Od izbora 2000. godine Srbijom je vladala egzotična tvorevina nazvana DOS što je Petra Lukovića inspiriralo na duhovit komentar kako je Srbija jedina država kojom vlada opozicija. DOS je bio tvorevina u kojoj se nalazilo 15-ak stranaka od kojih barem 12 pojedinačno imaju više članova nego birača. Iako je pojedinačno najsnažnija stranka, i to sa solidnom većinom, bio Koštuničin DSS, glavnu je riječ vodio DS, odnosno Đinđić. Njemu je uspjelo sjesti na premijersko mjesto zahvaljujući dealu s Koštunicom koji, kako je trapave naravi, više teži formi nego sadržaju pa se brzo dao nagovoriti da u zamjenu za predsjedničku poziciju prepusti Đinđiću premijersku. Koštunica je jedno vrijeme i bio predsjednikom Jugoslavije, ali je želio biti srbijanskim. Od izbora je vrlo brzo došlo do sukoba DS-DSS, Đinđić-Koštunica koji je rezultirao, između ostalog, i time da je DOS sabotirao Koštuničinih par pokušaja da bude izabran za predsjednika Srbije. Posljednji pred par mjeseci.

Ono što je pogotovo pogodilo Koštunicu je fora koju mu je još za dogovaranja koalicije uvalio Đinđić. Prilikom dogovaranja oko zajedničke izborne liste, Đinđić je progurao prijedlog, oduševljeno prihvaćen u malim strankama bez glasača, da u predsjedništvu, mi bi to nazvali koordinacijom, svaka od stranaka bude zastupljena s po jednim predstavnikom i da se odluke donose većinom glasova. Koštunica, znajući da je DSS pojedinačno najjači, htio je da se odluke donose razmjerno stranačkoj zastupljenosti u parlamentu. Kako je Đinđićev prijedlog išao na ruku malim strankama, nije bilo šanse da se priklone Koštuničinom, pa je i on morao popustiti da ne bi bio percipiran kao prepreka zajedničkoj antimiloševićevskoj koaliciji. Usto je Đinđić ugurao u Vladu predstavnike svih stranaka i na taj ih je način vezao uz sebe jer bez njega niti bi ih bilo u parlamentu, a kamoli u Vladi.

Nakon sukoba s DSS-om i njegova izlaska iz DOS-a takva je Vlada uspijevala funkcionirati prvenstveno zahvaljujući Đinđićevoj karizmatičnoj liderskoj osobnosti. Kada je on otišao, sve se počelo rušiti. Uz DSS, ključnom strankom za pad DOS-a, odnosno DS-a i prijevremene izbore postao je G-17, stranka nastala iz istoimene skupine ekonomskih stručnjaka okupljenih oko Miroljuba Labusa i Mladena Dinkića. Dinkićeva smjena s mjesta guvernera Narodna banke bio je znak da G-17 počne s objavljivanjem serije afera u koje su bili uključeni DOS-ovi dužnosnici. I još jedna jako zanimljiva i bitna stavka izbornog zakona. Bez obzira kako liste izgledale, stranačko vodstvo samo odlučuje koje će poslanike s liste poslati u skupštinu. Isto tako, stranačko vodstvo samo odlučuje kada će i kojeg poslanika zamijeniti nekim drugim s liste.

Prosinački izbori su pokazali izborni rejting strančica čiji su predsjednici Đinđićevom zaslugom sjedili u Vladi, ali i začuđujuće veliku podršku koju radikali uživaju. Iako su bili neospornim matematičkim pobjednicima, radikali nisu mogli naći partnera za formiranje vlade. Iako međusobno potpuno posvađana, demokratska opozicija, ali sada malo doslovnije nego li u proteklom mandatu, bila je prinuđena na razgovore. Nakon gotovo dva mjeseca konstantnih pregovora, činilo se kako će se uspjeti dogovoriti o modelu funkcioniranja nove vlade s DSS-om na čelu. Međutim, tijekom pregovora, DS koji tek treba 22. veljače izabrati novo vodstvo i koji se nedovoljno jasno izjašnjavao za većinsku vladu u kojoj bi participirao ili za manjinsku koju bi podržavao pa sve do stava da će biti opozicija, film i strpljene je puklo i na drugoj strani. DSS je za izglasavanje predsjednika skupštine pokupio naklonost SPS-a. To je diglo tlak DS-u koji sada odbija sudjelovati u vladi. S druge strane, G-17 odbija biti u manjinskoj vladi, odnosno, ako DS neće, neće ni G-17, a onda nema Vlade.