SLOVO O DRAGOM PREDRAGU

Moj je prijatelj postao planina

ritn by: Ivo Anić | 10.01.2018.
SLOVO O DRAGOM PREDRAGU: Moj je prijatelj postao planina
Riječi su ono što će nas zauvijek spajati, riječi što ostaju kao sjajne biserne ogrlice koje prebireš među prstima, pa ih spremiš u posebne kutije, one koje se daruju, one svečane. U predvorjima kino dvorana, u obasjanim knjižnicama i stepeništima na kojima smo se sretali, svijet nam je lagao da je dobar i plemenit. Jedinu dobrotu i jedinu plemenitost ja sam vidio u tebi, ne u mjestima i predmetima, već u tvojim riječima koje su bile više od glasa napuklog razočaranjima. Bile su to riječi koje su me podsjećale na vlakove što kasne, na hazardere koji sve što imaju stavljaju na crveno, bile su to riječi kao brzi ženski koraci, oni zbog kojih se prelazi crta. Netko će jednom sve to ponoviti, ali nikada tako uzvišeno i nikada tako plemenito. Imao sam prijatelja. Jednom sam mu drhtavim rukama pružio bilježnicu.

Postoje ljudi čija bi imena trebale da nose planine. Gradovi i mjesta su prolazni, nestanu u vremenu kao da ih nikada nije niti bilo. Postoje ljudi čija bi imena trebao spominjati vjetar, jer jednom će nestati svijeta koji poznajemo, nestat će gradova i sela, nestat će knjiga i zapisa o nama. Kad se to dogodi, ostat će samo planine, vjetar i tišina.

Imao sam prijatelja. Ne onog koji te zove samo kada mu nešto treba. Imao sam prijatelja koji je živio kako je mislio da treba, kako je jedino ispravno, prijatelja koji je svoj život posvetio drugima, da bi njihovu patnju, njihovu bol i njihove tuge preuzimao na sebe. Postoje takvi ljudi, neki ih smatraju iscjeliteljima, ja ih smatram planinama.

INTERVJU – PREDRAG LUCIĆ: 'Tuđman nije shvatio da se sa srpskim šovinistima sprdamo zbog onoga što im je zajedničko s hrvatskim i sa svim ostalim šovenima'

Moj prijatelj iza sebe je ostavio svoje knjige. One koje držiš stalno na svom noćnom ormariću pa ih uzimaš kao lijek, jednom popodne i jednom navečer. I uvijek istu dozu. Da ta knjiga nikada ne dođe do dna, da nikada ne ostane tek kap koju ćeš staviti u žličicu. Kao da ti podsvijest sugerira da će jednom, kada ti prijatelj ode, ostati tu pored tebe, kao razgovor u nekoj tihoj kavani uz čašu vina i njegovu plemenitost. Takve knjige je moj prijatelj ostavio za sobom i kada ti zauvijek ostane nedostupan, u njima će biti naši razgovori i krivica i čežnja što za njega nisi imao više vremena, više takvih popodneva u kišnim kavanama s njim, više uspomena na njega, više izgubljenih mogućnosti i više zajedničke tišine.

Predrag Lucić
Neki ih smatraju iscjeliteljima, ja ih smatram planinama (FOTO: Privatni album)

Imao sam prijatelja. Prijatelja pred kojim tvoja krivnja i tvoja samoosuda nestaje onako mirisna i nježno bijela ispod linija magle. Magle pod kojom si oduvijek tražio ime za tu svoju planinu, planinu koja je skrivena čekala da je ljudi jednom pronađu pa da joj nadjenu njegovo ime. Planina koja će veličanstveno izroniti iz jutarnje izmaglice, na način kako je hodao on. Uspravan i veličanstven. Imao sam prijatelja koji je zapisivao riječi, neobično lijepo i neobično tiho. Nenametljivo. Takve su riječi okrjepa i takvim si se riječima radovao, čekao ih s nestrpljenjem, da te kroz zajedničke misli sprovede kao vodič, vodič kroz te naše nikada neotkrivene planine. Planine koje iznad crnih oblaka skrivaju naše tajne, naše predrasude i nedoumice, naše strahove i naše spoznaje.

