NUŽNE KAPI APSURDA

Satira u mraku kojeg živimo

ritn by: Mladen Bićanić | 03.07.2018.
NUŽNE KAPI APSURDA: Satira u mraku kojeg živimo
„Nakon ovog prizora će pasti mrak i ja se bojim da će taj mrak biti rječitiji od svega što smo mi večeras rekli. Svi znate što taj mrak asocira. A ja ću se sada vratiti u laž koju živim zadnjih 20 godina“ jedna je od posljednjih replika u predstavi "Govori glasnije!" Bobe Jelčića koju smo imali prilike vidjeti na 42. Danima satire Fadila Hadžića. Bila je to samo jedna od 12 odabranih, a ocjenjivački sud nagradu je dao predstavi „Barufe“, temeljenu na „Ribarskim svađama“ Carla Goldonija, u lucidnoj adaptaciji Predraga Lucića i preciznoj režiji Vite Taufera. "Barufe" stalno komunicira s publikom koju želi pretvoriti u ravnopravnog partnera, jer to jeste predstava o nama: o nama danas, ugnjetavanim i tlačenim nekim možda i nespoznatim silama u životu što se odvija kroz privid slobode i varljivu mogućnost izbora kako taj život proživjeti.

„Priča je to iz Europske unije, priča o Mediteranu čiji temperament, glasnost, jezičavost i dirljivost ne može promijeniti ni žilet žica. U njoj zadivljuje način na koji se, jezičnim bravurama uz obilje živopisnih psovki isprepliću hrvatski, istrijanski, slovenski i talijanski, u kojoj se trača, ljubi, svađa i udara, sve to na entoj potenciji temperamenta kakav samo more stvara. Glumci od prve scene doslovno daju i više od maksimuma, njihovi su udarci pravi, padovi evidentno bolni, emocije pune – oni glume dvjesto na sat i tom su nas brzinom vratili u neke blažene dane djetinjstva, sretne dane teatra iz kojeg se izlazi sa velikim osmijehom na licu“ - citat je to obrazloženja nagrade ocjenjivačkog suda 42. Dana satire (Goran Grgić, dramski umjetnik, Ana Prolić, dramaturginja i Bojana Radović, novinarka i kazališna kritičarka) koji je predstavu „Barufe“, temeljenu na „Ribarskim svađama“ Carla Goldonija, u adaptaciji Predraga Lucića i režiji Vite Taufera, a u koprodukciji Gledališča Koper, Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica i Stalnog gledališča Trst, proglasio najboljom u cjelini na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu. 

Tijekom lipnja na 42. Danima satire odigrano je 12 odabranih od ukupno više od 70 prijavljenih predstava (izbornica Željka Udovičić Pleština), a program su, prema njenim riječima, odredili suvremeni pisci i autorski projekti te adaptacije klasika, što je doprinijelo i estetskoj raznolikosti festivala što priziva satirični kazališni izričaj u teatrima regije: Srbija, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska. Tako se još jednom potvrdilo, zapaža selektorica, da „krizna vremena gotovo prozivaju satiru da im se obrati, neuređeno nas društvo zasipa temama na svakom koraku… Ona indirektnim putem manjkavu stvarnost suprotstavlja idealu. Za njega se zalaže, no njoj imanentna polemičnost i potrebna kritičnost ipak je tek i na sreću utočište optimizma. A njega nam kronično nedostaje.“ Ujedno sugerira i koliko nam je taj humor danas neophodan, a upravo žanr satire intrigantan u „mogućnosti prepoznavanja vlastitog pokušaja obračuna sa stvarnošću koja nas vreba podmuklije no ikad, on je taj ispušni ventil od pritiska mučne svakodnevice, ali i alat koji će nam, ako ga prihvatimo u ruke, omogućiti da se pokrenemo, da ustrajemo u pokušaju promjene.“ 

Kerempuh
U Kerepmuhu je od ukupno više od 70 prijavljenih predstava odigrano 12 odabranih (FOTO: Hina/Edvard Šušak)

Time je iscrtan osnovni koordinatni sustav po kojem je građen program 42. Dana satire, nagoviještena njegova osnovna namjena i svrha što korijene vuku od samih početaka te kazališne priredbe, naznačen cilj i meta satiričnih žaoka odabranih izvedbi. Festival što se poziva na satiru, naime, ta „imanentna polemičnost i potrebna kritičnost“ u predstavama, neizostavno preispituje i samu mogućnost kazališta da utječe i mijenja nešto unutar društva ili unutar nas samih, ukazujući i na samu moć ili nemoć teatra danas i ovdje. A kazalište, nedvojbeno, ima svoju veliku moć. 

