Svi koje je dotakla bezobzirna propaganda, znaju šta znači kad čovek, napadnut iz svih najmoćnijih propagandnih oruđa, traži dokaz da je normalan. I nalazi ga u napisima čoveka koji nikad nije slagao. Tako je pisao Miloš Vasić, zato mu se verovalo kad je izveštavao o Borovu Selu, Vukovaru, o ubistvu Josipa Reihla Kira, o opsadi Sarajeva u kojem je boravio sa ekipama izveštača stranih medija. Iz njegovih izveštaja saznavalo se o monstruoznosti aktera, zapovednika i ljudi sa prvih linija. Istinom je branio krhotine normalnosti i ljudskosti, preživelih nakon bezobzirne anticivilizacijske devastacije svih civilizacijskih normi - želeo je i uspevao samo da piše istinu, da je prosledi kao na tanjiru, da je čitateljstvo primi ili odbaci. Sa umišljajem, ili bez njega, svejedno, bio je personifikacija Druge Srbije, one koja se, kazaće Radomir Konstantinović, “ne miri sa zločinom”.

„Dragoljub je inače moj susjed koji nije Rom, njegova majka se družila s mojom. Dragoljub je bio stariji od mene i dva puta se kandidirao za upis u vojnu školu i bio odbijen. Treći put je uspio, kada sam i ja upisao školu. On je bio iz većinskog stanovništva, a ja sam bio Rom i bilo je teško boriti se za poziciju i ravnopravnost u društvu, moja majka je bila nepismena, ali joj je bilo važno obrazovanje. Otac nikada nije došao na roditeljski sastanak, uvijek je to činila majka. Govorila bi profesorima: Moje dijete zna, pitajte ga! I onda kada sam upisao vojnu školu, majka mi je rekla da zna da će mi biti jako teško, ali da probam biti bolji od Dragoljuba“, govori nam saborski zastupnik Veljko Kajtazi, nakon što je prošlog tjedna u dvorištu Arheološkog muzeja u Zagrebu predstavio svoju autobiografiju „Snovi jednog Roma“. Autobiografiju je posvetio svojoj majci, autorici krilatice „Budi bolji od Dragoljuba“ koja ga prati čitav život.

Devet mjeseci nakon razornog potresa na širem području Petrinje, petog magnitude preko 6 od početka 20. stoljeća u Hrvatskoj, seizmološke teme su se vratile na „početne postavke“, što bi značilo da se o njima gotovo uopće ne govori. Nakon kratke medijske pažnje tijekom koje su gotovo svakodnevno objašnjavali zašto je Hrvatska seizmološki aktivno područje, hrvatski seizmolozi – njih svega petnaestak – nastavili su svoje analize i istraživanja izvoditi u standardno nisko-budžetnim uvjetima, visinom raspoloživih sredstava obrnuto-proporcionalnom razini seizmološkog hazarda tipičnog za tlo pod kojim se Jadranska mikroploča sudara s euroazijskom pločom. Potrese se, poznato je, ne može predvidjeti, ali istraživanja mogu danas pružiti niz informacija o tome kojim dijelovima zemlje prijeti najveća opasnost i gdje se očekuje najveća šteta, što je osnova za uspješno sprječavanje drastičnijih posljedica.

„Čim padne noć, oko šest sati poslijepodne, ulice se isprazne i vani nema nikoga. Eventualno službena vojska, ali i to su banditi svoje vrste kojima ljudi ne vjeruju ništa. Najveće povjerenje daju lokalnim plemenskim milicijama koje štite svoje područje od uljeza. Kad sve to zbrojimo dobijamo kompletan kaos i rat u kojem više ne znamo tko se za što i kako bori. To je tihi rat, sukob o kojem u svjetskim medijima nema gotovo ništa“, opisat će nam situaciju u Kongu, gdje je boravio gotovo mjesec dana, Hrvoje Ivančić, višestruko nagrađivani putopisac, književnik i novinar. U Kongu, točnije Sjevernom Kivuu, Ivančić je snimio dokumentarni film „Sjeverni Kivu – Zaboravljeno srce Afrike“. Sve samo s mobilnim telefonom i nikakvim budžetom. Sam će nam autor objasniti - "Možemo reći da je ovo u potpunosti gerilski uradak. Na kraju svega sam shvatio da istinski uživam u gerilskoj produkciji koja mi daje najveću slobodu".

Sasvim prigodno jučer se navršilo pet godina otkako je HDZ na izvanrednim parlamentarnim izborima s Andrejom Plenkovićem na čelu osvojio vlast u Hrvatskoj. Tada je Plenković rekao da će promijeniti HDZ kako bi „sutra“ promijenio i Hrvatsku. Jučer, kad su ga novinari pitali za međimurskog župana Matiju Posavca rekao je da je iznenađen njegovim uhićenjem i nema nikakvih dodatnih informacija. Ali na pitanje o „njegovom“ HDZ-ovom, kutinskom gradonačelniku Zlatku Babiću (kojeg, doduše, USKOK nije uhitio) i o tome je li možda uhićenje Posavca i SDP-ovca Stjepana Kovača skretanje pozornosti s kutinskog slučaja, nije se opredijelio i odgovorio vrijednosno i suvislo, nego je bio ljut, bahat, ironičan, pun samohvale - kao i inače. Premijer nipošto ne bi trebao bagatelizirati HDZ-ovu korupciju s kojom je ova zemlja rasla i uspjela čak, eto, makar i nakrivo, nekako i izrasti.

Što je u svojoj srži cancel kultura. Je li to pojava koju treba podržavati, je li umjetnost odvojiva od umjetnika, „guši“ li politička korektnost umjetnost te u kojem smjeru ide hrvatska umjetnost? O toj temi smo razgovarali s Fridom Šarar, filozofkinjom i pjesnikinjom, Zoranom Stajčićem, glazbenim kritičarom i urednikom portala Ravno do dna te Bornom Sorom, novinarom i satiričarom koji misli da su Hrvati pioniri cancel kulture. "Kod nas je cancel kultura od devedesetih točno po svim gabaritima takva kakva je u Americi sada. Amerikanci imaju sad tu neku ideju, pogotovo kroz rasne manjine, 'woke' su. Ili kao što bi mi Hrvati rekli u 19. stoljeću, to su budnice, oni se bude. Isto kao što smo se mi u 19. stoljeću počeli buditi i bili smo spremni i razbijati i paliti mađarske zastave. Oni 'bannaju' svojeg predsjednika na Facebooku, mi ubijemo Karađorđevića u Francuskoj. Dakle, mi imamo malo radikalniju verziju", kaže u razgovoru za Lupigu Borna Sor.