RAZGOVOR - FRITZ HARTSCHUH

U školi Adolf Hitler potajno smo svirali jazz

ritn by: Darko Vidović | 01.03.2016.
RAZGOVOR - FRITZ HARTSCHUH: U školi Adolf Hitler potajno smo svirali jazz
Mi smo jos krajem 1944. i početkom 1945. godine potajno slušali jednu radio stanicu iz Londona. Tamo je svirala nevjerovatna glazba, Jazz... Kako se samo zvala stanica...? Nije imala neko upadljivo ime, ali glazba je bila fantastična. Dok smo još bili na toj školi u Iglau, skidali smo tu glazbu sa radija i potajno svirali, to je za nas bila sloboda. Kolega iz klase sa mnom je svirao taj jazz, kad je naišao upravitelj škole, koji je po činu, koliko se sjećam, bio Oberbahnnführer. Prišao nam je i rekao: Mladići, to što radite, to je odlično, ali ne smijete to tako glasno! Hahaha... Da, to je bilo olakšanje. I on je, čuo sam, iz Iglaua pobjegao na vrijeme - na motoru. Amerikanci su nam uzeli bicikla, a ja sam se poslije deset dana uspio dovući kući u Heidelberg.

Jazz pijanist i vibrafonist Fritz Hartschuh živući je svjedok jednog turbulentnog vremena: djetinjstvo je proveo u Heidelbergu, suvremenik je nacionalsocijalizma u Njemačkoj, progona Židova, ratnih stradanja njemačkog naroda i rađanja Jazz scene u Evropi. Njegova priča je svjedočanstvo vremena, priča o čovjekovoj težnji za životnim prostorom u kojem sloboda nije ograničena diktatom konzervativnog tradicionalizma. Šta bi takav čovjek, koji se bavi slobodarskim notama, mogao raditi osim - svirati Jazz.

Fritz, pričajte nam o početku svog života.

- Rođen sam u Heidelbergu i tamo sam proveo djetinjstvo. Godina 1930. bila je dobra. Moj otac je svirao klavir, kao i moj brat, kao i moj ujak Emil. Glazba je bila svuda oko mene. Klavir sam počeo svirati sa sedam godina. Bio je to Bechstein, jedan koncertni klavir. Oko klavira je uvijek bilo živo. Bio je kod nas često i jedan profesor iz Strassburga, pa su onda on i ujak Emil, sjećam se, svirali teške komade od Franza Liszta. Satima su znali svirati, pričati o muzici, pa opet svirati.

Šta je još iz djetinjstva ostalo u sjećanju? Rođeni ste na početku jednog kritičnog razdoblja, u osvit velikog rata u Evropi?

- Da. Kad sam počeo svirati klavir sa sedam godina, dakle to je 1937. godina, sa društvenim događanjima nisam imao veze. Svirao sam, svaki dan išao u školu i na vježbanje. Klasika. U školi smo svirali samo klasiku. Mozarta i ostale evropske kompozitore. Ali, onda je došao rat, a u školskom programu ostali su samo njemački kompozitori. Ali, bilo je i njemačkih kompozitora čija je glazba u svojoj živosti mirisala na jazz. Poslije, 1945. godine, kad je došao boogy-woogy, sve je bilo drugačije.

Fritz Hartschuh u razgovoru s našim suradnikom Darkom Vidovićem (FOTO: Lupiga.Com)

Da li je netko u Heidelbergu za vrijeme rata svirao Jazz, Swing...? To je, koliko znamo, bilo zabranjeno.

- Ja, ja sam svirao. I moj ujak Emil. Naravno, morao si uvijek paziti, tu su uvijek bili nekakvi ljudi. Gestapo je bio posvuda, razumijete. Moj otac je tako završio u zatvoru na šest tjedana. Na početku 1943. godine rekao je: Njemačka ovaj rat više ne može dobiti. Otac je radio u novinarstvu, za "Neueste Nachrichten". U zatvoru je završio jer nije pazio. Glasno je diskutirao sa svojim dobrim prijateljem, vlasnikom restorana. U razgovoru je rekao da je rat izgubljen. Istog dana bio je uhapšen. 

Što se dogodilo kad je izišao iz zatvora?

- Povukao se, naravno. Nije više puno pričao o tome. Te godine ja sam, zahvaljujući dobrim ocjenama, od profesora glazbe proglašen za visoko talentirano dijete. To je bila kategorija. Onda su me poslali u školu Adolf Hitler, gdje sam prošao kroz više takozvanih 'zeltlagera', gdje se puno vježbalo i učilo. Poslije toga će samo nas šezdeset i troje biti poslano na audiciju za nastavak školovanja. Ostalo je nas pet, a jedan od njih sam bio ja.

Šta je bilo sa tvojim prijateljima iz djetinjstva koji nisu bili Nijemci? Šta je bilo sa Židovima i ostalima?

- Naravno, tu su živjele mnoge obitelji, recimo obitelj Wertheimer. Njihova kćerka je sa mnom pohađala satove klavira. I da, sjećam se, svirala je dobro.

Znate li šta je bilo sa tim ljudima?

- Da. Oni su zadnjim vlakovima uspjeli pobjeći od nacista. Pobjegli su u Francusku. Ostali su deportovani u logore.

Da li ste ikada saznali šta je bilo s tom djevojčicom i obitelji Wertheimer?

- Da...

Fritz na vibrafonu, naslovnica albuma 

Nastupila je kratka pauza, glas mu je zadrhtao. Fritzove oči su bile suzne. Onda je nastavio.

- Stigao je početkom 1946. godine paket iz Amerike, adresiran na moju obitelj. Od Wertheimerovih. Bio je pun hrane. Znate, tada nije bilo dovoljno hrane za preživljavanje. Paket je bio pun hrane. Prošlo od tada dosta godina i ja sam kao menadžer Siemensa poslovno išao u Buenos Aires. Tamo se dogodilo čudo. U Buenos Airesu su nas dočekali neki ljudi, a među njima je bio i prevoditelj sa španjolskog na njemački jezik, koji se predstavio kao Wertheimer. Pitao sam ga zna li možda nekog iz obitelji Wertheimer iz Heidelberga. Sav iznenađen rekao je da je to njegova rodbina. Dugo smo, dugo razgovarali. Vidite kako se život odvija. Bila je to nevjerovatna priča. Na sreću, svi su ostali živi.

Što je dalje bilo s vama, nakon što ste izabrani među pet najboljih iz klase?

- Poslije Adolf Hitler škole poslali su nas u grad Sonthofen pa zatim u Iglau, današnju Jihlavu u Češkoj, gdje se govorio njemački i gdje sam ostao do naredbe za povratak u Njemačku, zbog prodiranja Rusa prema zapadu. Onda su nas vratili u jedno manje mjesto u Bayernu, gdje smo bili obučavani kao vojnici, učili rukovati oružjem i eksplozivom. To je bila takoreći - loša muzika. hahaha. Približavali su se američki vojnici, a nas par je pobjeglo sa biciklima. Dvojica su krenula sa mnom na jedan odvojak puta, na kojem nas je, nakon dosta sati, ne znam više koliko, dočekala tabla München. Rekao sam - sad prijatelji idemo u München. Malo smo se dvoumili, ali nije više bilo izbora. Dakle - München. Spustili smo se biciklima prema predgrađu i tu prespavali na jednom tavanu, da bi sutra doživjeli iznenađenje. Sve je bilo puno američkih vojnika i tenkova, no ono što je bilo neobično je to da nismo imali nikakav strah od tih vojnika. Osjećaj je, naprotiv, bio olakšavajući.

Zašto Fritz?

- Mi smo jos krajem 1944. i početkom 1945. godine potajno slušali jednu radio stanicu iz Londona. Tamo je svirala nevjerovatna glazba, Jazz... Kako se samo zvala stanica? Nije imala neko upadljivo ime, ali glazba je bila fantastična. Dok smo još bili u školi u Iglau, skidali smo tu glazbu sa radija i potajno svirali. To je za nas bila sloboda. Kolega iz klase sa mnom je svirao taj jazz, kad je naišao upravitelj škole, koji je po činu, koliko se sjećam, bio Oberbahnnführer. Prišao nam je i rekao: mladići, to što radite, to je odlično, ali ne smijete to tako glasno! Hahaha... Da, to je bilo olakšanje. I on je, čuo sam, iz Iglaua pobjegao na vrijeme - na motoru. Amerikanci su nam uzeli bicikle, a ja sam se poslije deset dana uspio dovući kući u Heidelberg.

Kad ste u stvari prvi put čuli Jazz?

- Nismo imali ploče, ali moj otac je imao u kući jednu drvenu kutiju u kojoj su bile skrivene note. Art Tatum, hahaha... Fantastično! Note su bile iz New Yorka, sjećam se, po njima je svirao moj ujak Emil. Bila je to zabranjena, crna glazba. I sad dolazimo do važne stvari: Amerikanci su imali takozvane vee-diskove. To su bile velike ploče, koje su se mogle slušati na običnom gramofonu. Moj otac je imao vinski podrum, a ja sam krao vina i mijenjao ih sa američkim vojnicima za te ploče. Tako sam došao u kontakt sa pravim američkim jazzom. To je bilo iznenađujuće drugačije. Fantastično! To je bio život. Sloboda. Tad sam počeo prvo svirati boogy woogy. Tu je bio i teatar sa klavirom. Direktor teatra je bio oduševljen našim bendom. Naravno, svirali smo jazz. Stajao bi uvijek blizu bine i aplaudirao.