„Njegova moć leži u tome što nakon predstave gledaocu može da se otvori novi svet, da mu se otkriju neki novi uglovi iz kojih može da sagledava realnost. Često se učaurimo u svojim šablonima. Razmišljamo linearno, jer je tako zgodnije. I onda proživimo nešto što je drugačije od naše svakodnevne slike – kroz predstavu ili neki film. Linearnost navika se razbije kad se mi otvorimo za tuđi svet“, riječi su to Maje Maletković, redateljice predstave „Slučajna smrt jednog anarhiste“ u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda kojom je festival otvoren. Njen autor, talijanski nobelovac Dario Fo, nepokolebljivi slijednik komedije del arte, francuske farse, a, prije svega, klaunerije u izvornom značenju i čistoti tog glumačkog i kazališnog postupka, za svoje stvaralaštvo što obuhvaća više od 80 djela sam će reći: „Moje drame su neka vrsta katalizatora u kemijskom rastvoru. Ja činim isto kao klaun. Ubacujem nekoliko kapi apsurda u miran i uspavan tok društva i otkrivam stvari koje su bile skrivene dok ih apsurdnost nije razotkrila.“ Te kapi apsurda ubačene u mučnu svakodnevicu onaj je neophodni sastojak svake kazališne predstave što bi se htjela ukotviti u satiri, groteski, farsi, burleski – svemu onomu što je u samoj srži nastupa genijalnog klauna, čovjeka kroz kojeg, kako i on često ističe: „pokušavam izjednačiti ritam jezika sa ritmom nasilja“. 

Slučajna smrt jednog anarhiste
Kapi apsurda ubačene u mučnu svakodnevicu onaj je neophodni sastojak svake kazališne predstave što bi se htjela ukotviti u satiri, groteski, farsi, burleski - scena iz predstave „Slučajna smrt jednog anarhiste“ (FOTO: Hina/Denis Cerić)

Možda stoga i nije slučajno da se i pretposljednja predstava 42. Dana satire, nagrađene „Barufe“, upravo poziva na tu besprimjernu živost, raskalašenost i vrckavost harlekinske komedije gdje joj je i postojbina. I sigurno nije slučajno da je njen autor baš majstor komedije Carlo Goldoni, čija je teatralnost svevremena. Lucidna adaptacija Predraga Lucića i precizna režija Vite Taufera samo je naglasila svo bogatstvo koje taj dramski predložak nosi u sebi: ovdje je ona višejezična i multikulturalna, potpuno uronjena u mediteransko ozračje, na momente nerazumljivu, a tako rječitu galamu, svađu, psovke, prepirke, tuču, puna je šarma, pjesme i plesa, duhovitih preokreta i zbunjujućih zavrzlama, stalno komunicira s publikom koju želi pretvoriti u ravnopravnog partnera jer to jeste predstava o nama: o nama danas, ugnjetavanim i tlačenim nekim možda i nespoznatim silama u životu što se odvija kroz privid slobode i varljivu mogućnost izbora kako taj život proživjeti. 

Od klasika, u Zagreb je stigao i J. B. P. Moliere i njegov „Građanin plemić“, bespoštedna osuda snobizma i gotovo kritika potrošačkog društva danas, a napisana 1670. godine, i to po narudžbi kralja, Molierovog suvremenika, u režiji Eduarda Milera i izvedbi Mestnog gledališča iz Ljubljane. 

Jedan drugi klasik, ali s ovih prostora, veliki romansijer Borislav Pekić, također je našao mjesto u programu 42. Dana satire, i to posredstvom dramatizacije četvrtog toma njegovog kultnog djela, „Zlatno runo“. Autor je Borislav Mihajlović Mihiz, a duhovitu i osebujnu predstavu što proizlazi iz pisama koje njeni protagonisti šalju jedni drugima, pa stoga i nosi naziv „Korešpondencija“, režirao je Gorčin Stojanović u beogradskom Zvezdara teatru u veljači ove godine. 

One Foove „kapi apsurda“ potekle su i krvotokom snažne i moćne predstave Scene Mess iz Sarajeva. Autorski je to projekt Andraša Urbana „What is Europe“ po motivima tri eseja Laszla Vegela, dramaturginja je bila Bojana Vidosavljević, a veliki obol predstavi dala je i skladateljica Irena Popović. Jedak je to, kritički, beskompromisni bunt i atak na naše zablude, vjerovanja i podvale što nam se nameću na tom tegobnom putu ka Europi – utopiji, na razmeđi između nedosanjanih pobjeda i već doživljenih poraza. 

Po mišljenju ocjenjivačkog suda, najbolji redatelj 42. Dana satire je Poaolo Magelli, koji „naoko minimalističkim sredstvima postiže maksimalne učinke“ što je i vidljivo u predstavi GDK Gavella iz Zagreba „Ponovno ujedinjenje dviju Koreja“ francuskog autora Joëla Pommerata. 

VELIKI PAOLO MAGELLI: „Strah me je … predstoji nam borba za goli opstanak čovječnosti“

UZ ZAVRŠETAK ZAGREBAČKE SEZONE: Od klasike do suvremenog pisma

U samom vrhu zagrebačkih 42. Dana satire dvije su produkcije matičnog teatra, domaćina festivala, Satiričkog kazališta Kerempuh, u oba slučaja riječ je, kao i kod Urbana, o autorskim projektima. Bobo Jelčić, koji je upravo ovih dana imao prvu premijeru u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu gdje je praizvedena njegova kazališna inačica njemačkog filma „Zašto je poludio gospodin R.“ snimljenog prije gotovo pola stoljeća (1969., autori R. W. Fassbinder i M. Fengler) kroz predstavu „Govori glasnije!“ sažima, praktično, sve ono što obično podrazumijevamo kada govorimo o kazališnoj poetici i poimanju teatra kod ovog svestranog kazališnog i filmskog pregaoca.

To nije mogao ne primijetiti ni žiri ocijenivši njegov tekst kao najbolji na festivalu, jer on ovdje, citiram: „otvara temu onih koji dolaze“ sa strane, „upadaju u naše živote moleći pomoć, bavi se onima koje tek naoko dočekujemo raširenih ruku“. Predstava je to što će nas dugo pratiti nakon izlaska iz mraka kazališne dvorane u mrak koji živimo, baš kao i jedna od njenih posljednjih replika - „Nakon ovog prizora će pasti mrak i ja se bojim da će taj mrak biti rječitiji od svega što smo mi večeras rekli. Svi znate što taj mrak asocira. A ja ću se sada vratiti u laž koju živim zadnjih 20 godina“. Žalac satire teško da može biti ubojitiji i jači. 

BILI SMO NA „SPORNOJ“ FRLJIĆEVOJ PREDSTAVI: Buka, bijes i bespoštedna kritika društvenih anomalija

OLIVER FRLJIĆ: „Noćima nisam spavao razmišljajući kako li se osjećaju Markić, Hasanbegović i ostali Bujančevi svatovi“

Kapi apsurda nisu mimoišle niti drugu Kerempuhovu predstavu na festivalu, kojom se razvidno svjedoči da se taj mrak u kojem živimo ipak može, smije i mora, barem u teatru ako već nigdje drugdje, suzbiti, kako bi se kroz njega proniknulo u samu suštinu društvenih tokova u kojima jesmo, da bismo ih razotkrili, razumjeli i osudili. Kako te „kapi apsurda nenadmašnog klauna“ mogu uzburkati svakodnevicu u kojoj živimo i raskrinkati maske što nas okružuju, ali i one kojima često i mi sami prekrivamo vlastite obrazine i ne usudimo ih se strgnuti s lica, vjerujući da nas one štite i pomažu nam da se sklonimo i sakrijemo od neželjenih susreta i dodira sa stvarnošću, jasno je pokazao, još jednom nas osupnuvši golom istinom bačenom pred nas, ali i nenadmašno i superiorno vladajući kazališnim umijećem, redatelj Oliver Frljić u predstavi „Šest likova traži autora“ rađenoj prema istoimenoj drami još jednog klasika teatra poniklog u Italiji, Luigija Pirandella. Smještena u međuprostore sna i jave, satkana od dramske fikcije i realnosti života, uronjena do krajnjih granica svog kazališnog bića u taj koloplet Pirandellovog metateatralnog svijeta i Frljićeve ubitačno točne i precizne analize gliba u kojem se koprca Hrvatska danas, sred povampirene desnice i sluđene ljevice, predstava je to rasnog, satirom prožetog teatra kakav se ne viđa često na ovim kazališnim prostorima. Ocjenjivački sud 42. Dana satire osvrće se na nju tek dodjelom Posebnog priznanja za adaptaciju teksta Pirandellovog, koga je, citiram, „suočio s našom stvarnošću i vremenom u kojem živimo, upirući prstom u to što se tu, oko nas, događa u obiteljima, u politici, u društvu u cjelini…“ 

Dosta znakovito – no i razumljivo, jer Frljićeva predstava sigurno nas ne vraća u „blažene dane djetinjstva, sretne dane teatra iz kojeg se izlazi s velikim osmijehom na licu“ kojim žiri obavija, kao smokvinim listom, prvonagrađenu predstavu, ona ako i nudi osmijeh i smijeh čini to uvijek „sa zrncem soli“ natopljenim onim toliko nužnim i dobrodošlim „kapima apsurda“. Bez kojih satire u teatru nema.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije