HRAST

Kad crknem hoću da me pokopaju okomito (stvarno, jebote, zašto ljude tako ne pokopavaju, uh... koliko ideja, hi hi) i da mi iznad glave postave žir. A žir kad proklija prvo pusti veliki korijen prije nego što krene u visinu. Zato je žir onako veliki, žir je spremnik energije. Ovo ja ne teoretiziram. Gledo sam uživo. E, pa kad taj korjenčić dođe do moje natrule glave i kaže MLJAC, onda će povikati gore listićima IDEMO! I ja ću se polako vinut u visine i pomalo počet širit svoje grane. A kosti će mi biti u čvrstom zagrljaju korjenja moga dragog hrasta. A ovo moje meso će svake godine na proljeće zazelenit, a zimi požutiti i otpasti. Pa će ga razna meni isto draga gamad popapati i pretvorit u humus, a kiša će sve što valja odnositi do korjenja pa ću se ja tako vrtit u krug, u ritmu nagiba ove moje velike kugle. I po meni će skakati vjeverice, blesava vrapčad, lude vrane, a u nekoj rupi će kunjati i čuk. Tu i tamo će se neka djeca uzverati na mene pa će iz sve snage vikom jebat majku svijetu odraslih. E, ima da budem velik kad crknem. I silan. I proizvodit ću kisika pa ako nekome padne na pamet da vari šahtove, nema problema. Ali. Ima uvijek ali. Može naići neki konj s motornom pilom i ode sve u pizdu materinu. Pa ću ja svojoj djeci, uz dobar odgoj, ostaviti i još nešto u nasljedstvo. Obavezu da pričaju naokolo kako je hrast uklet i kako će onome ko ga posječe, jedno jutro šupak osvanuti na licu, a usta na guzici. I na mom će se hrastu uvijek gnijezditi gavran. Gavran je luđačka ptica. Gavran ide iza čovjeka kad sije i vadi one sjemenke pa ih ostavlja sa strane samo da bi ga malo iz zajebancije jebo u mozak. A svakoga će moga gavrana moji potomci naučiti da govori. Pa kad gavran načuje ljudske glasove kako se približavaju mome hrastu, zakriještat će iz visina: Ko to prdi tamo dole, majku li mu jebem, zubar li mu iz guzice zube čupao!

Preneseno sa http://pooka.blog.hr