U romanu “Vremensko sklonište” bugarski pisac Georgi Gospodinov poigrava se pitanjima protoka vremena, sjećanjem i pamćenjem kao društvenim fenomenima. To “poigravanje” Gospodinova ustvari je neobično i duboko promišljanje o tome kako naša društva pamte i šta zaboravljaju, zašto se tako često “bježi” u prošlost i šta to bježanje govori o našoj sadašnjosti i budućnosti.

“Kako da se uštedi malo vremena unaprijed kada se nalaziš pred teškim deficitom budućnosti? Prost odgovor je bio - tako što ćeš se vratiti malo unazad. A ako postoji išta što je sigurno, onda je to prošlost. Pedeset godina unazad sigurnije je od pedeset godina unaprijed. Vraćajući se dvije, tri, pet decenija unatrag, dobija se upravo toliko vremena za ono ispred. Da, možda će biti ‘već doživljeno’, polovno, ali je ipak budućnost. Opet je bolje od ničega što zjapi pred nama. Kad već Evropa budućnosti nije moguća, onda da izaberimo Evropu prošlosti. Jednostavno je, kad nemaš budućnost, onda glasaš za prošlost”, piše Gospodinov.

Naša društva uopće nemaju ideju i viziju gdje se vide za 25 godina što je užasno kratak period i govori o deficitu budućnosti. Taj teški deficit budućnosti koji se nadomješta “velikim skokovima nazad”, da parafraziram Mao Ce-tunga, nije proces koji vidimo samo sada i ovdje. Opet, kod nas na momente sve to dobija jednu grotesknu crtu, posebno kada se “veliki skok unazad” sretne sa antiintelektualizmom i ispraznim populizmom. 

Tenk u izvornoj veličini

U tim okolnostima u Sarajevu su već treću godinu zaredom dominantna tema - spomenici. Prvo je u zadnjim danima mandata prethodne vlasti u centru grada osvanulo kamenje sa uklesanim citatima Alije Izetbegovića, potom je dominantna tema bio spomenik na Kazanima, pa onda spomenik kralju Tvrtku … Manji spomenici i spomen-parkovi, kao što je “Aleja stranih državnika” o kojoj ni na internetu nema podataka, izgrađeni su uglavnom tiho i dobar dio građana Sarajeva, iako mnogi kraj njih svakodnevno prolaze, o njima znaju malo ili ništa. Ko uopće zna da u Sarajevu postoji spomenik bosansko-bugarskog prijateljstva u znak “vjekovnih duhovnih veza dva naroda” ili pak Spomen-park prijateljstva naroda Azerbejdžana i BiH kojim dominiraju statue bosanskih i azerbejdžanskih majki?

Dva spomenika u najavi garantuju da ćemo se i u naredne tri godine primarno baviti istim pitanjem. Prva je spomen-ploča u znak sjećanja na Boška Brkića i Admiru Ismić, “Romea i Juliju” opkoljenog Sarajeva, koja je trebala biti podignuta na mjestu njihove pogibije još u septembru. Priča o podizanju ove spomen-ploče, na inicijativu načelnika Općine Centar Srđana Mandića, također potvrđuje da ne postoji bilo kakva strategija već se radi kampanjski, “jaranski” i po pravilu daleko od očiju javnosti koja je za ideju o spomeni-ploči saznala kada je već bilo gotovo idejno rješenje, odabrana lokacija i riješena druga birokratska pitanja. Javnost još manje zna zašto se načelnik Srđan Mandić ušutio i zašto spomen-ploča nije postavljena u septembru kako je najavljeno.

Zadnja "spomenička tortura" bila je ona sa slučajem spomenika kralju Tvrtku (FOTO: Facebook/BenjaminaKaric)

Drugi spomenik je spomen-tenk koji bi trebao niknuti za koji mjesec u centru grada, odmah iza Druge gimnazije. Ideja o podizanju spomen-tenka datira još iz 2016. godine kada su veterani Odreda policije “Bosna” predstavili idejno rješenje koje je uradio umjetnik Nebojša Šerić Šoba. U osnovi, ideja je da se tenku u izvornoj veličini pridoda i pet specijalaca na tenku i oko tenka što bi simboliziralo podvig zarobljavanja neprijateljskog tenka kao važnog momenta za odbranu grada. Iza bi se nalazila spomen-ploča sa imenima poginulih specijalaca. 

Kada su u Sarajevu 2017. godine mirovne organizacije okupljene u Mreži za izgradnju mira pokrenule javnu raspravu o takvom idejnom rješenju glavne zamjerke bile su militarizacija kulture sjećanja, neadekvatnost spomenika s obzirom na lokaciju u samom centru grada u kojem postoji problem manjka prostora (zelenila posebno) kao i pitanje blizine škole čije se rukovodstvo i samo tada izjasnilo protiv spomen-tenka. Dio veterana 2017. godine također je izrazio protivljenje ideji o spomen-tenku, a među njima je bio i Slaviša Šućur, dobitnik najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ i tenkista ARBiH. Šućur je tada ideju o spomen-tenku također doveo u vezu sa deficitom budućnosti. 

