Turizam u afanu
Jeste li primijetili kako rezervno zanimanje svakog Hrvata više nije biti nogometni izbornik ili selektor, kako se to nekad zvalo, nego ministar turizma? Svi su, valjda i pod utjecajem ovih HTV-ovih brojnih emisija o turizmu, postali neki stručnjaci za turizam. Svima puna usta kako bi i što trebalo napraviti da se kasa bolje napuni zaslugom naivnih i lakomislenih turista i da svi živimo od cestarina, brodarina, iznajmljivanja ležaljki, taxi-boata i ostalih visokointelektualnih zanimanja u turizmu.
Eto me neki dan na Bolu, da i sam izvršim inspekciju kako funkcionira naš elitni turizam, da doprinesem javnoj raspravi. Da vidim kako "klapa" naša turistička mašinerija na najvrjednijem primjeru – Bolu i njegovom "Zlatnom ratu" čija slika obilazi najgledanije svjetske televizijske stanice.
Lokalni privatni brodar uveo je katamaran na liniji Split-Bol. Trajekta nema nego do najbližih Supetra i Sumartina, odakle onda autobusi a la "Autopreduzeće Krstić" voze u Bol cirka sat i pol vremena. Da se čovjek poštedi prekrcavanja iz broda u autobus i obratno, tumbanja po Braču na plus sedamdeset, uzme si katamaran koji ga sa splitske iskrca na bolsku rivu, tik ispred kafića u kojima je kava devet kuna. Brodar cijeni povratnu kartu 140 kuna, sat i 15 minuta vožnje u oba pravca. Nije "beg cicija", a i za potrebe istraživačkog novinarstva treba zavući ruku u džep. Na brodu je ukrcano više ljudi nego što je sjedišta. Protestira jedino neki Talijan. Radi klima.
U Bolu se može uzeti taxi boat do "Zlatnog rata", kažu po deset kuna, ili ići petnaestak minuta pješke po odlično uređenoj stazi i cesti, zaklonjenoj hladom. Koliko se vidjelo ima sasvim dovoljno lijenčina koji uzimaju taxi boat. Onda ti taxiji s rive kidišu na plažu "Zlatnog rata", preko jasnih međa, postavljenih po propisu. Sumnjam da je riječ o legalnom poslu, ali neumorno se radi, ne može se zadovoljit potrebe. Tik do plaže upadaju i jahte i gliseri, trubeći kupačima.
Od ugostiteljske ponude tu je, na špici čuvenog keya restoran brze prehrane na otvorenom. Ćevapi a la carte. Nismo probali, ne ide na ovu vrućinu. Načičkani hoteli unaokolo "Zlatnog rata" nude standardnu ponudu hotelskih restorana, po cijenama koje bacaju u afan (tal. nesvjestica). Nigdje pekare ili kakvog kioska da se uzme kakav čestit burek (a to ide na vrućinu? /op. ur./). O kakvom dragstoru za slaganje sendviča da se i ne govori. Nema ni kuhanih ni pečenih kukuruza. Ali, to je elitni turizam.
Od sportskih sadržaja uočen jedan slolnoteniski stol i ograđena igrališta za aerobik i odbojku na pijesku. Dakako i vodeni sportovi, po cijenama elitnim. Tog dana baš i nije bilo interesa.
Pojurismo na jedini kiosk sa novinama. Na polici samo po nekoliko "Glorija" i "Globusa", u podne, kaže prodavačica da "danas nije stigao dnevni tisak".
"Meidžor problem" je kada vam se na našoj elitnoj plaži, usprkos prekrasnom, bistrom moru, prikenja. U rečenom restoranu brze prehrane jedini WC u videokrugu, redina od desetak ljudi. Izvješena cijena od pet kuna. "Kol'ko košta kad unutra... ". Ostaje napad ne neki od hotela. U jednom, da ne brukamo koji je, zaključana klozetska vrata. Evo konobara.
- Što je – pitamo - s WC-om.
- Sa'ću van dat ključ.
Nema ga pet minuta. Na šanku neki drugi "kantinero", ponavljamo pitanje.
- Pa ako je reko da će donijet, donijet će.
Brišemo dalje, osmatrajući prazan hotelski restoran u vrijeme objeda. Uglavnom, problem je riješen u brdu, kako i dolikuje higijeni u brdsko-planinskim područjima.
Natrag istim katamaranom. Ukrcavanje bez upozorenja na drugom kraju bolske rive, skužili na vrijeme. Trk nekih stranaca s podignutim kartama. Neki stariji domorodac skida bogove vlasniku broda, članovi posade šutke prolaze. Ukrcava se i Severina s nekim prijateljicama. Silazi iz kabine korpulentni brko, biće kapetan broda. Vodi Severinu u kontrolnu kabinu, slikanje s posadom, pao i jedan rukoljub.
Po plovidbenom redu stižemo u Split. Neka cura pita osoblje broda jel' i sutra polaze s istog mjesta za Bol.
- Bićemo di budemo. Momci kako je proša Hajduk – odgovoreno.
Sve u svemu, ostaje vječni sjaj bolskog akvatorija. A turizam? Od njegove zarade, nama ni iz džepa ni u džep.
Eto me neki dan na Bolu, da i sam izvršim inspekciju kako funkcionira naš elitni turizam, da doprinesem javnoj raspravi. Da vidim kako "klapa" naša turistička mašinerija na najvrjednijem primjeru – Bolu i njegovom "Zlatnom ratu" čija slika obilazi najgledanije svjetske televizijske stanice.
Lokalni privatni brodar uveo je katamaran na liniji Split-Bol. Trajekta nema nego do najbližih Supetra i Sumartina, odakle onda autobusi a la "Autopreduzeće Krstić" voze u Bol cirka sat i pol vremena. Da se čovjek poštedi prekrcavanja iz broda u autobus i obratno, tumbanja po Braču na plus sedamdeset, uzme si katamaran koji ga sa splitske iskrca na bolsku rivu, tik ispred kafića u kojima je kava devet kuna. Brodar cijeni povratnu kartu 140 kuna, sat i 15 minuta vožnje u oba pravca. Nije "beg cicija", a i za potrebe istraživačkog novinarstva treba zavući ruku u džep. Na brodu je ukrcano više ljudi nego što je sjedišta. Protestira jedino neki Talijan. Radi klima.
U Bolu se može uzeti taxi boat do "Zlatnog rata", kažu po deset kuna, ili ići petnaestak minuta pješke po odlično uređenoj stazi i cesti, zaklonjenoj hladom. Koliko se vidjelo ima sasvim dovoljno lijenčina koji uzimaju taxi boat. Onda ti taxiji s rive kidišu na plažu "Zlatnog rata", preko jasnih međa, postavljenih po propisu. Sumnjam da je riječ o legalnom poslu, ali neumorno se radi, ne može se zadovoljit potrebe. Tik do plaže upadaju i jahte i gliseri, trubeći kupačima.
Od ugostiteljske ponude tu je, na špici čuvenog keya restoran brze prehrane na otvorenom. Ćevapi a la carte. Nismo probali, ne ide na ovu vrućinu. Načičkani hoteli unaokolo "Zlatnog rata" nude standardnu ponudu hotelskih restorana, po cijenama koje bacaju u afan (tal. nesvjestica). Nigdje pekare ili kakvog kioska da se uzme kakav čestit burek (a to ide na vrućinu? /op. ur./). O kakvom dragstoru za slaganje sendviča da se i ne govori. Nema ni kuhanih ni pečenih kukuruza. Ali, to je elitni turizam.
Od sportskih sadržaja uočen jedan slolnoteniski stol i ograđena igrališta za aerobik i odbojku na pijesku. Dakako i vodeni sportovi, po cijenama elitnim. Tog dana baš i nije bilo interesa.
Pojurismo na jedini kiosk sa novinama. Na polici samo po nekoliko "Glorija" i "Globusa", u podne, kaže prodavačica da "danas nije stigao dnevni tisak".
"Meidžor problem" je kada vam se na našoj elitnoj plaži, usprkos prekrasnom, bistrom moru, prikenja. U rečenom restoranu brze prehrane jedini WC u videokrugu, redina od desetak ljudi. Izvješena cijena od pet kuna. "Kol'ko košta kad unutra... ". Ostaje napad ne neki od hotela. U jednom, da ne brukamo koji je, zaključana klozetska vrata. Evo konobara.
- Što je – pitamo - s WC-om.
- Sa'ću van dat ključ.
Nema ga pet minuta. Na šanku neki drugi "kantinero", ponavljamo pitanje.
- Pa ako je reko da će donijet, donijet će.
Brišemo dalje, osmatrajući prazan hotelski restoran u vrijeme objeda. Uglavnom, problem je riješen u brdu, kako i dolikuje higijeni u brdsko-planinskim područjima.
Natrag istim katamaranom. Ukrcavanje bez upozorenja na drugom kraju bolske rive, skužili na vrijeme. Trk nekih stranaca s podignutim kartama. Neki stariji domorodac skida bogove vlasniku broda, članovi posade šutke prolaze. Ukrcava se i Severina s nekim prijateljicama. Silazi iz kabine korpulentni brko, biće kapetan broda. Vodi Severinu u kontrolnu kabinu, slikanje s posadom, pao i jedan rukoljub.
Po plovidbenom redu stižemo u Split. Neka cura pita osoblje broda jel' i sutra polaze s istog mjesta za Bol.
- Bićemo di budemo. Momci kako je proša Hajduk – odgovoreno.
Sve u svemu, ostaje vječni sjaj bolskog akvatorija. A turizam? Od njegove zarade, nama ni iz džepa ni u džep.
A šta bi ja onda radio preko sezone? NE UKIDAJTE MI TURIZAM !