“Maybe you’ve been brainwashed too”, New Radicals

Od početka ovog albuma svima je jasno da nešto nije u redu. Nešto je u toj pjesmi koja sve otvara što čini da se jednostavno zaljubite u njega. U njega cijeloga. Jer, taj početak sve dočarava. Onda čujete taj eksplozivni refren, tu genijalnu apatiju tog glasa dok vrišti: “Ooooh, mother, we just can’t get enough!” I znate da se o tome radi. Ovaj je album droga. Jedna od onih opasnijih. Dakle, i zanimljivijih.
Nadalje se nižu sami dragulji. Prvi singl, “You Get What You Give” je himna svih klošara 21. stoljeća snimljena nekoliko godina prije samog 21. stoljeća, iako zvuči kao da je snimljena negdje izvan ovog svijeta, u nekom poremećenom sintetičkom ritmu. “I Hope I Didn’t Just Give Away the Ending” je, pak, potpuno druga priča. Ona iz ušlagiranih snova ili iz zagubljenih bilježnica Charlesa Bukowskog. S halucinantnim višeglasnim početkom koji naglim rezom uz krik luđaka s one strane mikrofona: “Shut up!” završava, da bi prešao u suludu priču o narkomanskom lutanju. “I Don’t Wanna Die Anymore” je definitivno najizgubljenija pjesma na ovom albumu, oteta Thom Yorke-u iz njegovih polusatnih mucanja između “Kid A” i “Amnesiaca”, dok je “Jehovah Made This Whole Joint For You” jedan od najspaljenijih pjesničkih trenutaka ______________ (ime pjevača) na albumu, uz besciljno, potpuno suvišno buncanje iz druge pjesme o tome kako su Beck, Hansoni, Courtney Love i Marilyn Manson kurve kojima će se on, u prevedenom značenju nahebati majke. I tako završavamo u “Someday We’ll Know”, jednostavno jednoj od najljepših ljubavnih pjesama ikada napravljenih. Bez ikakvog beda stavljene iza nebulozne genijalnosti prošle pjesme. I od onda nadalje sve ide nizbrdo. “In Need of a Miracle” je nevjerojatno Rolling Stones meets Beach Boys ulet u nešto što ja nazivam sve ozbiljniji teren. Ovo više nisu pjesme u koje se zaljubljujemo, ovo su pjesme kojih se bojimo i potajno su nam strava. Jer imaju neku iskričavost, nešto u sebi. Ali nikome to baš ne želimo reći. “I’ve been all around this world just to find some tenderness” je stih koji ne želimo baš čuti. Ali je isto tako nekako baš poletan. “Gotta Stay High” je već nešto više zbunjujuće. Falset koji nas unosi u svijet napušene, lijene prirode jednog nesretnog emotivca. Nešto njega kroz ovu pjesmu vuče, ali on i dalje samo želi ostati napušen. Možete se zavarati da je ovo zapravo dubokoumna ljubavna pjesma, ali je ustvari samo zahebancija. Oni se to samo sprdaju. Ali u “Tehnicolor Lover” nešto definitivno nije u redu. Ritam iz ušlagirane verzije Johnnya Brava koji prerasta u homoseksualni erotični poziv: “Tehnicolor Lover take my heart!” iz neke zbunjene spike o nekoj trebici i o tome kako netko od njih dvoje ima ofarbanu kosu. Ozbiljno. I on njoj kaže “If you’d only touch my big ahhhh…” Ozbiljno. I onda kaže: “She said she was a flower child”, samo što je to druga pjesma. Još jedna oteta iz nekih sumanutih proba Radioheada dok su još bili na drogama za koje svijet još nije čuo, samo što su ovaj put pokušavali napraviti stvar stilski iz najranijih perioda, jer ih je izbediralo to što ih svi pljuju. I još uvijek pjeva nešto o travi. (Tekstovi ovih pjesama se ne mogu baš sasvim dobro shvatiti. Niti na papiru. Hm.) A “Crying Like A Church On Monday” je nešto još puno neshvatljivije. S klavirićem i defom u pozadini i još jednim vokalom koji ovog puta definitivno podsjeća na Mick Jaggera, što si kroz čitav album nisam htio priznati. I zračnim gitarama, hebemu mater. I stihom “Love me like sunday again.” I shvaćam da su potpuno puknuli na ovom drugom dijelu albuma. Ali, ako svi na sekundu budemo iskreni, priznat ćemo si da smo tri dana nakon što smo preslušali “Kid A” par puta i rekli da je smeće, počeli pjevušiti nešto što je ličilo na “everything everything everything everything in it’s right place in it’s right place…” i tako dalje, a? Šta ne? Ako ne, onda su možda i vama isprali mozak također.