UBIJ, UBIJ …

Kako je progon krenuo čim je nestalo „Big brothera“

ritn by: Žarko Puhovski | 23.06.2019.
UBIJ, UBIJ …: Kako je progon krenuo čim je nestalo „Big brothera“
Zabrinutost kao da je preplavila zemlju – iz dana u dan raste broj uspaničenih zbog „ispada“, „incidenata“, „primitivizma“, „nasilja“ … Još malo pa će se broj uznemirenih izjednačiti s brojem počinitelja „nepriličnih pojava“ (ali će, još uvijek, zaostajati za brojem – direktno i indirektno – pogođenih). Autoritativne nevježe čak javno tvrde da je „situacija gora nego u devedesetima“ – što, naravno, mogu reći samo oni koji se tada još nisu ni rodili, ili su izolirano prebivali negdje u inozemstvu, jer u to su se doba doista gubile glave – na svim stranama. Izvori su originalnih zbivanja iz Tuđmanova doba i današnjih replika u osnovi isti - primitivna interpretacija hrvatstva kao tradicionalno razvijanoga koncepta nacionalne čistoće, oslobođene svih „tuđica“ (od riječi do ljudi). No, „autohtona“ domaća sorta šovinizma, tek u detaljima različita od inačica koje karakteriziraju druge nacije, doživjela je ozbiljne promjene slijedom političkoga razvoja Hrvatske.

Zabrinutost kao da je preplavila zemlju – iz dana u dan raste broj uspaničenih zbog „ispada“, „incidenata“, „primitivizma“, „nasilja“ … Još malo pa će se broj uznemirenih izjednačiti s brojem počinitelja „nepriličnih pojava“ (ali će, još uvijek, zaostajati za brojem – direktno i indirektno – pogođenih). Autoritativne nevježe čak javno tvrde da je „situacija gora nego u devedesetima“ – što, naravno, mogu reći samo oni koji se tada još nisu ni rodili, ili su izolirano prebivali negdje u inozemstvu, jer u to su se doba doista gubile glave – na svim stranama. A, pod pritiskom fizičkih napada, o verbalnim ispadima, diskriminatornoj praksi i slično, jedva je imalo smisla i raspravljati, u javnim oazama u kojima je to bilo uopće moguće.

Izvori su originalnih zbivanja iz Tuđmanova doba i današnjih replika u osnovi isti - primitivna interpretacija hrvatstva kao tradicionalno razvijanoga koncepta nacionalne čistoće, oslobođene svih „tuđica“ (od riječi do ljudi). No, „autohtona“ domaća sorta šovinizma (zapravo, tek u detaljima različita od inačica koje karakteriziraju druge nacije) doživjela je ozbiljne promjene slijedom političkoga razvoja Hrvatske posljednjih desetljeća. Taj je pak razvoj, u mnogome, određen i izvanjskim utjecajima.

Početkom milenija/stoljeća nekako se činilo da je svijet oko nas koliko-toliko uređen. Hrvatska je bila oslobođena Tuđmanove vlasti (točnije: to je osjećao jedan njezin dio – koji je takvu „slobodu od“ i trebao), višestrana zaostalost zemlje činila se savladivom, poglavito stoga što je (na dohvat ruke) blještao neporecivi ideal – „Evropa“ („fine distinkcije“ EU i „ostatka“ Evrope jedva da su ikoga zanimale). Razmjerno brzo to je idealizirano shvaćanje „Evrope“ naširoko interiorizirano, te je postalo uobičajeno da se susjedi međusobno kore (zbog neurednoga bacanja smeća ili bahatoga parkiranja, na primjer) jednostavnom, a (privremeno, doduše) djelotvornom frazom: „Susjed(a), to nije evropsko ponašanje!“.

Približavanje Evropi, premda zakašnjelo u mnogome upravo zbog teških grešaka iz devedesetih, činilo se nezaustavljivim – a tamo je, eto, čekala suvremena Šlarafija. Samo rijetko mogli bi se čuti poneki disonantni glasovi onih koji su zarana vidjeli da i u raju ima poteškoća. Na razini suočavanja s tradicionalnim problemom hrvatskoga nacionalizma bilo je već razloga za upozorenje (koje je, dakako, tada djelovalo skandalozno ciničnim): „U EU će biti zabranjeno maltretiranje srpske manjine – ostat će dopuštenom jedno diskriminacija spram romske“ (jer nema državu iza sebe).

EU
Kad je Hrvatska ušla u EU desnica je shvatila da više nema Big brothera koji nadgleda zemlju i prati sve što se događa, pa može raditi što hoće (FOTO: Lupiga.Com)

Cinizam rečene (marginalne) primjedbe u međuvremenu se posve istopio, evropska, dapače, globalna politička praksa u međuvremenu se „razvila“ u pravcu koji je, u punini, bio ipak neočekivan. Sve su siromašne, deprivilegirane, u svakome pogledu slabe, najčešće manjinske skupine s nadom očekivala da se uvez(d)u „evropska pravila ponašanja“ (srpska manjina u Hrvatskoj, začudo, čak i za vrijeme nedavnih izbora). No, s jedne strane, EU konstitucijski nije imala puno osjećaja za, primjerice, antifašističke porive ili težnje onih koji su smatrali potrebnim ozbiljnije suočavanje s prošlošću, jer je, u zbilji, nastala na konceptu guranja prošlosti pod tepih s nadom da će – od ugljena i čelika na dalje – bogaćenje građana pripitomljavati radikalne tendencije među njima.

S druge strane, sama je EU postala žrtvom svojega najvećeg uspjeha – pobjede nad real-socijalističkim Istokom koji je omogućio da se izvorni projekt doista počne zemljopisno evropeizirati. U trenucima koji su slijedili raspadu staroga režima jugoistok (bivši „Istok“) Evrope našao se je pod teretom prošlosti, pod vlašću novoizabranih nacionalističkih nostalgičara, uz očit rast ksenofobnih tendencija. Četvrt stoljeća kasnije, promijenjena svjetska situacija (s posebnim naglaskom na „migrantsku krizu“), kombinirana s rastućim nezadovoljstvom zbog recikliranja političkih elita u sve užim krugovima, te, konačno, s ozbiljnim napuklinama u funkcioniranju „welfare state“, dovela je do procvata populizma na zapadu Evrope. U srcu „evropskoga projekta“ zavladali su politički obrasci kojima se Zapad s nevjericom čudio u postkomunističkome stanju Istoka. S velikim zakašnjenjem postkomunizam je tako stigao i u Bruxelles.

Nove stranke, s novim (uglavnom zabavljački formiranim) vođama nisu samo poremetile stare odnose na političkim pozornicama vodećih država EU, one su dovele i do normaliziranja govora (i ponašanja, potom) koje je, dok se zbivalo na Istoku, bilo objektom građanske sprdnje na početku devedesetih. To je koincidiralo s drugim valom dominacije nacionalističkoga političkog projekta u ključnim istočnim postkomunističkim sredinama (Poljska, Mađarska, Češka) – koje su se već bile gotovo oporavile. Sve je to okrunio trijumf Donalda Trumpa pa se, bez pretjerivanja, može reći da je na djelu globalni ksenofobni koloplet, da, dakle, postoji jasna paralela težnji predsjednika Sjedinjenih Država, njemačkoga AFD-a, Mattea Salvinija, Viktora Orbana, pripadnika Torcide, BBB-a i mnogih drugih koji rade i razmišljaju (ili, češće, „razmišljaju“) na sukladan način (ovih je dana, uostalom, nakon godina odbijanja, i hrvatski MUP postavio prve metre „obrambene ograde“ na jednome graničnom mostu). 

Domaći primitivci (pa i nešto rjeđe primitivke) danas, tako djeluju kao aktivisti/ce globalnih gibanja (činjenica da to ne znaju – niti u inozemstvu znaju za njih – ne mijenja bitno na stvari). Tek neki od domaćih vladajućih to vide, ali, tipično za političku klasu, rečenu povezanost doživljavaju kao personalno izvedenu, opet jednom kao rezultat neposrednoga utjecaja izvana. 

„Dio aktera koji u Hrvatskoj vode ovakve kampanje sigurno su povezani s inozemnim ultradesnim i konzervativnim organizacijama“, rekao je Milorad Pupovac u Novom listu, 16. lipnja. Vjerojatno je da organizacijskih i programatskih veza i ima (sam je Pupovac, uostalom, bio žrtvom inteligentnoga, u replici suvremene svjetske svjetonazorske mode izvedenog, opravdanja napada kojemu je bio svojevremeno izložen). Ponajprije je, prema svemu, ipak riječ o specifičnoj suvremenoj „duhovnoj situaciji vremena“, premda bi – s obzirom na razliku spram Jaspersove sintagme od prije stotinjak godina – oznaka „duševna situacija vremena“, zasigurno bila preciznija.

Grafit
Domaći primitivci (pa i nešto rjeđe primitivke) danas djeluju kao aktivisti/ce globalnih gibanja (FOTO: Lupiga.Com)

Ipak, prije će biti, Pupovčevim riječima rečeno, da se radi „o endemskom stanju povezanim sa svjetskim trendom“ – točnije o endemskome stanju koje s ovim trendom koincidira. Pritom valja upozoriti na to da Pupovac ne govori istinu kada kaže: „Ne znam da je u Hrvatskoj u proteklih 30 godina itko pokazivao empatiju za Srbe“, jer je toga, ma koliko rijetko, ipak bilo, i on to zna, ali i sam zapada u „endemsko stanje“ političke monopolizacije manjinskoga statusa.

„Instruktori iz inozemstva“ mogu pomagati brojnim domaćim desničarskim projektima, no lokalni će moralni idiotizam svemu tomu unatoč povremeno izbijati na površinu. Primjerice, kada nešto što je nazvano „Hodom za život“ organizirano kulminira koncertom naivnoga umjetnika koji je sebe sama nazvao po oružju za masovno ubijanje, posebice populariziranome u čikaškim gangsterskim obračunima.

Drukčije rečeno, zapravo je drugorazredni problem u tomu što poslije incidenta u Supetru predsjednica i premijer satima nisu reagirali, a i kada su se javili bilo je to jadno i mlako, uz očito biranje riječi - da se ne povrijedi dio potencijalnih birač(ic)a. Prvorazredni je, međutim, problem u tomu što je nova faza progona manjina u Hrvatskoj započela s ulaskom države u EU. Tada je desnica brzo shvatila da više nema Big brothera koji nadgleda zemlju i prati sve što se događa, pa može raditi što hoće. Da je tako pokazali su nekoliko mjeseci nakon ulaska u EU kada su u Vukovaru organizirali događanja sa skidanjem dvojezičnih ploča, a slična je taktika opetovana u brojnim prigodama (već pomalo zaboravljeni šator u zagrebačkoj Savskoj najprodorniji je primjer takva aktiviranja). Sve je to dovelo je do stvaranja atmosfere u društvu koja takvo postupanje spram onih koji govore drukčije ili drukčije izgledaju ne osuđuje, pa takvo odnošenje posljedično postaje normalnim. Još važnije – i dalekosežnije – ljudi koji takve incidente izvode ili organiziraju nikada nisu bili osramoćeni, posebice ako ih se vezuje za nacionalni radikalizam. 

Široka slika koja lokalne „tabadžije“ s Brača povezuje s visokim etažama evropske i svjetske politike ne služi, naravno, relativiziranju odgovornosti nasilnika, ili onih koji im na različite načine bile pomažu (propustom ili aktivnije). No, čini se važnim uvidjeti da je baš u ovome kontekstu – želi li se doista promijeniti stanje – namjesto plačnoga okretanja „svijetu“, ili „Evropi“, bitno djelatno ponoviti staru formulu: „Think globally, act locally".

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske" 

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije