Saldrag Lushdie (FOTO: Novilist.hr)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, razgovaraju u kafani gluhi i glupi, pa upitao gluhi glupoga: "Hajde brzo, koliko je četiri i četiri?". Glupi nakon par trenutaka razmišljanja nesigurno odgovorio, "dvaes'tri", a gluhi jedva dočekao: "Na kurcu te nosam!".

Tako nekako, baš kao razgovor gluhog i glupog - točnije, monolog gluhoglupog - izgleda sveti rat što ga je talibanska inteligencija povela protiv Predraga Lucića zbog njegove satirične pjesme "Ići mići Ahmići". Dobila tako Bosna i Hercegovina svoje Sotonske stihove i svoga Salmana Rushdieja, izdata je fetva, strelica je odapeta, orao nazvao jastreba, žuna sletjela na odžak, i sve kako već ide u takvim specijalnim operacijama. Ratnici džihada dobili fotografije Saldraga Lushdieja i krenuli tražiti tog prevejanog ustašu, što se na dvadesetu godišnjicu pokolja u Ahmićima sotonskim stihovima narugao nevinim žrtvama.

Svakako, bilo je i prije hajki na pisce i pjesnike, najgori je to uopće soj što ga je okotila balkanska majka, bilo je takvih hajki i organiziranih i spontanih, i podmuklih i otvorenih, i isprovociranih i manipuliranih, svakakvih je hajki na pjesnike u proteklih dvadeset godina bilo na ovoj pustoj ledini. Bilo je tako među njima i baš idiotskih hajki, tako idiotskih da i samoj žrtvi bude pravo neugodno od budala s bakljama i vilama, ali idiotskije i gluplje hajke od ove na Predraga Lucića - da se otvoreno zajebavanje ratnog zločinca čuje, skonta i izračuna kao ruganje njegovim žrtvama - dunjaluk nije vidio.

Nadigao se tako u Bosni gluh i gluplji, pa što god je Predrag svojim sonornim glasom bučniji, to ga gluhi slabije čuju, što god je jasniji i kraći, to ga glupi slabije kontaju.

"Što ono pjeva Lucić?", pitao tako gluhi, "nešto o Ahmićima", nesigurno će glupi, "čekaj, jel se to smije?", zaprepastio se gluhi, "smije se, jašta neg se smije, svi se smiju", odgovorio glupi, "smiju se Ahmićima?", skočio gluhi, "aha, zašto?", zbunio se glupi, "kako zašto, pa zbroji dva i dva!", popizdio gluhi.

"A jok", dosjetio se glupi, "pa da mi kažeš 'na kurcu te nosam'!"

Stvar je, naime, u tome da su nacionalisti i šoveni, ne znam sad kako bih to drugačije rekao - a ne znam i zašto bih - glupi ko kurac. Dvadeset pet godina zajebavamo se Predrag, Viktor i ja s takvima, i nikad se ne možeš dovoljno nadiviti svemirskom kapacitetu nacionalšovinističke gluposti. Svaki put kad smo pomislili da ne može gluplje - kao nekidan, kad je istodobno s potjernicom za ustašom Predragom neki talibanski portal iz Republike Srpske u mrke ustaše upisao i mene, jer tvrdim da je i NDH nastala i opstala na zločinu koliko i Srpska - pokazalo se da može, i da je njihova glupost upravo bezdani tamni i vlažni ambis.

Što je taj mračni, vlažni um tjesniji i uži, to je vakuum u njemu veći, a nema mračnijih i užih umova od nacionalističkih. Sljedećih dvadeset godina možeš tako etničkoj budali polako i strpljivo objašnjavati da je fetva za Predraga Lucića zapravo svjedočenje u obranu Darija Kordića i hrvatskih nacionalšovena, čiji mračni i uski umovi iste stihove isto tumače kao zajebavanje s nacionalnim svetinjama, možeš mu sad - i možeš to razmjerno lako - objasniti da je hajka na Lucića na taj način sama po sebi ruganje žrtvama ahmićkog pokolja, da jednostavno, zaboga, zbroji dva i dva pa će mu se samo kazati, ali njihov odgovor uvijek će biti takav da će preostati reći samo: "Na kurcu te nosam!"

Rekao bi jedan suvremeni ustaški pjesnik: sapienti sat, a budali ni dvadeset godina.

Priroda je tako uredila stvari, i ništa se tu više od uokolo nosanja ne može napraviti. Nacionalisti se, jebiga, razmnožavaju glupošću: kad bi mogli shvatiti takve stvari, značilo bi da nisu glupi, a kad ne bi bili glupi, ne bi bili nacionalisti. Izumrla bi vrsta.

Zato talibanska inteligencija nema problem kad na kraju ispadne da zapravo brani Darija Kordića i njegove ubojice. Nemaju oni problem s tim što su isti kao Kordić, već s tim što Predrag nije. Predrag je, naime, zbirna imenica za one što misle svojom glavom, pa se svojom glavom i smiju. Primijetili ste, uostalom, kako su talibanima u cijeloj ovoj imbecilnoj seoskoj aferi barem jednako krivi, ako ne i krivlji, oni u publici što su se Predragovim stihovima smijali: to su, naime, njihovi predrazi.

Glupani, naime - u Bosni se to možda i najbolje zna - misle da se ljudi ne smiju vicu, već onima što ga nisu skontali. Zato etnički kreteni mrze slobodan duh čak i kad je ovaj na njihovoj strani, mrze ga jer ne shvaćaju, niti mogu tako daleko dobaciti, da takav duh nema svoje strane, da je teritorij slobode veći od oslobođenog teritorija i da je slobodan čovjek slobodan ili uvijek i svugdje, ili nikad i nigdje. Sloboda, jebiga, ne poznaje strane i granice, pa je glupanu u njegovoj tijesnoj, uskoj neslobodi veći neprijatelj netko slobodan nego Slobodan.

To je ono kad u kafani čujete omiljenu mantru svih takvih šovenskih idiota, onu klasičnu "više poštujem pravog crnog ustašu/četnika/mudžahedina nego sve anacionalne antifašiste, nezavisne intelektualce i odnarođene 'građane svijeta', internacionalce, mondijaliste, libertince, apatride i one, kako se zovu, pjesnike".

Eh da, pjesnici su najgori. Oni misle i govore u sotonskim stihovima, i baš na sve, majkuimjebem, znaju složiti rimu: ne može živ čovjek pred pjesnikom zbrojiti dva i dva, a da ga ovaj ne zajebe.

Zato gluhoglupi talibani najbolje znaju što je pjesnik htio reći. Ne zato što im kvocijent talibanske inteligencije dopušta to shvatiti, već zato što u svom mračnom, vlažnom i tijesnom umu znaju što bi sami htjeli da je pjesnik htio reći. Otkad su, naime, skontali da se tako sve na svijetu dade objasniti i shvatiti, njih bogami krenulo. Nema onda tko nije ustaša i nema tko ih na kurcu nosa.

Zato oni na Predragovo "Smrt fašizmu" odgovaraju - "i tebi, sinko!".

Boris Dežulović, Oslobođenje