Ako sam u našim razgovorima bio bez riječi, oprosti mi. Ako nisam stigao pozvoniti ti na vrata oprosti mi, jer ti si stalno zvonio na moja, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan i tako godinama. Biti čovjek mnogo je veći poziv nego biti pisac. Tome si me ti naučio. I oduvijek sam se bojao tebe napustiti, jer takvi ljudi zauvijek putuju pa mi uz njih izgledamo statični.

Riječi su ono što će nas zauvijek spajati, riječi što ostaju kao sjajne biserne ogrlice koje prebireš među prstima, pa ih spremiš u posebne kutije, one koje se daruju, one svečane. U predvorjima kino dvorana, u obasjanim knjižnicama i stepeništima na kojima smo se sretali, svijet nam je lagao da je dobar i plemenit. Jedinu dobrotu i jedinu plemenitost ja sam vidio u tebi, ne u mjestima i predmetima, već u tvojim riječima koje su bile više od glasa napuklog razočaranjima. Bile su to riječi koje su me podsjećale na vlakove što kasne, na hazardere koji sve što imaju stavljaju na crveno, bile su to riječi kao brzi ženski koraci, oni zbog kojih se prelazi crta. Netko će jednom sve to ponoviti, ali nikada tako uzvišeno i nikada tako plemenito.

Imao sam prijatelja. Jednom sam mu drhtavim rukama pružio bilježnicu. U njoj su bili smiješni stihovi. Možda najsmješniji na svijetu. Bio sam mlad i on se nadamnom uzdizao kao planina, nedostižna i uzvišena. Prijatelj mi je rekao da ne kupim sve što se nudi, niti sve što sam odnekud spoznao, već da budem više nalik sebi. I da je to poezija. Biti više nalik sebi.

Predrag Lucić
Biti čovjek mnogo je veći poziv nego biti pisac (FOTO: Privatni album)

Nakon desetljeća pružio sam mu novu bilježnicu i on je njome bio zadovoljan. Danas sam je ponovo otvorio. U njoj su riječi koje podcrtao crvenom olovkom, kojom me upozoravao da imam više povjerenja u sebe, pa što bude. Shvatio sam da je potpuno nevažno umire li se ili se živi. Do zadnjeg daha trebaš biti svoj i tome me naučio moj prijatelj. Do zadnjeg daha. Pa je onako visok kao planina nestao u noći. Da bi jednom postao planina. Ona koja se nadvija nad tvojim životom, mistična i daleka, planina koja je ledom prekrivena, a opet samo ti znaš kako se zove. I koliko je plemenitosti ljudske sazdano u nju. Jer ne mogu ljudi nositi toliko plemenitosti u sebi, jednom ih ona preraste i jednom se od nje uzdigne planina.

Imao sam prijatelja. I njegov odlazak pogodio me više nego što me pogodio odlazak najmilijih. Jer sam prestao kupiti sve što sam spoznao, jer sam prestao živjeti kako ne želim, jer su mi prestale drhtati ruke kada predajem drugima svoje bilježnice. I sve to zbog njega. Zbog čovjeka koji je sve naše tuge preuzimao na sebe, sve naše strahove i nedoumice, čovjeka koji mi je vratio vjeru. Vjeru u sebe.

Hladan je svijet koji ostaje. Mrijeti treba, da se po tebi jednom nazovu planine. Da ih samo vjetar dodiruje i da sa njihovih visina odjekuju riječi, kao tihi zajednički šapat u kišnim kavanama. I tada ti i smrt izgleda smiješna, kao klaun što ti u lunaparku nudi šareni štap. Kao ringišpil na kojem je sve moguće. Jer ne umiru oni po kojima se nazivaju planine, kao što ne umiru niti njihove riječi.

One su zauvijek pored tebe u boji njegova glasa, na tvom noćnom ormariću.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  2. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

  3. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

    11.07.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije