posjeduju mladi ljudi u naponu snage. Ponekad se pobjednička momčad dozna tek nakon tjedana dana. Konji se obično napornim treninzima pripremaju svakodnevno nekih pet godina, nakon kojih po prvi put izlaze na igralište. U igri smiju sudjelovati samo konji, nikako i kobile, a iznimno je važno imati dobro istreniranog konja. Budući je igra poprilično nemilosrdna, igrači počesto znaju biti srušeni sa konja, a u tim slučajevima konj mora stati kao ukopan kako ne bi ozlijedio igrače, te kako bi njegov jahač mogao igru nastaviti što prije. Nerijetke su i ozbiljnije ozljede igrača kao što su lomovi ruku i nogu, slomljena rebra i raznorazne ozljede glave, a gotovo nikada se ne događa da igrač zbog takvih ozljeda napusti teren prije završetka igre. Zabilježeno je i nekoliko smrtnih slučajeva. Nerijetke su i ozljede među gledateljima na stadionima, jer slično kao i na našim stadionima zna doći do fizičkih obračuna među navijačima suprotstavljenih momčadi.
Nekoliko dana uoči buzkashija treneri konje drže izgladnjelima određeni dio dana i tada ih jašu na zbilja velikim udaljenostima, a sve zbog pripremanja konja na napore koje ovaj sport zahtjeva. Rijetko kada igrači posjeduju svoje vlastite konje, jer konj je u Afganistanu velika stvar i tek najbogatiji ljudi si mogu priuštiti othranjivanje konja. Tako imućni iznajmljuju konje trenerima, koji su za naknadu dužni isplatiti dio od zarađenog u utakmici. No, kažu da igra pruža podjednako zadovoljstvo i jahačima i konjima, tako da ne mislite da su konji u ovom slučaju ugroženi.
Treba napomenuti i kako se buzkashi ne igra za neke bodove, na nekoj tamo ljestvici klubova, već za vrijednote. Naime, nagrade za pobjedničku momčad su uglavnom novci, ali često i odjeća, pogotovo turbani. Sport je to koji se shvaća iznimno ozbiljno i u kojem pobjeda donosi čast i slavu, a poraz sramotu i tugu. To nije samo sport već način života u kojem su momčadski duh i razumijevanje od esencijalne važnosti za uspjeh.