„U našoj porodici niko nikad nije rekao da su mog strica ubili Hrvati ili katolici, već ustaše“
Džemil Sabrihafizović je imao samo 19 godina kada su ga u noći 3. aprila 1945. godine na zvjerski način, nakon užasnog mučenja, ubile ustaše u zloglasnoj Luburića vili u Sarajevu. Ubijen je tako što su mu užarenom peglom skinuli svu kožu sa tijela, a zatim su mu užarenu metalnu šipku provukli kroz sljepoočnice. U takvom stanju je i pronađen 6. ili 7. aprila, nakon što su partizani oslobodili grad. Bio je antifašista, patriota, sarajevski ilegalac. Tek je završio tehničku školu. Svirao je gitaru i lijepo je pjevao. Imao je izrazitog dara za slikanje. Sahranjen je na partizanskom groblju u Sarajevu. Bio je sin hafiza Esada Sabrihafizovića, tadašnjeg imama i hatiba Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Utoliko više, teško mogu razumjeti neutralan stav Islamske vjerske zajednice kada je u pitanju odnos prema ustaškim zločinima počinjenim u Sarajevu od 1941. do 1945. godine.
Ja sam bio prvo muško dijete rođeno u porodici Sabrihafizović nakon Džemilovog ubistva i upravo po njemu sam dobio ime. Nikada niko u našoj porodici nije rekao da su Džemila ubili Hrvati ili katolici. Uvijek je bilo jasno da su ga ubili ustaše - fašisti.
Džemil Sabrihafizović - autoportret (IZVOR: Privatni album)
Sticajem okolnosti, za vrijeme opsade Sarajeva u proteklom ratu, razvio sam vrlo blisko prijateljstvo sa tadašnjim župnikom crkve Svetog Josipa u Sarajevu, koja se nalazi na Marijin-Dvoru gdje i sam stanujem. Nakon završetka rata 1995. godine to prijateljstvo se nastavilo. U želji da pružim neki osobni doprinos atmosferi u kojoj moji susjedi katolici slave Božić, godinama sam poklanjao ukrase i nakit za božićne jelke ispred i unutar crkve Svetog Josipa. Tokom ponoćnih misa, župnik je prisutnim vjernicima znao kazati: “Ove ukrase i nakit za jelke darovao nam je naš susjed Džemil Sabrihafizović.”
Crkva Svetog Josipa se nalazi preko puta mjesta na kome su ustaše u martu 1945. godine objesile 55 nevinih Sarajlija, ali ja je nikad nisam i ne mogu je doživljavati neprijateljski. Ona je za mene, kao i svaka gradska džamija ili sinagoga, uvijek bila dio mog sarajevskog - bosanskog bića. Zato sam želio da u doba katoličkog blagdana doprinesem njenom sjaju.
U jednoj prilici župnik se požalio kako ne može da osigura sredstva za uvođenje grijanja u crkvu i da su zbog toga u zimskim danima vjernici za vrijeme molitvi izloženi velikoj hladnoći. Dobro sam poznavao Svena Alkalaja, tadašnjeg ambasadora BiH u Washingtonu. Dogovorio sam sastanak u župnom uredu i napravljen je plan kako da se od Vašingtonske biskupije pokuša pribaviti pomoć za uvođenje centralnog grijanja u crkvu Svetog Josipa. Župnik je napisao pismo, koje je Alkalaj preveo na engleski i kasnije predao Vašingtonskom biskupu. Uz pismo su priklopljeni i tehnički projekti koje je župnik već imao.
Sjećam se svake riječi koju je župnik tada izgovorio: “Nije važno hoćemo li uspjeti da dobijemo pomoć, meni je važno i puno mi je srce zbog toga što u ovom času jedan katolički sveštenik, jedan Jevrej i jedan Musliman, zajednički rade na tome da omoguće uvođenje grijanja u crkvu Svetog Josipa.”
Crkva sv. Josipa na Marindvoru (FOTO: GoogleMaps)
Također, sticajem ratnih okolnosti, ja - Sabrihafizović Džemil čijeg strica su ustaše na zvjerski način ubile u Luburića vili, kao pratnja tadašnjeg premijera Bosne i Hercegovine, prisustvovao sam razgovorima o posjeti Pape Sarajevu i kao član delegacije sam bio primljen kod pape Ivana Pavla II, rukovao se i dobio malu spomen-medalju, kao znak sjećanja na taj događaj. Nedugo prije toga, također u pratnji tadašnjeg premijera, prisustvovao sam razgovorima koje je u Zagrebu sa kardinalom Kuharićem vodio tadašnji premijer. Sjećam se da je kardinal Kuharić dao neupitnu podršku opstanku cjelovite Bosne i Hercegovine.
U cijelom mom životu i u svemu što sam radio nikada nije bilo ni mržnje ni podozrenja prema katolicima i Hrvatima. Zajednički život sa rodbinom, prijateljima, susjedima i saradnicima, koji pripadaju različitim nacijama i religijama, nešto je što se neupitno podrazumijeva u sarajevskom duhu. Tako je bilo i tako će biti. Na to nisu uticala ni iskustva proteklog rata, jer zločine vrše zločinci, a ne narodi ili vjernici.
Prije povlačenja iz Sarajeva ustaše su objesile 55 građana, među kojima je bilo pet žena i nekoliko maloljetnih osoba (FOTO: antifasisticki-vjesnik.org)
Upravo zbog toga jesam razočaran činjenicom da će Kardinal osobno u Sarajevu služiti misu ubicama moga strica, fašistima - ustašama koji su bježeći od pravde poginuli na Bleiburgu, a prije toga su ubili preko 12 hiljada nevinih građana Sarajeva. To nije samo relativiziranje zločina. To je podrška zločinu i ohrabrenje da se zločin ponovi. To jednostavno ne može i ne smije proći. Žao mi je ako to Kardinal i Reis ne shvataju.
Lupiga.Com via Oslobođenje
Naslovna fotografija: Privatni album
Dio svjedočenja Jevrejina Fridriha Adolfa iz Zagreba iz knjige "Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac" u izdanju Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, 1972:
Online dostupno na : link
"Od maja 1942 počeli su dolaziti ogromni transporti žena, djece, staraca i drugih muškaraca sa Kozare, na desetine hiljada su bili dotjerani, svaki dan po 2-3 hiljade, a dovozili su i plijen od nedužnih seljaka: svu marvu, svinje, kukuruz, brašno, žito, kola i sve što se moglo dovući. Blago se raznijelo brzo raznim ustaškim bojnama i ekonomijama. A onda su na red došla djeca od novorođenčeta do 15 godina koja su oduzeta majkama i prebačena u poseban dio logora. Scene i nastale tragedije kada su djecu oduzimali majkama sa grudi su neopisive i ostaju nezaboravne za cijeli život. Majkama su govorili da vode djecu samo na liječnički pregled da vide da li su zdrava da idu s njima u Njemačku na rad. Zatim su ih posebno zatvorili i ostavili ih 4 dana bez vode i hrane. Jedne noći su svu stariju djecu odveli i pobili maljevima i željeznim šipkama. Grobari su cijelu noć morali odvoziti mrtvu djecu van logora gdje su ih pokapali. O tome mi je pričao jedan grobar očevidac tih strašnih događaja. Poslije 10 dana pobili su i grobare. Kada su završili sa starijom djecom došao je red i na mlađu do 6 godina starosti. Ovih oko 600 su pobacali u veću prostoriju pošto su dobro zatvorili sva vrata i prozore pustili su u prostoriju plin ciklon. Tako su ih sve pogušili. Zatim su na red došli i starci. Preko 1500 staraca i starica su odvojili od mlađih i jednog dana ih dovedoše prema Jablancu, da se idućeg dana ti koljači vrate onako krvavi, zasukanih rukava i pijani. Po cijeli dan su se vucarali po logoru, smijali se pred zatočenicima, pjevali i hvalili se kako su jučer imali mnogo posla. Oko 200 djece nisu pobili, od 6-12 godina, nego su im obukli ustaška odijela, davali im nešto bolju hranu, podučavali ih u baratanju oružjem i učili ih pjevati razne ustaške pjesme. Poslije dva mjeseca je došlo nekoliko autobusa kojim su ih odvezli nekamo iz logora. Jedan dan poslije onoga kad su ugušili 600 djece plinom je došla jedna njemačka komisija i izabrala je sve ljepše i mlađe djevojke i jače muškarce, pa ih u nekoliko transporata odvezoše, navodno na rad u Njemačku."