„Danas, ovdje u Njemačkoj, 80 godina nakon Holokausta...“
Nakon što je dugo vremena bila jedna od ekonomskih pa i političkih lokomotiva Evropske unije, Njemačka se zadnjih godina sve češće doživljava kao posrnuli div. Ekonomske teškoće izazvane sporim prilagođavanjem njezine velike privrede suvremenim tehnološkim izazovima i manjkom radne snage, unutrašnje mjere štednje koje slabe institucije i sisteme pa i one bitne kao što su vojska, policija ili javno zdravstvo, jačanje krajnje desnice sve do parlamentarne razine dok istovremeno nedostaje vizionarskih političara od formata. S tim se unutrašnjim problemima Njemačka trenutno nosi manje uspješno nego što se očekivalo.
Ako je napad Rusije na Ukrajinu, zbog specifičnog njemačkog geopolitičkog položaja, koji je nužno rezultirao s po mnogima prevelikom blizinom Moskvi, bio veliki vanjskopolitički izazov za Berlin, napad Hamasa na Izrael i odgovor Izraela na taj napad bi - zbog povijesnih razloga s jedne i ogromne useljeničke muslimanske zajednice s druge strane - mogao biti još teža kušnja.
LANA BASTAŠIĆ PIŠE ZA GUARDIAN: Odrasla sam u Bosni i znam što tišina može napraviti
„PRIČEKAJTE S APLAUZOM“: Evo što je sve Slavoj Žižek rekao u Frankfurtu
Nepuna četiri tjedna nakon eskalacije izraelsko-palestinskog sukoba, nakon što je mnoge njemačke gradove preplavio val nasilnih propalestinskih demonstracija, s velikim brojem antisemitskih ispada, vicekancelar iz redova Zelenih, stranke vladajuće koalicije, Robert Habeck - aktualni ministar privrede i ekologije - preko društvene mreže Twitter/X obratio se naciji. Njegov desetominutni govor, u Njemačkoj i izvan njezinih granica, izazvao je ogromnu pozornost.
Sadržaj Habeckovog govora na ovom mjestu prenosimo u cjelini:
"Od terorističkog napada Hamasa na Izrael prošla su nepuna četiri tjedna, a za to se vrijeme dogodilo mnogo toga: na političkom planu, ali prije svega za ljude, za velik broj ljudi čiji su životi teško pogođeni strahom i patnjom. Od trenutka napada javna se debata ne samo užarila, nego je u međuvremenu postala i zbunjujuće zapletena. Ova video-poruka je moj doprinos nastojanju da se stvari raspletu. Jer, čini mi se da je suviše toga bilo prebrzo pomiješano. Tvrdnja 'Sigurnost Izraela je njemački nacionalni interes' nikada nije bila samo isprazna fraza i nikad nečim takvim ne smije postati. To znači da je za Njemačku, kao državu, sigurnost Izraela nužnost. Taj poseban odnos prema Izraelu zasniva se na našoj povijesnoj odgovornosti. Generacija mojih djedova je bila ona koja je željela uništiti židovski život u Njemačkoj i u Evropi. Osnivanje države Izrael nakon toga, nakon Holokausta, bila je naše obećanje zaštite dato Židovkama i Židovima - i Njemačka se smatra obaveznom pomoći da se to obećanje i ostvari. To je povijesni temelj na kojem se naša Republika zasniva.
Privođenje propalestinskog prosvjednika u Berlinu prošlog mjeseca (FOTO: HINA/EPA/Clemens Bilan)
Odgovornost koja proizlazi iz naše povijesti istodobno znači i da Židovke i Židovi u Njemačkoj trebaju moći živjeti slobodno i sigurno, bez straha. Nikad se više ne smiju plašiti otvorenog priklanjanja svojoj vjeri ili iskazivanja svoje kulture, a upravo se ta vrsta straha sada vratila. Nedavno sam se sastao s pripadnicima židovske zajednice u Frankfurtu. U intenzivnom, upravo bolnom razgovoru, predstavnici i predstavnice te zajednice pričali su mi kako se njihova djeca pribojavaju odlaska u školu, kako su prestala odlaziti u sportske klubove i na igrališta, kako po savjetu roditelja svoje lančiće s privjescima Davidove zvijezde ostavljaju kod kuće … I to se događa danas, ovdje u Njemačkoj, 80 godina nakon Holokausta. Pričali su mi de se više ne usuđuju ući u taksi, da na pismima koja šalju više ne ispisuju adresu pošiljaoca kako time ne bi ugrozili one kojima pišu … Danas, ovdje u Njemačkoj, 80 godina nakon Holokausta. Jedan židovski prijatelj mi je govorio o svom čistom očaju, o strahu, o tome kako se osjeća duboko usamljen. Židovske zajednice svoje pripadnike izričito upozoravaju na oprez, na izbjegavanje određenih dijelova grada zbog njihove vlastite sigurnosti. I sve to danas, ovdje u Njemačkoj, skoro 80 godina nakon Holokausta.
Antisemitizam se pojavljuje i iskazuje na demonstracijama, u mnogim izjavama, kroz napade na židovske trgovine, različitim prijetnjama. Kada se dogodi neki rasistički napad, vrlo se brzo podigne i pokaže veliki val solidarnosti. Solidarnost iskazana prema Izraelu pak vrlo brzo dobija pukotine, a kao razlog uvijek se navodi da se radi o vrlo teškom kontekstu. Kontekstualizacija, međutim, nikada ne smije voditi u relativizaciju. Sigurno je da u našoj kulturi debatiranja često iskazujemo isuviše gnjeva, ali u ovom slučaju i najveći je bijes nedovoljan. Ono što je sada potrebno, krajnja je jasnoća, a ne zamagljivanja. A ono što je jasno, samo je jedno: antisemitizam se apsolutno ne može tolerirati, ni u kojem obliku. Iskazivanje antisemitizma prilikom islamističkih demonstracija u Berlinu i drugim njemačkim gradovima neprihvatljivo je i traži oštar politički odgovor. Isti takav odgovor traži se i od muslimanskih organizacija u Njemačkoj. Pojedine su to napravile oklijevajući, neke uopće ne, dok su se neke jasno distancirale od Hamasa i antisemitizma, ali je, po mojem mišljenju, takvih bilo premalo.
Muslimani koji žive u Njemačkoj mogu zahtijevati zaštitu od desnog ekstremističkog nasilja - i to s pravom. Ukoliko ih netko napadne, pripada im pravo na zaštitu, ali to isto moraju pružiti i oni, u svakom slučaju napada na Židovke i Židove. Muslimani se bespogovorno moraju distancirati od svakog antisemitizma upravo zato da ne ugroze svoje vlastito pravo na uživanje tolerancije. Za vjersku netoleranciju u Njemačkoj nema ni najmanje prostora. Svatko tko ovdje živi, živi po pravilima ove zemlje. A svatko tko ovamo dolazi i želi ovdje živjeti, treba biti svjestan činjenice da je tako i da će to biti provedeno. Naš Ustav štiti građane i daje im prava, ali im određuje i dužnosti koje svaka i svaki moraju poštivati i ispunjavati. Prvo je neodvojivo od drugog. U tom smislu tolerancija ne može tolerirati netoleranciju. To je suština zajedničkog života u našoj republici. A to znači da je spaljivanje izraelske zastave kazneno djelo, jednako kao što je to i svaka pohvala terora Hamasa. Za takav čin svaki će Nijemac morati odgovarati pred sudom. Počinilac koji nema njemačko državljanstvo time dovodi u pitanje svoj boravišni status, za one bez boravišne dozvole takvo je ponašanje razlog za deportaciju.
Antisemitizam islamista ne smije međutim dovesti do pogrešnog zaključka kako antisemitizam nije duboko ukorijenjen i u samoj Njemačkoj. Desni ekstremisti se međutim, iz sasvim taktičkih razloga, trenutno suzdržavaju kako bi što više mogli huškati protiv muslimana. Relativizacija Drugog svjetskog rata, proglašavanje nacističkog režima "prenapuhanom sitnicom" nije samo relativiziranje Holokausta nego udarac šakom u lice svake žrtve i svakog preživjeloga. Svi koji ovo slušaju mogu i moraju znati sljedeće: Drugi svjetski rat je bio rat za istrebljenje Židova. Glavni cilj nacističkog režima bio je uništenje svih Židova u Evropi. A kako se među desnim ekstremistima danas nalaze i mnogi koji su prijatelji i pristalice Putina, mogu dodati i ovo: dok se fotografira s članovima iranske vlade i predstavnicima Hamasa, žaleći zbog civilnih žrtava u pojasu Gaze, Putin i sam izaziva teške civilne žrtve u Ukrajini. Njegovi prijatelji u Njemačkoj sasvim sigurno nisu na strani Židovki i Židova. Ono što me brine je međutim i antisemitizam koji se pojavljuje u dijelovima političke ljevice i to nažalost i kod mladih aktivistkinja i aktivista. Antikolonijalizam ne smije dovesti do antisemitizma. Taj dio političke ljevice trebao bi biti manje povjerljiv prema velikom narativu otpora te preispitati svoje argumente. Tvrdnje o krivici obiju strana u ovom slučaju vode u zabludu: Hamas je ubilačka teroristička grupa s ciljem uništenja države Izrael i smrti svih Židova. Jasnoća s kojom je tu činjenicu konstatirala njemačka sekcija pokreta 'Fridays for Future', distanciravši se time i od svojih internacionalnih prijatelja, vrijedna je izuzetnog poštovanja.
"Istina je, život u Gazi je život u besperspektivnosti i siromaštvu" (FOTO: HINA/EPA/Mohammed Saber)
Za nedavnog posjeta Turskoj bio sam suočen s primjedbom da su u Njemačkoj zabranjene propalestinske demonstracije te da bi naša zemlja svoje visoke humanitarne zahtjeve trebala prakticirati i u odnosu na stanovništvo Gaze. Jasno sam stavio do znanja da je kritiziranje Izraela kod nas, naravno, dozvoljeno. I da, naravno, jednako tako nije zabranjeno istupati za prava Palestinki i Palestinaca, kao i za njihovo pravo na vlastitu državu. Ali pozivanje na nasilje prema Židovima ili podržavanje i slavljenje nasilja prema Židovima, to je ono što je zabranjeno - i to sa punim pravom! Istina je, život u Gazi je život u besperspektivnosti i siromaštvu, jednako kao što je pokret naseljavanja Zapadne obale ono što potiče nezadovoljstvo, oduzimajući Palestincima nadu, uskraćujući im prava, a postepeno i oduzimajući im živote. Patnje civilnog stanovništva sada u ratu su činjenica, zaista užasna činjenica. Svako mrtvo dijete je jedno previše. I ja zahtijevam pružanje humanitarne pomoći, zauzimam se za to da voda, lijekovi, hrana i druga pomoć budu upućeni u Gazu, da izbjeglicama bude osigurana zaštita.
Zajedno s našim američkim prijateljima uvijek iznova Izrael upozoravamo da je zaštita civilnog stanovništva centralno pitanje. Smrt i patnje koje sada pogađaju ljude u Gazi strašni su. Jasno to reći je, koliko nužno, toliko i legitimno. Time, međutim, ne može biti legitimirano sistematsko nasilje protiv Židovki i Židova, niti opravdavan antisemitizam. Naravno da se Izrael mora pridržavati međunarodnog prava i internacionalnih standarda, ali razlika je u sljedećem pitanju: da li bi itko ikada takve zahtjeve formulirao prema Hamasu? I - kako sam nedavno u inozemstvu bio konfrontiran s različitim stanovištima, od pokušaja da se napad Hamasa 7. oktobra na Izrael bagatelizira kao, citiram, "nesretni incident", do toga da se u pitanje dovode i same činjenice - mogu samo još jednom ponoviti; Hamas je bio onaj koji je bestijalno u njihovim vlastitim domovima ubijao djecu, roditelje, starce; čiji su pripadnici sakatili žrtve, otimali ljude da bi ih, smijući se, izlagali javnim poniženjima. Djela čistog užasa - a ipak ima onih koji Hamas slave kao pokret oslobođenja. Takvo potpuno izvrtanje činjenica ne smijemo dopustiti.
To me vodi do posljednjega što bih želio reći: napad Hamasa na Izrael dogodio se u trenutku kada se nekoliko muslimanskih država zbližavalo s Izraelom. Između Izraela i muslimanskih država regije postoji Sporazum Abraham: Jordan i Izrael surađuju u velikom projektu opskrbe pitkom vodom, Saudijska Arabija je bila na putu normalizacije svojih odnosa s Izraelom. Ali mirni suživot Izraela i njegovih susjeda, suživot Židova i Muslimana, perspektiva nalaženja rješenja stvaranjem dviju država, to je ono što ne želi ni Hamas, niti oni koji ga podržavaju, vlada Irana prije sviju. To je ono što oni žele uništiti. U ovim danima iskušenja svatko tko poput Njemačke nije izgubio vjeru u mir za regiju, tko vjeruje u pravo Palestinaca na vlastitu državu, kao i u postojanje istinske pozitivne perspektive, mora se jasno diferencirati. A u to spada činjenica da su zločini Hamasa željeli spriječiti mir. Hamas ne želi pomirenje s Izraelom nego poništenje Izraela. Naš nepromjenjivi stav jest da se pravo postojanja Izraela ne smije relativizirati. Sigurnost Izraela je naša obaveza. Njemačka to zna."
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Flickr/stephan-roehl.de
u zivotu nisam procitao bedniju izjavu