Kamo je onda Fritz otišao sa te bine, noseći sa sobom jazz?

- Tada smo, dakle, osnovali taj Bend u Heidelbergu: klavir, klarinet, kontrabas, bubnjevi. Svirali smo u klubovima. Amerikanci su imali puno tih klubova za svirke uživo i ples, za svoje vojnike, ali i za domaće stanovnike. Sviralo se od sedam do jedanaest uvečer. Tada se u jedno nedjeljno predvečerje, u Specijal Service Clubu, dogodilo iznenađenje. Tu se našao taj tip..., došao je i pitao da li bi nedjeljom svirao s njima, u njihovom bendu. Bio je crnac, kao i većina jazzera u tom bendu. Sve dobro što sam tada naučio - bilo je od njih. To je naravno bio bend američkih vojnika. Zašto ovo govorim? Taj basist koji me zvao kasnije je dugo godina radio sa Horace Silverom. Na jednom velikom koncertu, mnogo godina poslije, on me prepoznao... Hej Fritz! hahaha... Fantastično! Tako sam na jednom koncertu sa Horace Silverom svirao kao gost. Poslije je bilo još puno dobrih svirki, sa Chet Bakerom, Don Ellisom, Milt Jacksonom i ostalim velikim imenima jazza.

U vrijeme nacističke Njemačke, u Frankfurtu je djelovao i ilegalni Jazz Club "Hotclub Combo", u kojem je svirao i Emil Mangelsdorf . On je zbog jazza više puta bio maltretiran od Gestapoa, da bi početkom 1943. godine bio uhapšen i interniran. Poslije vojevanja i zarobljeništva vraća se u Frankfurt, da bi se 1949. ponovo angažirao na okupljanju frankfurtske Jazz scene. To su bili počeci.

- Prije toga da kažem, jednom smo kratko poslije rata svirali u koncertnoj dvorani u Beču. Poslije toga u novinama je izišla kritika koja je otprilike govorila kako je sramotno da se u toj sali svira ta vrsta glazbe. To je odvratno, to je nacistička ostavština. Oni su htjeli zbog svoje propagande tu glazbu prikazati lošom. Göring je jednom izjavio da jazz loše utječe na njemačke vojnike. Ne znam što je time mislio. Da, u Frankfurtu su već bili Emil Mangelsdorff, Volker Kriegel, Fritz Rau, Peter Baumeister, Karlo Bohlender i drugi. Negdje od 1953. godine jazz scena u Frankfurtu bila je doista jaka, a s Emilom sam radio projekt " Swinging Oildrops". Za njega smo 1966. godine dobili nagradu "Deutschen Schallplattenpreis". Svirali smo sve, bi-bop, fee jazz, swing... U Frankfurt su dolazila svirati sva velika imena svjetskog jazza.

Svirali ste sa mnogim glazbenicima, pa i sa Duškom Gojkovićem. Da li ste ikada svirali koncerte u Ex-Jugoslaviji? Poznajete li još neke glazbenike sa tog područja?

- Na žalost, ne. Svirao sam sa jednim bendom početkom devedesetih. Tad je kod vas već bio počeo taj rat. To je bilo u Zagrebu, a koncert je organizirao Paolo Tomelleri. Publika je bila oduševljena.

Fritz, vi sada imate osamdeset i pet godina i živite u "podijeljenoj Europi bez granica". Šta mislite o današnjoj Evropi?

- Da, da... Postoji velika opasnost da se Evropa ponovo razdijeli, jer ako neko od velikih stalno vrši pritisak na manje i kaže - to i to želimo drugačije, onda je to problem. Razina solidarnosti je također, mislim, razočaravajuća. Zato kriza vodi u pravcu "nacionalnog osvješćivanja" i radikalizacije društva. Pogledajte što se događa u Mađarskoj, Poljskoj...

Da, situacija je napeta i u regionu Ex-Jugoslavije. Tamo je također posvuda na djelu "nacionalno osvješćivanje".

- Da, Tito je Jugoslaviju i sve te narode držao zajedno i to je funkcioniralo, ali dogodilo se - to što se dogodilo... Tito faktički još nije bio ni mrtav, a već su nacionalisti htjeli svaki svoj dio. Možda problem leži, između ostalog i u davnoj 1914. godini, kad je onaj tip izvršio atentat u Sarajevu, pa i u periodu poslije prvog rata. Svi ti narodi imaju neke različitosti, ali i dosta zajedničkog. Teško je, bilo je tu dosta utjecaja Starog Rima, Osmanlija, Austrougarske... Mislim da bi u zajedničkom interesu, bez obzira na te različitosti, trebali svi zajedno sjesti i reći: dobro, dosta je, hajde da napravimo nešto sada, nešto za ljude. Možda nešto kao jazz.

Lupiga.Com

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

    11.07.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

    09.07.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije