JAN BŁONSKI

Bijedni Poljaci gledaju na geto

ritn by: Jan Błonski | 15.01.2019.
JAN BŁONSKI: Bijedni Poljaci gledaju na geto
Jedan od najznačajnijih suvremenih povjesničara književnosti, književni kritičar, esejist i prevodilac, Jan Błonski (1931. – 2009.), slovi za jednog od najutjecajnijih poratnih poljskih književnih kritičara. Esejom “Bijedni Poljaci gledaju na geto”, objavljenim 1987. godine u utjecajnom katoličkom listu Tygodnik Powszechny, koji je u razdoblju komunističke diktature predstavljao jedinu oporbenjačku publicističku oazu i bio utočište mnogim velikim perima poljske kulture, izazvao je val polemika u Poljskoj i u svijetu te pokrenuo novo razdoblje tumačenja holokausta. Autor je tim tekstom prvi puta jasno i glasno u poljskom javnom prostoru progovorio o odnosu Poljaka spram svojih židovskih sunarodnjaka tijekom njemačke okupacije i postavio problem pitanja krivnje i suodgovornosti za zločine koji su odredili buduće odnose, a u krajnosti doveli do velike emigracije židovske populacije neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata.

Jedan od najznačajnijih suvremenih povjesničara književnosti, književni kritičar, esejist i prevodilac, Jan Błonski (1931. – 2009.), slovi za jednog od najutjecajnijih poratnih poljskih književnih kritičara. Esejom “Bijedni Poljaci gledaju na geto”, objavljenim 1987. godine u utjecajnom katoličkom listu Tygodnik Powszechny, koji je u razdoblju komunističke diktature predstavljao jedinu oporbenjačku publicističku oazu i bio utočište mnogim velikim perima poljske kulture, izazvao je val polemika u Poljskoj i u svijetu te pokrenuo novo razdoblje tumačenja holokausta. Autor je tim tekstom prvi puta jasno i glasno u poljskom javnom prostoru progovorio o odnosu Poljaka spram svojih židovskih sunarodnjaka tijekom njemačke okupacije i postavio problem pitanja krivnje i suodgovornosti za zločine koji su odredili buduće odnose, a u krajnosti doveli do velike emigracije židovske populacije neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata u Izrael. 

CZESŁAV MIŁOSZ: Vjerska država?

Neposredan poticaj za nastanak teksta bila su autorova promišljanja o značenju dviju pjesama Czesława Miłosza “Campo de' Fiori” i “Bijedni kršćanin gleda na geto”, u kojima je Miłosz pokušao neposredno nakon uništenja varšavskoga geta uspostaviti svoj odnos spram sudbine Židova i razriješiti dvojbe o vlastitoj moralnoj odgovornosti. Esej koji slijedi nezaobilazna je referenca za sva buduća istraživanja i razmišljanja o kompleksnosti poljsko-židovskih odnosa. Na kraju donosimo i cjelovite prijevode citiranih pjesama Czesława Miłosza iz pera Đurđice Čilić i Zdravka Malića.

Bijedni Poljaci gledaju na geto

Czesław Miłosz nekoliko se puta biranim riječima očitovao o obvezi odrješenja koje opterećuje poljsku poeziju. Odrješenja rodne grude koja je – navodim – „opterećena, okrvavljena, obeščašćena“. Opterećivati nas može jedino tuđa krv. Vlastita krv, krv žrtve potpiruje sjećanje, pobuđuje žal, sućut, poštovanje. Zahtijeva sjećanje, molitvu, pravdu. Dopušta također oprost, premda se ne događa olako. Drugačije je s tuđom krvlju, prolivenom u pravednoj borbi. Imamo pravo na bezuvjetnu obranu, ali to je pravo već ustupak. Krist je Petru naložio da se ne laća mača… Premda sva prolivena krv zahtijeva refleksiju i pokoru, ne možemo ipak kazati da svaka opterećuje, obeščašćuje zemlju.

Jan Błoński
Jan Błoński svojim je esejom izazvao val polemika u Poljskoj i u svijetu (FOTO: naslovnica knjige "Błoński przekorny") 

Miłosz ne misli ni na domaću, ni na krv okupatora. Jasno je da misli na židovsku krv, na istrebljenje koje nije krivnja poljskoga naroda, ali koje se počinilo na našoj zemlji i tu je zemlju zasvagda obilježilo. Poezija, književnost – ili uopće, sjećanje, kolektivna svijest – ne mogu zaboraviti to krvavo i grozomorno breme. Ne možemo se ponašati kao da ga nema… Ipak, s vremena na vrijeme mogu se čuti glasovi (uglavnom mladih ljudi) koje to breme ne pogađa. Odbacujemo – kažu – načelo kolektivne odgovornosti… Ako je tako, ne moramo se vraćati problemima koji su nepovratno iščeznuli u prošlosti. Bit će dovoljno da zločin osudimo in toto, kako osuđujemo svekolika zla, svekolika nečasna postupanja. 

Odgovorit ću sljedeće: rodna gruda nije hotel u kojem je dovoljno počistiti za slučajnim gostima. Prije svega, izgrađena je na sjećanjima; drugim riječima, ono smo što jesmo samo zahvaljujući sjećanju na prošlost. Tom prošlošću ne možemo slobodno raspolagati, premda – kao pojedinci – nismo za tu prošlost neposredno odgovorni. Moramo je nositi u sebi, premda je to počesto nesnosno i mučno. I dužni smo stremiti tome da je odriješimo… Ali kako? Odriješiti Kaina znači – isprva – prisjetiti se Abela. Taj Abel nije bio sam, živio je u našoj kući (na našoj zemlji), znači u zajedničkoj kući ili na zajedničkoj zemlji. Krv je ostala na zidovima, upila se u zemlju, htjeli mi to ili ne. Urezala se u naše sjećanje, u nas same. Moramo stoga sami sebe odriješiti ili pogledati se kakvi uistinu jesmo. Bez toga će dom, zemlja, kao i mi sami ostati okaljani. To je smisao pjesnikovih riječi, ako sam ih dobro shvatio. U svakom slučaju, tako on vidi svoju obvezu, pozivajući na neki način sve nas da ispunimo svoju. 

Koliko je to teško, svjedoči dobro poznata Miłoszeva pjesma “Campo de' Fiori”. Govori o vrtuljku koji je – pukim slučajem, ali kakvim značajnim, izuzetnim slučajem! – postavljen u Varšavi, na trgu Krasiński, neposredno prije izbijanja ustanka u getu. Kad su otpočele borbe, zanimanje za vrtuljak nije prestalo, i dalje je privlačio djecu, mladež i prolaznike. 

Povremeno je vjetar iz kuća u plamenu

Donosio crne zmajeve,

Hvatali su crne pahuljice

Oni što su se okretali na vrtuljku. 

Podizao je haljine djevojkama

Taj vjetar iz kuća u plamenu,

Smijala se vesela gomila

Te lijepe varšavske večeri.

Miłosz „veselu gomilu“ uspoređuje s rimskim trgovcima koji su se – tren nakon što su spalili Giordana Bruna – vratili svojim poslovima, sladeći se „ružičastim plodovima mora“, „košarama maslina i limuna“. I završava mišlju o onima koji „umiru sami“, kojoj suprotstavlja „pjesnikovu riječ“. Samo tako ona može – izgleda da govori – „spasiti“ ono što se još može spasiti; spasivši pak, odrješuje naše sjećanje pobunom protiv zaobilaženja i „zaborava što raste, //Prije nego što se plamen ugasi“.

Prisjećanje i uzdisanje ipak nas ne lišavaju prikaza lomače na trgu ili vrtuljka na grobu. Upravljaju daljnjom sudbinom pjesme koja se često prevodila i citirala. Često su je tumačili kao optužbu. Primjerice, u prijevodu na hebrejski se može činiti dokazom zlehude ravnodušnosti spram uništenja geta… Godinama poslije Miłosz se pitao „je li tada varšavska ulica uistinu takva bila. I je i nije. Bila je jer su se u blizini geta okretali vrtuljci, i nije jer je u drugoj blizini, u drugim trenucima Varšava bila drugačija, stoga se ne radi ni o kakvoj optužbi“. Pjesma je – govori – „publicistička“, ili odveć jednoznačna i dopušta da se iz nje olako izvlače zaključci. Nešto pojednostavljuje, pojednostavljujući pak umiruje… Dalje: pjesnik otkriva da je napisao „iznimno nemoralnu“ pjesmu. Zašto? Jer – navodim – „govori o umiranju iz pozicije promatrača“. I odista: ta je pjesma tako napisana da se onaj tko govori – ili pjesnik – s(p)retno izvukao iz neugodne situacije. Jedni umiru, drugi se zabavljaju, on se pak „buni“ svojim riječima i odlazi, zadovoljan što je napisao lijepu pjesmu… Stoga godinama kasnije osjeća da se olako izvukao. U usporedbi s „užasom“, kako govori, pisanje izgleda „nemoralnim“: "Campo de' Fiori" nije uspjela nadvladati „sukob života s umjetnošću“. Miłosz stoga kao ispriku dodaje da je pjesma nastala „kao puka ljudska gesta u proljeće 1943. godine“ i drage volje ćemo se složiti da je to bila lijepa, plemenita gesta. Tog je groznog Uskrsa spasio – kako je netko lijepo napisao – „čast poljske poezije“. Ali zajedno s pjesnikom osjećamo da još nije sve rečeno. 

Czesław Miłosz
Czesław Miłosz obranio je "čast poljske poezije" (FOTO: Wikimedia/Artur Pawłowski)

Možda će nam te pjesničke boli pomoći da shvatimo zašto ne znamo kako promišljati cijelu židovsko-poljsku prošlost. Stoga ću se sada ostaviti književnosti i pozvati se na vlastito iskustvo. 

Zapravo i nije u potpunosti vlastito jer je zacijelo svatko tko je boravio u inozemstvu, recimo u zapadnoj Europi, čuo pitanje jesu li Poljaci antisemiti? Ili doslovce: zašto su Poljaci antisemiti? To sam pitanje čuo toliko puta i toliko se puta upuštao u pojašnjenja, da vjerojatno neću pogriješiti ako ću tucet takvih razgovora shematski sažeti u jedan.

– Jesu li Poljaci antisemiti?

– Zašto postavljate takvo pitanje? Ima Poljaka antisemita, ima filosemita, ima i onih koji za to uopće ne mare i takvih je sve više. 

– Naravno, ima svakakvih Poljaka, ali ja pitam za većinu društva? Poljaci su oduvijek bili na glasu kao antisemiti, nije to valjda slučajno?

– Kako to oduvijek? Upravo su, u vrijeme kada su Engleska, Francuska i Španjolska prognali svoje Židove, upravo su u Poljskoj pronašli utočište!

– Vjerojatno, ali to je bilo davno, u srednjem vijeku, tada su Židove proganjali posvuda, ali od sredine osamnaestoga stoljeća u novovjekoj je Europi uvijek bilo problema s poljskom nesnošljivošću. 

– Ali od kraja osamnaestoga stoljeća nije postojala nikakva poljska država!

– Postojalo je ipak poljsko društvo u kojem za Židove nije bilo mjesta, zbog čega?

– Bili smo porobljeni, morali smo prije svega razmišljati o sebi.

– Upravo tako. Zašto niste razmišljali o sebi zajedno sa Židovima?

– Bilo ih je previše. Nismo imali škole, sudove, državne službe. Židovi čak nisu govorili poljski. Više su voljeli učiti njemački, ruski… Ali prosvijećeni ljudi su ih uvjeravali u prednosti asimilacije, nastojali su približiti Židove Poljacima!

– Zašto nije bilo obrnuto? Zar Židovi nisu mogli ostati Židovima? Organizirali ste pogrome, ne razumijem zašto?

– Prvi su se pogromi dogodili u Ukrajini, počinila ih je carska policija…

I dalje:

– Kada ste povratili neovisnost, sudbina Židova se nije nimalo promijenila. Baš suprotno, antisemitizam je postao sve zloćudniji…

– Društvo se ne može promijeniti u dvadeset godina, osim toga, nije li slično bilo u cijeloj Europi? Nakon Prvog svjetskog rata prihvatili smo mnoštvo Židova iz Rusije, poslije 1934. godine iz Njemačke…

– Možda je tako, ali ste se prema Židovima odnosili kao prema građanima drugoga reda. A tijekom rata sakrili ste vrlo mali postotak židovske populacije.

– U Izraelu postoji spomen-mjesto posvećeno ljudima koji su spašavali Židove, trideset posto njih su Poljaci.

– Ali postotak spašenih Židova u Poljskoj bio je nizak, najniži u Europi u odnosu prema cijelom stanovništvu zemlje.

– U Varšavi je 1942. godine na osam Poljaka bilo četvero Židova. Kako njih osmoro može sakriti četvero?

– Upravo su Poljaci prepoznavali Židove i izručivali ih Nijemcima. Ili policiji, koja je također bila poljska… 

– U svakom društvu je nekoliko postotaka ljudi koji nemaju savjest. Ne znate kakva je bila njemačka okupacija u Poljskoj. Za skrivanje jednog Židova strijeljali su cijelu obitelj, uključujući i djecu.

– Da, bilo je tako, ali su jednako strogo kažnjavali i ilegalu, a svi su navodno sudjelovali u ilegali. Po svršetku rata Židovi nisu htjeli ostati u Poljskoj…

– Bilo im je mučno živjeti među tim uspomenama.

– Bilo im je mučno živjeti među Poljacima koji im nisu htjeli vratiti trgovine, stanove, koji su im prijetili i ubijali ih, niste čuli za pogrome u Krakovu i Kielcu?

– Pogrom u Kielcu je bio politička provokacija.

– Pa što? Ako je bila riječ o provokaciji, pala je na plodno tlo. Deset tisuća ljudi okružilo je židovski dom u Kielcu! Zar se radilo o deset tisuća provokatora?

– Židovi su često ginuli ne zato što su bili Židovi, nego zato što su bili komunisti.

– A 1968. godine, jesu li napuštali Poljsku zato što su bili komunisti?

I tako do kraja, ili pak bez kraja. Rasprave povjesničara izgledaju vrlo slično. Vraćaju se – detaljno dokumentirano – tim istim razmišljanjima i događajima koje sam nastojao prikupiti u svojem izmišljenom razgovoru. O tim pitanjima postoji golema literatura, memoarska i povjesničarska, za koju u Poljskoj gotovo da nismo čuli… Međutim, morali bismo je poznavati, ako ni zbog čega, onda barem zbog toga što govori i o nama. Velika je u njoj raznolikost pogleda i zaključaka. Mogu se ondje pronaći i knjige čiji autori ne skrivaju da ih nadahnjuje mržnja. Ipak, ne smijemo ih podcjenjivati. Nastale su iz osobnih iskustava čiju autentičnost nije moguće dovesti u pitanje. A osim toga – ne vrvi li sve u našoj publicistici od djela ispunjenih sumanutom mržnjom spram Židova?

Postoji također popriličan broj obazrivih i – koliko je to moguće – objektivnih knjiga. One ustraju na potrebi svjetonazorskog i materijalnog uvjetovanja poljsko-židovskog suživota. U njima se propituje danas gotovo nezamisliva intenzivnost okupacijskog terora koji je izazvao moralno izopačenje društva – ne samo poljskog… U svojim zaključcima prešutno prihvaćaju mišljenje da se pri opisivanju zala koja su pogodila Srednju Europu ne mogu primjenjivati, primjerice, engleska mjerila. Kada se ruše nebesa, čak i udarac u stražnjicu može biti dokaz samilosti i suosjećanja… Istinu je ipak teško i utvrditi, kao i prihvatiti.

Prije dvije godine bio sam u prigodi slušati raspravu inozemnih i poljskih stručnjaka i moram kazati da je to bio vrlo mučno iskustvo. Kako za nas, tako i za, držim, Židove. Nisu se uspjeli usuglasiti u svojim gledištima. Ali to i nije cilj takvih konferencija. Cijelo sam vrijeme razmišljao o onome što je ostalo neizrečeno i što čini da su takve rasprave – naizgled prijateljske – kod sviju povezane s nelagodom i uznemirenošću. Potom sam došao do zaključka da je to upravo bio onaj osjećaj umrljanosti, okaljanosti, obeščašćenja o kojem je govorio Miłosz. 

Stoga si ponovno dopuštam povratak pjesniku. Miłosz je 1943. godine napisao još jednu pjesmu o uništenju geta. Manje je nedvosmislena i stoga čak teža za shvatiti? Započinje opisom uništenja:

Započinje deranje, gaženje svile,

Započinje razbijanje stakla, drva, mjedi, nikla, srebra, plavučaca 

Gipsanih, lima, struna, truba, lišća, kugli, kristala – 

– pa nastavlja:

U vatri ruši se krov, zid i žar pali temelj.

Ostade još samo pjeskovita, ugažena, s jednim drvom bez lišća

Zemlja.

Spaljen je grad, spaljena zemlja, puna krhotina i otpadaka. Jednako tako puna je i ljudskih tijela. I u toj zemlji, ili prije, pod zemljom.

Polako, rujući tunel, napreduje krtica-stražar

S malom crvenom svjetiljkom prikačenom o čelo.

Dodiruje tijela pokopanih, prebrojava, nastavlja se probijati,

Razlikuje ljudski pepeo po isparini nalik na dugu,

Pepeo svakog čovjeka po drukčijoj boji duge.

Tko je ta krtica, teško je reći. Riječ je o stražaru, možda stražaru sahranjenih? Ima svjetiljku, stoga vidi, u svakom slučaju vidi bolje od umrlih. A među tim umrlima nalazi se poput samog pjesnika, ili točnije, onog tko deklamira pjesmu. I on tamo leži i boji se. Boji se krtice. Riječ je o silno osobnom, nevjerojatnom prizoru.

Bojim se, jako se bojim krtice-stražara.

Vjeđa mu je golema kao u patrijarha,

Koji je dugo sjedio pri svjetlu svijeća

Čitajući veliku knjigu vrsta.

Zato ta krtica ima obrise Židova, zadubljenog u Talmud ili Bibliju. Vjerojatno Bibliju, jer ona zaslužuje naziv velike knjige vrste, razumije se ljudske. 

Što da mu kažem ja, Židov Novoga zavjeta,

Koji dvije tisuće godina čeka na Isusov povratak?

Moje će me razoreno tijelo odati njegovu pogledu

I pribrojit će me pomoćnicima smrti:

Neobrezanima .

Jezovita je to pjesma, jer je ispunjena zebnjom. Ali kao da su u njoj sadržane dvije vrste straha. Prvi je strah od smrti, točnije, od živo zakopanih, što se zapravo dogodilo mnogim ljudima, zatrpanima u podzemlju, odnosno podrumima geta. Ali taj prvi strah sadrži i drugi, strah od krtice-stražara. Ta se krtica kreće pod zemljom, ali kao da to čini ispod razine naše svijesti. To je osjećaj krivnje koju ne želimo prihvatiti

Pokopan pod ruševinama, među truplima Židova, „neobrezani“ se boji da će ga svrstati među ubojice. Otud strah od prokletstva, paklene zebnje! Strah ne-Židova koji promatra geto koji se urušava i zamišlja kako bi ondje mogao– slučajno – poginuti, a tada bi u očima krtice, koja zna raspoznati pepeo, izgledao kao „pomoćnik smrti“. I stvarno, pjesma se zove: “Bijedni kršćanin gleda na geto”. Zato je u tom kršćaninu strah od sudbine koja je zadesila Židove, ali i – prigušen, kodiran od njega samog – strah od toga da će biti proklet. Proklet od koga? Ljudi? Ne, jer ljudi više nema. Krtica ga proklinje, zapravo može ga prokleti, ta krtica koja dobro vidi i poznaje „knjigu vrsta“, vjerojatno Bibliju. I on bi se želio sakriti pred tom krticom-savješću, jer ne zna što bi joj rekao.