"Imate osjetljivo pitanje – šta raditi s tom i takvom istorijom. Nismo mi jedini. Ako pogledamo, cijela Evropa, cijeli svijet, prepuni su takvih spomenika. Zašto se to sad dešava dvadeset i nešto godina nakon rata, da li je sad vrijeme da se takve stvari vraćaju? Nažalost, mi kao društvo nismo se nikad oporavili. Ta priča o ratu nikad nije završena. Mislim da je to žalosna činjenica, da nismo bili u stanju da se odmaknemo, da se bavimo nekim drugim stvarima, nego smo, i dalje prisiljeni da vrtimo tu priču, da još pokušavamo dokazati da je naša istina prava. I onda, evo, nastaju ovakve stvari", kazao je za medije tada Šućur. 

Ratni general ARBiH i bivši načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić iz Stranke demokratske akcije 2018. godine odbio je ideju da se gradi spomen-tenk i zatražio od veterana da izađu sa drugim idejnim rješenjem.

Evo spomenik – zaslužili ste

Ideja je potom potpuno zamrla da bi sredinom prošle godine pojedini veterani putem društvenih medija izvijestili javnost da su od gradonačelnice Benjamine Karić (SDP) dobili obećanje da će spomenik biti izgrađen. Na tom sastanku, o kojem gradonačelnica nije izvijestila javnost, prema tvrdnjama veterana, Benjamina Karić je stavila ruku na knjigu projekta i rekla: “Napravit ću spomenik ... zaslužili ste.” Time je Grad Sarajevo preuzeo obavezu da bude nosilac aktivnosti izgradnje spomenika, a gradonačelnica je za medije naknadno kazala: “Želim da spomenik bude napravljen u skladu sa zahtjevima Udruženja. Ljudi koji su dali svoje živote za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine to zaslužuju”. 

Pa ipak, ostalo je potpuno nejasno o kakvom spomeniku se tačno radi i šta se nalazi u knjizi projekta na koji je gradonačelnica stavila ruku. 

U septembru 2023. načelnik Općine Centar Srđan Mandić iz Naše stranke na zahtjev Grada Sarajeva izdaje građevinsku dozvolu za izgradnju spomenika i o tome izvještava javnost. U samoj dozvoli koju načelnik Mandić dijeli na društvenim mrežama opet ostaje nejasno kako će spomenik tačno izgledati već se samo pominje obaveza investitora - a to je u ovom slučaju Grad Sarajevo - da radove izvede u skladu sa glavnim projektom. U tom nedostatku informacija Mreža za izgradnju mira zatražila je sastanak sa gradonačelnicom Karić kako bi saznali o kakvom spomeniku se uopće radi. Iz saopćenja za javnost Mreže za izgradnju mira vidljivo je da je gradonačelnica na sastanak koji su aktivisti mreže tražili samo sa njom pozvala i veterane specijalne policije te im je tu saopćila kako je idejno rješenje i konačno. Kako je građevinska dozvola izdana i sredstva za izgradnju osigurana, te da će u narednim mjesecima Sarajevo definitivno dobiti spomen-tenk u izvornoj veličini.

Gradonačelnica Karić samo je saopćila kako je idejno rješenje konačno (FOTO: Twitter/BenjaminaKaric)

Na priči o spomen-tenku mogu se sagledati dvije važne perspektive aktuelnih politika sjećanja. Prva je kakvu kulturu sjećanja gradimo i ostavljamo iza sebe, kako u vrijednosnom tako i u umjetničkom smislu. Militarizacija, korištenje spomenika da se obilježi teritorija i pošalje poruka ko jeste “vlasnik” javnog prostora, zanemarivanje “nepopularnih” žrtava koje uglavnom dolaze iz naroda koji je manjinski bile su i ostaju osnovne karakteristike aktuelne memorijalizacije. U umjetničkom smislu, uglavnom se radi o vrlo jednostavnim spomenicima i spomen-pločama bez neke posebne umjetničke vrijednosti (primjer „jeftinoće“ i odsustva svake umjetničke crte najvidljiviji je kod spomenika dvojici policajaca koji su poginuli 2018. godine u obračunu sa automafijom). 

Danas u Sarajevu uopće ne postoji bilo kakav registar već izgrađenih spomenika, niz je spomenika koji su zapušteni i ruševni, na nivou Grada Sarajeva i Kantona Sarajeva ne postoji bilo kakav strateški dokument koji se tiče memorijalizacije ili kulture sjećanja. Dio spomenika i spomen-ploča postavlja se i bez bilo kakvih odobrenja ili se traže rupe u propisima kao što je urađeno sa spomenikom kralju Tvrtku pa u tom smislu treba odati priznanje udruženju veterana koji stoje iza spomen-tenka jer su prvo ishodili sve dozvole.

Od „prostora prolaska“ ka „prostoru boravka“

Iako postoji značajan kontinuitet između spomenika Narodnooslobodilačke borbe i današnjih spomenika (fokus na vojne žrtve, heroizacija i zanemarivanje “nepopularnih” žrtava itd.) niz spomenika NOB-a imali su iznimnu umjetničku vrijednost i funkcionisali su na način da su prostor otvarali ljudima. Sarajevski spomen-park Vraca i Partizansko groblje u Mostaru primjer su kultivacije prostora koji ranije nije bio uređen na način da se na obodima grada naprave parkovi. U važnom tekstu Amira Vuka Zeca povodom polemike oko projekta “Sarajevskog ćilima” ovaj arhitekta sa višedecenijskim iskustvom govori upravo o tome kako je, recimo, Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva godinama bio “umetnut” ili “spušten” u prostor pored kojeg ste mogli tek proći i to je sve. Kako “prostor prolaska” učiniti “prostorom boravka” ostaje važan zadatak svake intervencije u javni prostor. Na koji način će spomen-tenk to postići ostaje nejasno. Jedan od argumenata zagovornika ovakvog idejnog rješenje bio je da spomen-tenk postoji u barem 30 evropskih gradova. Ako je doista tako, to je istovremeno i argument da se ne radi ni o kakvoj jedinstvenoj ideji i unikatnom rješenju već o nečemu što je barem 30 puta već viđeno.

Bilo kakve javne debate nisu poželjne i vlasti od građana očekuju isključivo da budu statisti kad se jednom bude presijecala vrpca. Takav odnos spram građana potom se prenosi i na sve druge sfere života, posebno u oblasti prostornog planiranja i gradnje. Skoro paralelno sa pričom o spomen-tenku, na jednako netransparentan način i jedva 300 metara dalje, iste vlasti izdale su dozvolu za izgradnju benzinske pumpe usred naselja i uprkos protivljenju građana. 

Sarajevu još uvijek nema nikakav registar izgrađenih spomenika (FOTO: Wikimedia/BiHVolim)

Direktno sa spomen-tenka gledat ćemo na višespratnu grdosiju koja upravo niče na Trebeviću i koja se nad grad nadvila kao kakva neman koja prijeti da ga proguta. Upravo tu se vidi model po kojem vlast funkcioniše: Vlast će zažmiriti na jedno oko kad je u pitanju spomen-tenk i javnost cijelog postupka, a građani nek' zažmire na oba i začepe nos kad je u pitanju benzinska pumpa. Igrajući na bolnu prošlost, traume i žrtve, vlast korumpira vlastite građane, urušava institucije i procedure što već u sljedećem driblingu koristi protiv samih građana. 

Zato je u cijeloj priči ključan proces koji je vodio do realizacije spomen-tenka: Ako smo kroz javnu debatu i uključivanje svih zainteresiranih došli do toga da nam baš tu i baš sada treba spomen-tenk, onda je to proces kojim, kao neko ko živi ovdje, mogu biti zadovoljan iako ću nastaviti da se ne slažem sa takvim rješenjem. Spomenik Bošku i Admiri za mene je sporan iz istih razloga.

Paralelne filmske priče

Spomenici i spomen-ploče za vladajuće su zgodan alat za klasičnu agitaciju i propagandu. Relativno su jeftini, brzo se grade i pružaju jedinstvenu priliku za presijecanje vrpce i fotografisanje dok se vlast predstavlja kao neko ko brine o historiji, kulturi sjećanja, “našim” žrtvama … Prostor za kritiku je minimalan i čini se da su vlastima na ovakvim projektima protivnici nužni jer se tek uz protivljenje, koje će, razumije se, biti slomljeno ili ignorirano, dobija puni efekat. Istovremeno, Sarajevo, koje ima naučne institute, univerzitete, muzeje, nema popis žrtava opsade, nema istraživanja o ključnim aspektima opsade uključujući i vojnu historiju opsade, nema muzej opsade, enciklopediju opsade …

Sve što vrijedi za spomen-tenk u Sarajevu kao u paralelnim filmskim pričama istovremeno možemo pratiti i u Banjaluci gdje je u toku izgradnja centralnog spomenika Vojsci Republike Srpske ili pak u Mostaru gdje je u toku izgradnja spomen-muzeja Hrvatskog vijeća obrane na lokalitetu Heliodroma koji je bio logor za Bošnjake pod kontrolom samog HVO-a. 

Opet, sve što vrijedi za BiH kao u paralelnim filmskim pričama vidimo i u cijelom regionu. Makedonija je s projektom „Skopje 2014“ još odavno “prekucala igricu” i barem privremeno okačila kopačke o klin, Hrvatsku su preplavili spomenici Tuđmanu (postoji li uopće registar spomenika Tuđmanu?), dok najava iz Srbije da na spomeniku žrtvama Jasenovca rade lično Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije u startu garantuje da će sve biti kako ne treba … Nijedna od ovih zemalja nema popis vlastitih žrtava u ratovima devedesetih. Ni popis. Toliko o žrtvama i spomenicima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay