(FOTO: Arhiva)

Nedavno je Ivica Đikić izjavio da je uvjeren kako je Feral u jednom vremenu bio najbolji list na svijetu. Pije li to vodu?

- Dobro, Ivica je moj dragi prijatelj i suborac, ali - naravno - pretjeruje. Bili smo samo pošteni. A vrijeme takvo da je već poštenje bila povijesna kategorija.

Sjetit ćemo se i da si nekoliko puta skromno isticao da Feralu ne treba dizati „spomenik“, dok je, recimo, Sinan Gudžević rekao otprilike kako je Republika Hrvatska Feralu trebala uplatiti hrpu para, jer su te novine „glavni krivac“ što je država uštedjela značajne svote novca na tabletama koje zbog Ferala građani nisu morali gutati.

- Nisam siguran. Više je tableta progutano zbog Ferala, nego što bi ih bilo progutano bez njega. Spomenike - pod uvjetom da o tome uopće govorimo ozbiljno - u ovoj državi više ne bi trebalo dizati nikome i nikada, jebali nas spomenici sve u usta.

FERAL TRIBUTE: 20 godina kako je izašao prvi broj poštovanja vrijednog pokojnika

VIKTOR IVANČIĆ: 'Nismo htjeli biti slijepi čak ni ako smo Hrvati'

PRVI TEKST MILJENKA SMOJE ZA FERAL: 'Jebe se mene za njihov Prvi maj'

LAKO JE TUĐIM FERALOM GLOGINJE MLATITI: Što je nama Feral, da za njim žalimo

Zašto Feral koji je i u najgorim danima imao i za tadašnja, a pogotovo današnja mjerila, vrlo solidnu prodaju nije mogao naći oglašivače?

- Jer je prvobitna akumulacija kapitala bila usko vezana uz režim. Svejedno je li bila riječ o privatiziranim tvrtkama u rukama Tuđmanovih vrtnih patuljaka ili hrvatskim franšizama svjetskih kompanija, kojima su u upravnim odborima sjedili ljudi od Tuđmanova povjerenja. Uplašeni i ucijenjeni, rijetki takozvani mali poduzetnici koji su bili uz nas davali su nam po hiljadu-dvije maraka pomoći, pod uvjetom da im ne objavimo reklamu.

„Greatest shits bi danas bilo lakše raditi“

Poznato je da si, zajedno s Predragom Lucićem, osmislio i uređivao rubriku Greatest shits. Bi li se danas bilo teže prihvatiti takvog zadatka na tjednoj bazi ili je broj potencijalnih kandidata još i veći?

- Bilo bi nešto lakše, hvala Googleu: Predrag i ja smo svako jutro iščitavali tone svježeg toaletnog papira s trafika, zbog čega bi nam u nekoj normalnoj državi odavno već bio priznat beneficirani radni staž, a mi već desetak godina u zasluženoj i punoj penziji, pod budnom paskom liječnika zbog trajnih posljedica po zdravlje.

(FOTO: Arhiva)

Što se zapravo dogodilo pa se Feral osamostalio od Slobodne?

- Dogodio se upad HDZ-ovih falangi i Miroslava Kutle. Slobodna Dalmacija - dužna čast i slava Novom listu, koji je ipak bio regionalni dnevnik - bila je posljednje nacionalne nezavisne dnevne novine, i posljednja prepreka uspješnom projektu sravnjivanja Splita sa zemljom. Ili, preciznije, ostatkom zemlje.

Jesu li možda postojali neki planovi i prije „upada“ HDZ-a u Slobodnu?

- Maštali smo o nezavisnom Feralu u "redakciji" našeg podlistka, u maloj sobici kraj WC-a na prvom katu Slobodne Dalmacije, ali za išta više od maštanja nismo imali ni novca, ni vremena.

Je li bilo onih koji su vas tada odgovarali od takvog poteza, govoreći da projekt nema šanse za uspjeh?

- Kako misliš "je li bilo"? Pa svi su, uključujući prijatelje i najdobronamjernije saveznike, govorili da realno nemamo nikakve šanse. Opet, tko da im zamjeri? Realno, šanse zaista nismo imali. Srećom, bili smo premladi da vjerujemo onima koji su nas uvjeravali da trebamo čekati te, kako se zovu, šanse: nekako smo računali da nam za pokretanje novina umjesto njih više trebaju tri pisaće mašine.

Lova za start - posuđenih 14.000 maraka

Odakle uopće lova za start, za tiskanje, redakciju, opremu (usput, privatno, jesu li spomenute pisaće mašine bile bugojanske)?

- Pisaće mašine su zaista bile iz Bugojna, dok smo lovu za start - nekih, koliko se sjećam, četrnaest hiljada maraka - jebiga, posudili. To je trebalo biti dovoljno za prva dva broja, pa ako se prodaju, imali bismo lovu za treći. Tako je krenulo. Od opreme smo imali tri-četiri stara stola, jedan ventilator, te škare i Karbon ljepilo za fotomontaže.

Dežulović s Feralom u rukama, u vrijeme dok je Feral izlazio kao podlistak Slobodne Dalmacije (FOTO: Arhiva)

Poznato je, da ne nabrajamo nepotrebno, kako su zbog Ferala pucala i neka velika prijateljstva. Kakav odnos danas imaš s bivšim kolegama?

- Nas trojica smo, naravno, dobri prijatelji i rođena braća. A ostatak redakcije i danas mi je bliža rodbina.

Zašto si napustio Feral, teško je vjerovati da se jednostavno radilo samo o boljoj poslovnoj ponudi?

- Jasno da nema veze s poslovnom ponudom. Bez namjere da mistificiram stvari, reći ću samo zašto nisam otišao iz Ferala: nisam, naravno, otišao zbog novca, niti sam, još naravnije, otišao zbog uređivačke politike.

"Držati vlastite novine u rukama bilo je bolje od seksa"

Manje je poznato da su se prvi brojevi Ferala tiskali u Rijeci i da ste tekstove iz prvog broja ti i Predrag osobno odnijeli u Rijeku. Kakav je osjećaj bio uzeti prvi tiskani primjerak u ruke?

- Teško opisiv. Mi smo odrasli na trafici i novinama, već kad mi se prvi put potpis pojavio u pravim novinama, bio sam uzbuđen kao malo dijete. A sad sam u rukama držao svoje vlastite novine. Bilo je bolje od seksa. Serem, naravno.

S Feralom se ugasila i Feralova biblioteka. Nedostatak Ferala na medijskoj sceni itekako je vidljiv, a koliko se na književnoj sceni ovih godina osjetila činjenica da Feralove biblioteke nema?

- Nešto od tog mosta među postjugoslavenskim kulturama i jezicima - a Predragova biblioteka bila je zapravo divan mali, drveni most među njima - danas je nadoknađeno pontonima u pojedinačnim i nažalost marginalnim izdavačkim projektima. Pojedinačno, gotovo svaki naslov iz Feralove biblioteke - čak i oni koji bi danas izlazili, da postoji - mogu se tako sada naći u knjižarama, ali ono što nedostaje je njena poetika i subverzivni koncept.

Ručno lijepljenje naslova i fotografija na počecima Ferala (FOTO: Arhiva)

Bilo je pokušaja da se Feral ponovno pokrene, ali svi su redom propali. To pitanje ti, vjerujem, netko postavi svaki dan – hoće li biti Ferala?

- Uh, konačno da netko i to pita. Dakle, Ferala neće biti, niti ga biti treba. Barem ne onakvog kakav je bio. Ispričavam se ako je odgovor možda malo preopširan.

Kako ocjenjuješ stanje na domaćoj medijskoj sceni?

- Temeljita katastrofa. Ali, eto, barem to nije ekskluzivno hrvatski problem. Mediji su se odavno pogubili i poništili svaki svoj razlog i smisao. Danas je to samo šarena reklama, plitka zabava i jeftini junk.

"Novine nemaju budućnosti"

A koje bi bile osnovne razlike između novinarstva u doba kad si se počeo baviti s njim i ovoga što imamo danas?

- U novinama se radilo jer ti je stalo, jer si volio i jer si znao. Nisu ni onda mediji bili najbolji i najpošteniji, ali su barem bili mediji. Imali smo strast za taj posao. U novinama se počinjalo raditi s jasnom idejom da ćeš umrijeti kao novinar. Dobar ili loš, ali novinar. Danas je novinarstvo nešto u što idu loši đaci, s nejasnom idejom da će kad-tad uspjeti u životu, postati glasnogovornik policije, pi-ar neke multinacionalne kozmetičke kompanije ili savjetnik za odnose s javnošću Jelene Rozge, i tako pokazati svima koji su govorili da i nije ni za šta bolje od novinara.

Imaju li općenito novine budućnost?

- Općenito, nemaju. Nikakve. Ono što ostane, ako uopće ostane, neće biti novine, nego nekakva periodika - rjeđa ili češća - za intelektualnu elitu. Pri tom nemam primisli i negativnih konotacija.

Jedna od prvih montaža (FOTO: Arhiva)

Neki ti zamjeraju što pišeš za EPH, dakle izdavača čija izdanja već godinama utjelovljuju upravo ono što mnogi danas smatraju srozavanjem hrvatskog novinarstva.

- Razumijem svakoga tko mi to zamjera, i sam bih, na njihovom mjestu, bio još stroži. Ovako, međutim, s mog mjesta, ja u slobodne medije odavno više ne vjerujem, štampane naročito - ne postoji ali baš nijedan takav - i jedino što je preostalo jesu pojedinačni slobodni autori i pojedinačne slobodne novinske stranice. U medijima druge slobode danas više nema. S tog mjesta gledano, ja sam slobodan čovjek i slobodan autor. Nikad u svih dvadeset pet godina bavljenja ovim poslom nitko mi nikad nije rekao što ću i kako pisati. Nikad.

Susretao si se u EPH i s cenzurom. Nije ti objavljena kolumna u kojoj se spominje Miroslav Kutle, a cenzure nije nedostajalo niti u BiH. S Nezavisnima si naprasno prekinuo suradnju, a i u Oslobođenju ti pod neuvjerljivim objašnjenjem nije objavljena kolumna inspirirana sarajevskim posjetom Mekkija Torabija. Kako se nosiš s cenzurama?

- Potpuno jednako kao u vrijeme komiteta i komesara, kad je cenzura barem bila javna i legitimna činjenica, pa time zapravo poštena, regulirana zakonima i novinarskim kodeksima: dakle, vlasniku se ne mora svidjeti moj tekst, ne mora ga ni objaviti, ali ne smije ga kratiti i intervenirati u njega.

Vukovarska reportaža

Cijela trojka VIVA LUDEŽ i redakcija Ferala bila je devedesetih izložena konstantnim prijetnjama, posebno je recimo bilo nezgodno Dragi Hedlu koji je bio osamljen u Osijeku. Međutim, kažeš da si najveći strah iskusio u Vukovaru gdje si stigao nekoliko dana nakon što su srpske snage zauzele grad. Oko te reportaže je i inače nastao pravi urbani mit. Kako si se uopće odvažio na taj potez?

- Bio sam u Beogradu u to vrijeme i izvještavao za Slobodnu Dalmaciju. Kad je pao Vukovar, mnogi su strani novinari iz Beograda odlazili tamo i donosili strašne priče. Bio sam mladi reporter, užasno ljut i frustriran što kao hrvatski novinar ne smijem tamo. Treći ili peti dan sam iz dopisništva ljubljanskog Dela jugoslavenskom ministarstvu obrane - to se tada zvalo Savezni sekretarijat za narodnu obranu - poslao formalni zahtjev za dozvolu, oni su mi odgovorili pristojnom odbijenicom, jer "ne mogu da mi garantuju bezbednost", a ja onda škarama odrezao gornji dio odgovora, s memorandumom Sekretarijata, i donji, s pečatom i potpisom nekog general-pukovnika, napisao sam sebi odobrenje, zalijepio memorandum, pečat i potpis, pa sve provukao kroz faks, te se s tom "dozvolom" i falsificiranom akreditacijom Tanjuga uputio u Vukovar. Tamo su me, naravno, provalili, kad su mi četnici kod pretresa otkrili hrvatske dokumente i pressicu Slobodne Dalmacije, koje sam pametno nosio sa sobom. Od strijeljanja me spasio neki pijani rezervista kojemu nikad nisam saznao ime.

"Sve je to zapravo bio punk" (FOTO: Arhiva)

Ti si nacrtao logotip i ludu sa srednjim prstom, a tko je osmislio onu poznatu egidu „Glasilo hrvatskih anarhista, protestanata i heretika (Bogu-mili a ni vragu nisu mrski)“?

- Ne sjećam se točno, ali mislim da je to bila Predragova ideja.

Koliko je neka poetika punka, jer nekada si, kao mladac, svirao u lokalnom punk bendu, utjecala na tvoju satiru i cjelokupni novinarski izričaj koji se posebice manifestirao u Feralu?

- Sve je to zapravo bio punk, gnjevna pobuna, tri akorda. Nije pošteno novinarstvo više od tri akorda.

A vrijedi li još uvijek navijati za Hajduk?

- Ne vrijedi, jasno. Ali ne navija se u životu zato što to vrijedi.

Teško je objašnjivo kako se Željko Kerum uopće našao u ulozi gradonačelnika na pune četiri godine, ali kako objasniti da je skoro petina Splićana izašla na izbore 2013. godine i dala Kerumu svoj glas nakon svega viđenog u prethodne četiri godine.

- Ne zaboravi da suvremena znanost, uz sav spektakularni napredak, još nije razjasnila kako zapravo funkcionira ljudski mozak. Kad jednog dana otkrije i tu stvar, pa iscrta kartu ljudskog mozga kao što je dešifrirala mapu DNK-a, ostat će joj samo još jedan izazov: objasniti zašto je skoro petina Splićana izašla na izbore 2013. i dala Kerumu svoj glas nakon svega viđenog u prethodne četiri godine.

"Ponosan sam što sam se našao na listi islamofoba"

Već godinama pišeš i za sarajevsko Oslobođenje. Objasni, molim te, tko je Kožo.

- Kožo je moj stari, dragi sarajevski prijatelj, drži naš "obiteljski" kafić u Muvekita ulici, jednoj maloj pritoci Ferhadije, i zaista ponekad nazove u dva iza ponoći da ispriča vic.

Redakcija na okupu (FOTO: Arhiva)

Zbog nekih tekstova pobliže si se upoznao i s radikalnim islamizmom. Uvršten si i na popis islamofoba.

- I ponosan sam na to. Postoji, naime, razmjerno jednostavan test poštenja, najlakši na svijetu: uzmite bilo kojeg hrvatskog novinara, bilo kojega zapravo Hrvata s jasnim i čvrstim stavom o bilo čemu, i zamislite ga istog takvog kakav je danas, ali da je Srbin, da se rodio i cijeli život živio u Beogradu ili Požarevcu. Ili da je, štajaznam, Bošnjak iz Zenice. Može, jasno, i obrnuto. Ne samo da je lako zamisliti što bi "testirani" pisao i govorio u tom slučaju, već ni on sam - provjerite - ne bi mogao tvrditi da bi tada mislio i govorio isto što i sad. Osim, jasno, onih poštenih, koje je u toj ulozi lako zamisliti, i koji bi svejedno o svemu imali jednaki stav, sve da su, isti takvi kakvi su danas, rođeni i odrasli bilo gdje u svijetu. Takvi su u Hrvatskoj antihrvati, u Srbiji srbomrsci, a u Bosni, jasno, islamofobi.

Svi znamo da vi iz Ferala imate kristalnu kuglu i da često u nju zavirujete. Osim toga čitate i iz dlana i graha, a dobri ste i u tumačenju taloga iz kave. Prema tome, kako će izgledati Hrvatska za 20 godina?

- Isto, samo gore.

Za kraj, priznajte napokon i recite ovom napaćenom narodu, tko vam je šef i zašto ste se udružili u jugoorjunašku masonsku ćeliju protiv RH, te nam reci koliko vam plaćaju?

- Nećeš se ljutiti, ali kad bih ti rekao, morao bih te ubiti.

Lupiga.Com