Vješanje
Javno pogubljenje Poljaka osuđenih na smrt zbog skrivanja Židova (FOTO: Wikimedia)

Kad su ga pitali koga predstavlja ta krtica, Miłosz je izbjegao odgovoriti. Rekao je da je pjesma nastala spontano, a ne „programatski“. Ako je tako, tim bolje, pjesma je neposredan izraz grozote koja – kao što to biva u snu kao i u umjetnosti – iznjedruje prizore. Predočuje ono što još nije u potpunosti shvaćeno, ono što je bilo, a možda i dalje jest u ljudima, zacijelo također i u pjesniku, ali u nejasnom, zamagljenom, prigušenom obliku. Uživjevši se u takvu pjesmu bolje ćemo se razumjeti jer ono nejasno promatramo kao da je pred nama. Ja sam “Bijednog kršćanina…” pomalo – poput svakog čitatelja – nadopunio, komentirao. Ipak, mislim da nisam toliko daleko od pjesnikovih nakana.

Ali ne samo njegovih. Vraćam se izmišljenom razgovoru o antisemitizmu. Riječ je o – pomalo pojednostavljenom – sažimanju desetaka prijepora i polemika. Što nam u njemu upada u oči? U odgovorima mojeg izmišljenog Poljaka može se raspoznati upravo onaj strah koji odjekuje “Bijednim kršćaninom…” Strah od toga da nas ne svrstaju među pomoćnike smrti. Toliko je jezovit da činimo sve samo da odagnamo, da mu ne dopustimo čak ni da izađe na vidjelo. Čitamo ili slušamo razmišljanja o poljsko-židovskoj prošlosti i čim doznamo za neki događaj, činjenicu koja nas ne prikazuje u najboljem svjetlu, grozničavo je nastojimo umanjiti, opravdati, bagatelizirati. Nije baš tako da je pokušavamo sakriti ili zanijekati njezino postojanje. Ipak osjećamo da nije sve bilo u redu. Kako bi uostalom i moglo sve biti u redu? Suživot zajednice – kao i suživot pojedinaca – nikada nije idiličan. A tek tako buran, nesretan suživot. Ipak, ne umijemo o njemu smireno razgovarati. Zato se – svjesno ili ne – bojimo osude. Bojimo se da će se pojaviti krtica-stražar i reći, zagledavši se u svoju knjigu: ah, vi ste također bili u službi smrti? I vi ste pomagali ubijati? Ili barem: mirno ste promatrali židovsku smrt?

Razmislimo ipak pošteno: takvo pitanje jednom mora pasti. Mora ga postaviti svatko tko razmišlja o poljsko-židovskoj prošlosti, neovisno o odgovoru koji će uslijediti. Ali mi – svjesno ili ne – ne želimo da do tog pitanja dođe. Otklanjamo ga od sebe kao nemoguće, skandalozno. Ta nismo bili na strani ubojica. Ta i sami smo bili sljedeći u redu za spaljivanje. Nismo baš najbolje, ali nekako smo ipak živjeli u suživotu s tim Židovima, a oni također nisu u našim sporovima bili sasvim nevini. Stoga moramo neprestano sve na to podsjećati. Jer što će o nama drugi misliti? Kakvo ćemo sami o sebi imati mišljenje? To je za dobrobit nas samih, našeg društva, naše zemlje… 

Ta briga za „dobrobit“ stalno je prisutna u privatnim – a još više u javnim – istupima. Proizlazi ona iz toga što razmišljajući o prošlosti želimo iz nje izvući moralni poučak. Čak i kada sami osuđujemo, želimo stajati iznad – ili izvan – osude. Želimo se apsolutno naći izvan osude, želimo biti u potpunosti čisti. Želimo također samo biti žrtve… Ta briga je isto tako podšivena strahom – kao u Miłoszevoj pjesmi – i taj strah iskrivljuje, izobličuje naše mišljenje o prošlosti. Što naši sugovornici smjesta predosjete… Ne želimo imati ništa zajedničkog s grozotama. Ipak osjećamo da nas one na neki način oskvrnjuju, obeščašćuju. Zato ne volimo o svemu tome razgovarati. Ili razgovaramo samo zato kako bismo otklonili sve optužbe. Optužbe koje ne padaju prečesto, ali nekako vise u zraku. 

Možemo li ih se otresti? Možemo li ih izbjeći? Ja mislim da ne, jer su – na našu dobrobit – u nama samima. To se mi sami bojimo krtice koja nas izjeda sumnjama. I također mislim da je nećemo otjerati. A sigurno je nećemo otjerati zaboravljajući prošlost ili zauzevši spram nje obrambeni stav. Moramo sasvim iskreno, sasvim pošteno suočiti se s pitanjem o suodgovornosti. Nemamo što skrivati: to jest jedno od najmučnijih pitanja s kojim se moramo suočiti. Ipak mislim da smo nedvojbeno dužni o njemu promisliti.

Pred tim pitanjem mi kao Poljaci ne stojimo sami. I to nam može pomoći. Ne zato da bismo se svi zajedno posuli pepelom. Zato da našu krivnju razložimo tako da je umanjimo…; nego zato da bismo je mogli bolje razumjeti. Razumjeti svoju krivnju kao i to zašto od nje okrećemo glavu. Nedavno smo imali prigodu pročitati kako je Sveti Otac posjetio rimsku sinagogu. Poznajemo također crkvene spise u kojima su se – još od vremena Ivana XXIII. – opetovano i, nadajmo se konačno, promišljali odnosi kršćana spram Židova, zapravo kršćanstva spram judaizma. U tom govoru i u tim spisima u oči nam smjesta upada jedno. Oni se ne bave procjenjivanjem krivnje ni razmatranjem razloga (društvenih, ekonomskih, intelektualnih ili Bog zna kakvih) čija je posljedica bila da su kršćani na Židove gledali kao na neprijatelje, štetočine ili nametljivce. Zato treba jasno reći: kršćani (i Crkva) su pogriješili. Nisu imali prava ni osnove držati Židove „prokletim“ narodom, narodom koji je kriv za Kristovu smrt. Narodom koji je „dužan“ biti uklonjen, udaljen, isključen iz zajednice.

Varšavski geto
Premještanje Židova u Varšavski geto (FOTO: Wikimedia)

Ako se to ipak dogodilo, to je stoga što kršćani nisu bili dostojni kršćani… Stoga se ne govori: mi smo se „morali“ braniti, mi „nismo mogli“ spašavati ili se ophoditi prema Židovima kao prema braći. Ne prisjećamo se čak ni činjenica koje bi mogle predstavljati olakotne okolnosti. A takvih je činjenica poprilično. Židovi (kao monoteisti) nisu bili omiljeni još u antici. U srednjovjekovlju je pak poveznica u Europi bilo vjersko jedinstvo, stoga nisu samo Židove, nego i sve ostale koji su drugačije štovali Boga smjesta smatrali strancima… Crkva je u konačnici naizgled bila umjerenija od svjetovnih vladara. Ali sve to ni najmanje ne mijenja suštinu stvari. Stoga se mora zaobići. Naglašava se kako je Crkva u praksi poticala odbojnost spram Židova i podržavala njihova ponižavanja i izolaciju… Riječju, suvremeni spisi ne streme k uljepšavanju prošlosti, ne pogađaju se za olakotne okolnosti. Jasno govore o zanemarivanju obveza bratstva i milosrđa. Ostalo prepuštaju povjesničarima. Upravo u tome je sadržana kršćanska velikodušnost tih istupa.

Mislim da smo u našem odnosu spram židovsko-poljske prošlosti dužni slijediti takav pristup. Moramo se prestati braniti, opravdavati, prepirati. Naglašavati ono što nismo mogli učiniti, tijekom okupacije ili ranije. Svaljivati krivnju na političke, društvene i ekonomske okolnosti. Dužni smo prvo reći: da, krivi smo. Primili smo Židove u naše domove, ali smo im naložili da se nastane u podrumu. Kada su poželjeli izaći u sobe, obećali smo im da ćemo ih pripustiti kada prestanu biti ortodoksnim Židovima, ako se „civiliziraju“, kako se govorilo u 19. stoljeću, jasno, ne samo u Poljskoj. Tako su razmišljali najprosvjećeniji umovi poput Orzeszkowe ili Prusa… Našli su se među Židovima i takvi koji su bili spremni poslušati taj savjet. Ali tada smo počeli govoriti o najezdi Židova, o opasnostima koje nam prijete ako prodru u poljsko društvo! Počeli smo – kako je to expressis verbis napisao Dmowski – postavljati uvjete: poput onog, da se Poljacima mogu priznati jedino oni Židovi koji će pomoći pri ograničavanju židovskih utjecaja! Jednostavno rečeno: oni koji će se okrenuti protiv bližnjih, protiv roditelja…

Na kraju smo izgubili dom i u tom je domu okupator otpočeo s ubijanjem Židova. Jesmo li im solidarno pomogli? Koliki od nas su priznali da to nije naša stvar! Ne mislim tu na obične ubojice; mislim na one brojne koji su se potiho naslađivali što nas je Hitler riješio židovskog „problema“… Nismo čak ni znali pozdraviti i s poštovanjem primiti preživjele, među kojima je bilo ogorčenih, izgubljenih i bolesnih. Riječju, umjesto da se prepiremo i opravdavamo, dužni smo isprva porazmisliti o sebi, o vlastitom grijehu ili slabosti. Upravo je takav moralni preokret nužan u odnosu spram poljsko-židovske prošlosti. Samo on može postupno očistiti zatrovanu zemlju.

Ono što je lako riječima izgovoriti, teško je provesti u praksi. Naime, mora se promijeniti društvena svijest o problemu. Od Židova (ili njihovih prijatelja) tražimo opreznu, pravičnu ocjenu zajedničke prošlosti. Dužni smo ipak prvo priznati svoju krivnju i zamoliti za oproštaj. U biti, oni samo to i čekaju – ako čekaju. Sjećam se jednog ganutljivog govora. Govornik je počeo s tvrdnjom da odnos mnogih Židova spram Poljaka podsjeća na nesretnu ljubav. Usprkos mukama i problemima – naglasio je – židovska je zajednica uistinu privržena Poljskoj. Pronašli su ondje dom i utočište, mogućnost „bivanja u sebi“. Svjesno ili nesvjesno očekivali su da će bolje živjeti. Da će budućnost, ako se umanji teret poniženja, postati svjetlija. Dogodilo se drugačije. Ništa se više – završio je – neće promijeniti. Židovi nemaju i ne mogu imati nikakvu budućnost u Poljskoj. Recite stoga samo – uskliknuo je – da u onom što se dogodilo nije bilo naše krivnje. Ništa drugo ne tražimo. Ali na takvo priznanje ne možemo pristati.

Jer bi to – s poljske strane – predstavljalo prihvaćanje krivnje. Ali na tom se mjestu posljednji put pojavljuje krtica-stražar i postavlja pitanje: pune krivnje? Uključuje li ona i suodgovornost za istrebljenje? Već čujem usklike: kako to mislite? Zaboga, nismo sudjelovali u istrebljenju! Da, to je istina, odgovaram. Nitko razuman ne može reći da su Poljaci kao narod sudjelovali u istrebljenju. Istina, s vremena na vrijeme mogu se čuti i takvi glasovi. I potrebno ih je smireno odvagnuti, ne planuvši – što je znak panike. Većinu takvih istupa držim neutemeljenima. Zašto onda govoriti o istrebljenju? O suodgovornosti?

Odgovorit ću sljedeće: sudjelovanje i suodgovornost nisu jedno te isto. Može se biti suodgovoran ne sudjelujući u zločinu. Primjerice, okrenuvši glavu ili ne reagirajući primjereno. A tko može reći je li ono u Poljskoj bilo primjereno? Upravo zato što nije bilo primjereno, odajemo počast i štujemo sve one koji su junački stavili vlastiti život na kocku… Ali premda to čudno zvuči, nije isključeno da je ta suodgovornost zbog okretanja glave manje važna za naš problem. Da smo kojim slučajem u prošlosti postupili mudrije, plemenitije, više kršćanski… istrebljenje bi zacijelo bilo „teže zamislivo“, vjerojatno bi bilo otežano, a nedvojbeno bi naišlo na značajniji otpor. Drugim riječima, ne bi zarazilo ravnodušnošću i dovelo do izopačenja društva (društava) koja su slovila kao napredna. 

Iz svega navedenog proizlazi pitanje može li se to reći ne samo za Poljake, nego i za Francuze, Ruse i cijelu Europu, za čitavo kršćanstvo? Složio bih se s tom tvrdnjom. Ta je suodgovornost uistinu zajednička. Ali ne smijemo zanijekati da je upravo u Poljskoj bilo najviše Židova (preko dvije trećine Židova u svijetu su „poljski“, što znači da su im preci živjeli na područjima koja su pripadala Poljskoj prije diobe). Stoga bismo prema njima nužno morali imati najviše moralnih obveza (jesmo li ih bili u mogućnosti ispuniti, prepustit ćemo sudu Gospoda i istraživanjima povjesničara). Stoga su za nas Židovi bili najveći problem, možemo čak reći izazov ili zadatak koji je pred nas postavio usud…

Vratimo se na trenutak još književnosti: najbolje je to shvatio nitko drugi doli Mickiewicz. Misao i sanje najvećeg od pjesnika bili su najdalekovidniji. Za razliku od većine ljudi naklonjenih Židovima, Mickiewicz je držao da izraelićani, „starija braća“, u Poljskoj moraju imati iste povlastice kao i ostali, a istodobno ipak zadržati pravo na svoje vjerske i tradicijske posebnosti. Sličan stav imao je i Norwid, a drukčije nije mislio, koliko možemo uvidjeti, ni Słowacki… Dakle, barem su najveći stajali na strani istine i pravičnosti. Mickiewiczeva su snatrenja bila istinski proročka: kao da je spoznao da je samo takav društveni odabir mogao spasiti (barem djelomice) Židove od uništenja, a nas pak od moralne propasti… Bio bi to odista neobičan odabir, da ne kažemo doslovce – mesijanski. Ipak, dogodilo se posve drugačije, stoga smo dužni priznati da je upravo u Poljskoj antisemitizam postao – napose u 20. stoljeću – iznimno mučan i zloban

Je li za posljedicu imao sudjelovanje u istrebljenju? Ne. Kada čitamo ono što se o Židovima pisalo prije rata, kada vidimo koliko je u poljskom društvu bilo mržnje – možemo se ne jednom načuditi kako djela nisu slijedila riječi. Ali nisu (ili jesu iznimno rijetko). Bog je zaustavio tu ruku. Da, Bog, jer ako nismo sudjelovali u tom zločinu, to je zato što smo još malo bili kršćani, što smo u posljednji trenutak shvatili o kakvom je vražjem poslu bila riječ… Ali to nas ne oslobađa od suodgovornosti. Zatrovanost, obeščašćenje poljske zemlje se dogodilo i dalje na nas stavlja teret obveze pročišćenja. Premda se – na tom groblju – sve svodi samo na jedno: na obvezu da u našoj prošlosti ugledamo istinu.

Preveo Adrian Cvitanović

 

Campo de' Fiori

 

U Rimu na Campu de' Fiori

Košare maslina i limuna,

Kaldrma poprskana vinom

I ostacima cvijeća. 

Ružičaste plodove mora 

Istresaju na stolove trgovci,

Naramci crnoga grožđa 

Padaju na dlačice bresaka. 

 

Upravo na tom trgu Spaljen je Giordano Bruno,

Krvnik je užgao plamen lomače

Okružen radoznalom svjetinom.

A tek što se plamen ugasio 

Opet su taverne bile pune,

Košare maslina i limuna 

Trgovci su nosili na glavama. 

 

Sjetio sam se Campa de' Fiori

U Varšavi pokraj vrtuljka,

Vedre proljetne večeri,

Uz zvukove poskočne muzike, 

Rafale iza zida geta 

Zagušivala je poskočna melodija 

I uzlijetali su parovi

Visoko u vedro nebo.

 

Povremeno je vjetar iz kuća u plamenu

Donosio crne zmajeve, 

Hvatali su crne pahuljice

Oni što su se okretali na vrtuljku.

Podizao je haljine djevojkama

Taj vjetar iz kuća u plamenu, 

Smijala se vesela gomila

Te lijepe varšavske večeri.

 

Pouku će možda netko izvući,

Da narod varšavski ili rimski

Trguje, zabavlja se, voli 

Prolazeći pokraj mučeničkih lomača. 

Netko će drugi izvući pouku

O prolaznosti ljudskih stvari,

O zaboravu što raste,

Prije nego što se plamen ugasi.

 

Ja sam pak tada mislio

O usamljenosti umirućih.

O tome kako Giordano

Popevši se na gubilište,

Nije u ljudskom jeziku našao

Nijednu riječ 

Da se njome oprosti od ljudskosti,

Te ljudskosti koja ostaje.

 

Već su žurili nalijevati vino,

Prodavati bijele morske zvijezde, 

Košare maslina i limuna 

Nosili su u veselom žamoru. 

I bio im je već daleko,

Kao da su prošli vjekovi,

A oni su trenutak čekali

Da on odleti u plamenu. 

 

I ti koji umiru, sami, 

Zaboravljeni od svijeta,

Njihov nam je jezik postao tuđ 

Kao jezik davne planete.

I sve će postati legenda.

A onda nakon mnogo godina 

Na novom Campu de' Fiori

Bunt će podignuti pjesnikova riječ.

(prevela Đurđica Čilić)

 

Bijedni kršćanin gleda na geto

 

Pčele obgrađuju crvenu jetru,

Mravi obgrađuju crnu kost,

Započinje deranje, gaženje svile,

Započinje razbijanje stakla, drva, mjedi, nikla, srebra, plavučaca

Gipsanih, lima, struna, truba, lišća, kugli, kristala –

Kvrc! Fosforasta vatra iz žutih zidova

Guta ljudsku i životinjsku dlaku.

 

Pčele obgrađuju režanj pluća,

Mravi obgrađuju bijelu kost.

Razderan je papir, kaučuk, platno, koža, lan,

Vlakna, materijali, celuloza, dlaka, zmijska krljušt, žice,

U vatri ruši se krov, zid i žar pali temelj.

Ostade još samo pjeskovita, ugažena, s jednim drvom bez lišća

Zemlja.

 

Polako, rujući tunel, napreduje krtica-stražar

S malom crvenom svjetiljkom prikačenom o čelo, 

Dodiruje tijela pokopanih, prebrojava, nastavlja se probijati,

Razlikuje ljudski pepeo po isparini nalik na dugu,

Pepeo svakog čovjeka po drukčijoj boji duge.

Pčele obgrađuju crveni trag,

Mravi obgrađuju mjesto gdje moje bilo je tijelo.

 

Bojim se, jako se bojim krtice-stražara.

Vjeđa mu je otekla kao u patrijarha

Koji je dugo sjedio pri svjetlu svijeća

Čitajući veliku knjigu vrsta.

 

Što da mu kažem ja, Židov Novoga zavjeta,

Koji dvije tisuće godina čeka na Isusov povratak?

Moje će me razoreno tijelo odati njegovu pogledu

I pribrojit će me pomoćnicima smrti:

Neobrezanima. 

(preveo Zdravko Malić)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  2. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

  3. SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

    11.08.2019.

    Nataša Škaričić

    SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije