NEPOTREBNA ULOGA

Zbog čega je Hrvatska sebi stavila metu na čelo?

ritn by: Demian Vokši | 30.09.2014.
NEPOTREBNA ULOGA: Zbog čega je Hrvatska sebi stavila metu na čelo?
Američka vojska se povukla iz Iraka 2011. godine ne ostvarivši niti jedan cilj koji si je zadala: nisu našli oružje masovnog uništenja, nisu srezali potporu terorizmu, štoviše, ako išta, rat u Iraku je pogodovao porastu terorizma, a demokracija u Iraku postoji samo nominalno. Sada su krenuli u novi pohod protiv snaga Islamske države, a Hrvatska je dio te koalicije. Naša uloga svodi se na poklanjanje oružja Kurdima i na davanje obavještajnih podataka o osobama koje prolaze kroz Hrvatsku kako bi se borile na strani ISIS-a. U napadima nećemo sudjelovati jer nemamo s čime. Činjenica je da smo si stavili metu na čelo, a organizacija koja bi nas mogla nanišaniti je itekako sposobna.

Prije nego što su Sjedinjene Države 2003. godine započele, po međunarodnim zakonima, ilegalnu invaziju Iraka pod krivim i izmišljenim optužbama da Irak posjeduje oružja masovnog uništenja (nitko ih nije našao) i da sakriva teroriste koji su pomogli izvršiti napad na WTC u New Yorku (sumnje su se pokazale bez pokrića), među saveznicima koji će sudjelovati u invaziji naveo je i Hrvatsku. Odgovor na tu inkluziju Hrvatske u „Koaliciju Voljnih“ došao je od tadašnjeg predsjednika države Stjepana Mesića koji je jednostavno i kratko odbrusio Donaldu Rumsfeldu da je hrvatski politički vrh odlučio da Hrvatska ne podržava invaziju i okupaciju Iraka te da neće biti njen dio.

Tako je Hrvatska izbjegla biti dijelom tog rata, no on se svejedno dogodio. Irak, oslabljen dugogodišnjim sankcijama UN-a nije bio nikakav izazov za najmoćniju svjetsku vojnu mašineriju. Bagdad je pao za malo više od mjesec dana, George W. Bush obavio je pobjedonosni govor u kojem je zaključio da je „misija izvršena“ i svi su mislili da je priča gotova.

Stjepan Mesić
Stjepan Mesić tada je odbrusio Donaldu Rumsfeldu da je hrvatski politički vrh odlučio da Hrvatska ne podržava invaziju i okupaciju Iraka te da neće biti njen dio (FOTO: Lupiga.Com)

No, onda se dogodilo nešto na što su analitičari upozoravali dugo prije početka rata, a što je okupator odlučio ignorirati. „Koalicija voljnih“ na čelu sa SAD-om destabilizirala je državu i srušivši Sadamov režim, izazvala vakuum moći kojeg nije uspjela popuniti. Suniti, koji su bili na vlasti za vrijeme Sadama iako su manjina u odnosu na šijite, organizirali su se u pobunjeničke skupine od kojih je najbitnija postala Al Kaidina filijala pod nazivom „Al Kaida u Iraku“. U pobuni protiv američke invazije sudjelovale su i neke šijitske oružane skupine od kojih je najznamenitija bila Vojska Mahdi pod vodstvom Moktade al Sadra, locirana u predgrađu Bagdada, Sadr Cityju.

Ključni moment koji je odigrao veliku ulogu u pobuni bilo je raspuštanje iračke vojske i sigurnosnih službi od strane Amerikanaca. Neki raspušteni vojnici, zajedno s vojnicima koji su već prije dezertirali iz vojske prebjegli su u redove pobunjenika. Amerikanci su pak počeli trenirati novu iračku vojsku što se na kraju nije pokazalo dobrim potezom, ali o tome nešto kasnije.

Tijekom ustanka osnovala se organizacija pod imenom „Mujahedeen Shura Council“ (MSC) koja je okupila razne sunitske grupacije, uključujući Al Kaidu u Iraku. MSC je 2006. godine proglasio osnivanje Islamske Države u Iraku (ISI) s namjerom da ISI zauzme središnji zapadni dio Iraka i tamo osnuje državu. Snaga ISI-ja rasla je, pa zatim pala oko 2008. godine za što je velikim dijelom bio odgovoran pokret „Sinovi Iraka“, nazvan još i „Buđenje Anbara“ u sklopu kojeg su američka vojska i šijitska iračka vlada trenirali i financirali sunitske plemenske vođe u provinciji Anbar da se suprotstave ISI-ju. U međuvremenu, američka vojska se povukla iz Iraka 2011. godine ne ostvarivši niti jedan cilj koji si je zadala: nisu našli oružje masovnog uništenja, nisu srezali potporu terorizmu, štoviše, ako išta, rat u Iraku je pogodovao porastu terorizma, a demokracija u Iraku postoji samo nominalno.

Sadr City Bagdad
Bagdadski Sadr City (FOTO: notwist)

Povrh svih promašenih ciljeva, iza sebe su ostavili otprilike 100.000 mrtvih, bezbroj ozlijeđenih, uništenu infrastrukturu i vojsku koju su raspustili i ponovno istrenirali. Kasnije će se pokazati da to treniranje očito nije prošlo kako je bilo zamišljeno budući da se u jednoj prilici 30.000 iračkih vojnika povuklo pred 1.800 vojnika ISIS-a. Prošle godine vlada Nurija al Malikija, šijitskog premijera Iraka i američkog saveznika prestala je financirati projekt „Sinovi Iraka“ pobojavši se da će oni postati značajna vojna snaga u Iraku. To je ISIS-u dalo mjesta da se razmaše pa su sredinom 2013. počeli naglo rasti, što u Iraku, pogotovo u provinciji Anbar, što u Siriji u kojoj su ušli u sukob sa sirijskom vojskom, ali i s Al Kaidom. Naime, ISIS je počeo svojatati Al Nusra Front, Al Kaidinu grupu u Siriji. Nakon što ISIS nije htio odustati od Al Nusra Fronta, Al Kaida se javno odrekla ISIS-a.

Ostatak priče zapravo svi znamo. ISIS je osnovao kalifat u lipnju 2014. godine, promijenio ime još jednom u Islamska Država (IS), počeo progoniti vjerske i etničke manjine na području kojeg su zauzimali te ubili dva američka novinara i britanskog humanitarnog radnika nakon čega su zapadne sile odlučile pokrenuti vojnu operaciju protiv njih. Vjerovati da je zapad pokrenuo vojnu akciju protiv ISIS-a iz altruističnih razloga, da bi zaštitio vjerske i etničke skupine na tom području i da bi osigurao siguran život Sirijcima i Iračanima je sumanuto. Zapadu je cilj na Bliskom istoku oduvijek bio i ostao osigurati energetske izvore s tog područja, konkretno naftu i plin. Zato su pobjednici Prvog svjetskog rata i stvorili Irak. Nakon rata razmontirali su Osmansko carstvo. Podijelili su ga na mnogobrojna područja koja su onda nazvali protektoratima te su zavladali njima „za dobro lokalnog stanovništva“.

Današnje područje Iraka bilo je jedan od tih protektorata, iako je to područje u vrijeme Osmanskog carstva bilo podijeljeno na tri administrativne jedinice koje su funkcionirale odvojeno jedna od druge. To su bili vilajeti Basra, Bagdad i Mosul. Svaki od tih vilajeta imao je većinsku etničku skupinu: sunite, šijite i Kurde. Ti vilajeti su ujedinjeni, stvoren je Irak i novostvorena država bila je zrela za izvršavanje funkcije zapadnjačkog izvora nafte, bez obzira na to što se miješanjem etničkih i vjerskih skupina unutar umjetnih granica stvorilo okruženje vrlo pogodno za nemire. To se s vremenom i dogodilo, kada je nakon dugogodišnjih političkih previranja na vlast u Iraku došao Sadam Husein, član stranke Ba'ath, a s njima su vlast preuzeli manjinski suniti.

Irak
Američka vojska napustila je Irak bez da je ostvarila ijedan zadani cilj (FOTO: Samantha L. Jones)

U tim danima Sadamove vladavine, SAD nije imao ništa protiv njega. Tijekom osamdesetih, Irak je ratovao protiv Irana, šijitske države. Naime, 1979. godine Iran je pomela Islamska revolucija, na vlast je došao ajatolah Homeini. On je s vlasti srušio šaha Mohameda Rezu Pahlavija, diktatora kojeg su instalirale zajedničke američke i britanske snage zato jer je njegov prethodnik, demokratski izabrani premijer Mohamed Mosaddegh odlučio nacionalizirati naftne izvore koji su bili u vlasništvu British Petroleuma.

Cijela ta sapunica natjerala je Amerikance da podrže Sadama u ratu protiv Islamske države Irana, a Sadamovi ratni zločini, uključujući uporabu kemijskih oružja na Kurdima, ih nije zasmetalo. No Sadamu nije uspjelo pokoriti Iran, ali je zato pao u ogromne dugove, osobito prema Saudijskoj Arabiji. Ljubav između njega i zapada pukla je kada je koju godinu kasnije odlučio izvršiti invaziju Kuvajta, također zapadnog saveznika, kojeg je optuživao da crpi naftu iz iračkih izvora.

Saudijska Arabija i Katar su pak druga priča koja također puno govori o američkoj ljubavi prema demokratskim principima i moralnom integritetu. Obje države veoma su bitni američki strateški saveznici, a usput su i ogromni kršitelji ljudskih prava. Saudijska Arabija je među najmanje demokratskim zemljama svijeta, a pojedinci i iz Katara i iz Saudijske Arabije financiraju ISIS. No, moral nije popularna riječ kada pričamo o geopolitici.

Paul Wolfowitz, bivši američki zamjenik tajnika za sigurnost u devedesetima je napisao dokument po kojem se oblikovala američka vanjska politika, a koji je još uvijek kamen temeljac sadašnjeg američkog odnosa prema regiji. Taj dokument je dobio neslužbeno ime „Wolfowitzova doktrina“, a u njemu su jasno oblikovani imperijalni stavovi SAD-a. Glavni cilj SAD-a na Bliskom istoku i u Jugoistočnoj Aziji je „ostati dominantna politička sila u regiji i osigurati dostupnost nafte i plina SAD-u i zapadnim zemljama“. Wolfowitz se također osvrnuo i na primjenu preventivnih vojnih napada napisavši kako će SAD „odabirati slučajeve koji ugrožavaju njihove interese i interese njihovih strateških partnera te se tim slučajevima baviti“. Pri tome će SAD „pokazati vodstvo u održavanju svjetskog poretka i odgovarati druge države od toga da one preuzimaju veće uloge kako bi branile vlastite interese“. Iluzorno je, u svjetlu takvih dokumenata i dokaza iz geopolitičke povijesti SAD-a i regije, smatrati da će zapadna intervencija biti rješenje za probleme regije. Kad god je zapadna sila ušla na Bliski istok, rezultati su bili katastrofalni upravo zato jer se nisu gledali interesi lokalnog stanovništva nego samo vlastiti interesi.

ISIS
ISIS je osnovao kalifat u lipnju ove godine (SCREENSHOT: YouTube)

Tu u priču upada Hrvatska. Dana 22. kolovoza u hrvatskim medijima pojavile su se izjave Zorana Milanovića da je Hrvatska donirala viškove svoje vojne opreme SAD-u, ali da nije riječ o oružju koje će se poslati u Irak. Dana 26. kolovoza Pentagon je objavio da je Hrvatska jedna od sedam zemalja koje su donirale vojnu opremu Kurdima. Dakle, Zoran Milanović ili nije imao pojma kome daje oružje Hrvatske vojske ili je otvoreno lagao hrvatskoj javnosti o uplitanju Hrvatske u sukobe s ISIS-om.

Ipak nije sve ostalo na donacijama oružja. Dana 23. rujna započeo je napad koalicije vođene SAD-om na ISIS-ove položaje u Siriji. Siriju se nije pitalo za dopuštenje, jednostavno joj se poslala obavijest da će napadi početi. Ipak je Bašar al Asad, predsjednik Sirije, još prošle godine bio najveća prijetnja svjetskome miru, a Amerikanci su odlučili davati podršku „umjerenoj sirijskoj opoziciji“ u ratovanju protiv njega.

Hrvatska je dio te koalicije. Naša uloga svodi se na poklanjanje oružja Kurdima i na davanje obavještajnih podataka o osobama koje prolaze kroz Hrvatsku kako bi se borile na strani ISIS-a. U napadima nećemo sudjelovati jer nemamo s čime. Avioni nam se ruše sami od sebe pa ne bi bilo zgodno pomisliti što bi im se dogodilo da na njih zapuca protuzračna obrana. Vojsku nećemo slati za sada. Amerikanci su izjavili da svoju vojsku neće slati u Siriju i Irak, ali da ne isključuju mogućnosti da druge zemlje pošalju svoje snage.

Zoran Milanović
Ili Milanović nije imao pojma kome daje oružje Hrvatske vojske ili je otvoreno lagao (FOTO: Lupiga.Com)

Valja se zapitati zašto je suradnja zapadnjačke koalicije s arapskim zemljama Perzijskog zaljeva ograničena na zračne udare. Naime, ISIS je okružen protivničkim vojskama. Na sjeveru su sirijski Kurdi, Turska i irački Kurdi, Pešmerge, snage 100.000 vojnika. Na istoku je iranska vojska, a na jugu su jordanske i saudijske snage. Od svih navedenih, samo se sirijski Kurdi bore u Siriji, a Pešmerge u Iraku. Čini se nevjerojatno da se zemlje regije ne mogu međusobno dogovoriti i izvršiti ofenzivu sa svih strana te neutralizirati ISIS. To bi u svakom slučaju bilo daleko učinkovitije nego ekskluzivno bombardiranje položaja ISIS-a iz zraka, što je najgora moguća opcija. Ratovi se ne dobivaju samo zračnim napadima. Potpora na zemlji mora postojati, po mogućnosti u suradnji s lokalnim obavještajnim službama.

No, SAD drži Iran pod sankcijama već godinama zbog iranskog nuklearnog programa. Ne valja ni zanemariti činjenicu da se Iran i Katar, američki saveznik, prepiru već godinama oko cjevovoda koji bi išao preko Iraka i Sirije te njihove rezerve otvorio trgovini preko Mediterana. Iran i Sirija postigli su dogovor na štetu katarske vizije svoje energetske budućnosti. Interesi te zaljevske zemlje za destabilizacijom Asadovog režima sigurno nisu zanemarivi, a Amerikanci bi zasigurno radije vidjeli katarski plin na novim tržištima nego iranski koji bi Iranu, članici „osovine zla“ kako ju je svojedobno nazvao Bush, upumpao svjež novac u financijski krvotok. Turskoj pak ne igra osnaživanje Kurda. Zato Erdogan i na crno kupuje naftu koju ISIS crpi iz zauzetih bušotina.

A kada smo već kod sirijskih bušotina, tu u priču ulazi i jedini motiv kojega bi Hrvatska mogla imati za ulazak u sukob protiv ISIS-a. Naime, INA je u svoja naftna polja u Siriji uložila milijardu dolara i ona su joj donosila profit od 48 milijuna dolara mjesečno. Ta polja INA je napustila kada su izbili sukobi u Siriji radi potpore zapadnim sankcijama Siriji. U veljači 2014. godine, ponovno su otvoreni neslužbeni diplomatski kanali između hrvatskog i sirijskog ministarstva vanjskih poslova te su Sirijci počeli slati ponude za suradnju s hrvatskim tvrtkama za vraćanje na bivše lokacije, što bi, navodno, bilo u okvirima suradnje dopuštenima s obzirom na sankcije, ali Hrvatska nije htjela ništa riskirati kako ne bi dobila packu od EU i SAD-a.

Sirija INA
Ne dajemo valjda podršku zračnim napadima zbog ono malo slabih šansi INA-e za povratak u Siriju? (FOTO: nacional.hr)

Sada si moramo postaviti pitanje: vrijedi li Hrvatskoj, zbog nominalne podrške strateškim saveznicima i slabe teoretske šanse da se INA vrati u Siriju nakon trijumfa zapadnih sila, davati podršku imperijalnim eskapadama po Bliskom istoku? Naime, kako sada stvari stoje, zračni napadi mogu samo načeti ISIS, no to je sasvim dovoljno da sirijska vojska dobije predah i učvrsti položaje. Asad je trenutno na dobitku, barem dok „umjerena opozicija“ koju podržava zapad ne dobije novu dozu oružja, obavijesnih podataka i novca, što je nesumnjivo opcija na koju će SAD ići s obzirom da ne planiraju sami slati vojnike u Siriji. Ukratko, Hrvatska je zbog volje zapada izgubila veoma lukrativan posao u Siriji i sada iz obaveze, a i iz straha, podržava isti taj zapad koji joj ne može garantirati povrat tog lukrativnog posla.

Štoviše, kako stvari stoje, šanse se zapravo i smanjuju. Hrvatska zaista nema što raditi u koaliciji protiv ISIS-a. Tu je samo riječ o potpori geostrateškim saveznicima koja bi nam se debelo mogla obiti o glavu budući da simpatizera ISIS-a nesumnjivo ima u susjednoj BiH i obližnjima Kosovu i Albaniji. Prijetnje ISIS-a da će napasti članove koalicije nisu bez pokrića budući da su izvanredno organizirani za jednu terorističku organizaciju, vrše terorističke napade u Iraku i imaju simpatizere u inozemstvu. Zanimljiv podatak je i da Hrvatska već ima iskustva sa islamističkim samoubilačkim napadima. U listopadu 1995. egipatska teroristička skupina Džama al Islamija (koja je bila upletena u atentat na Anvara Sadata) izvršila je samoubilački napad auto-bombom na policijsku postaju u Rijeci kao osvetu za zarobljavanje i izručenje Amerikancima Talata Fuada Kasima, člana Džame al Islamije, od strane Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini.

Neki misle da je upozorenje ovog tipa pretjerano dramatiziranje. Hrvatska je ipak, u usporedbi sa SAD-om i Velikom Britanijom jedna nebitna meta. No, činjenica je da Hrvatska, osim zadovoljavanja nekih standarda vojne suradnje s geostrateškim saveznicima, nema nikakvog razloga biti upletena u zapadnjačke intervencije na Bliskom istoku, koje same po sebi prvenstveno služe imperijalnim interesima SAD-a i zapada, zadržavanju njihove kontrole u regiji i destabilizaciji političkih protivnika poput Sirije i Irana. Hrvatska se upliće u kompleksne geopolitičke odnose Bliskog istoka gdje joj nije mjesto, a gdje je već izgubila interese koje je tamo imala za koje joj zapad ne može garantirati da će ih vratiti.

Potencijalne posljedice takve nepromišljenosti mogu biti ogromne. Tu je još i teret činjenice da smo si stavili metu na čelo, a organizacija koja bi nas mogla nanišaniti je itekako sposobna izvršiti teroristički napad izvan Bliskog istoka, iako to još nije obavila. Razumljivo je da hrvatske obavještajne i policijske snage nisu ni blizu američkim i britanskim po svojim sposobnostima i praksi što Hrvatsku čini još lakšom metom. Podrška koaliciji koja sada vrši napade u Siriji i Iraku je greška. Još veća greška, moralna i praktična, je aktivno sudjelovanje u naoružavanju Kurda. Možemo se jedino nadati da smo premali da bismo došli na teroristički radar.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Youtube/screenshot

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije