Otužno stanje birokracije jedna je od rijetkih stvari oko kojih će se složiti većina građana Hrvatske. Šetanje od ureda do odjela. Jedan otvoren, a pet šaltera. Pauza. Taman našli čovjeka, fali pečat vrati se nazad ... Nekada nas susret s državnim aparatom s pravom dovodi do ludila. Srećom, tu smo završili škole, manje-više poznajemo zakone i govorimo istim jezikom. Prema podacima MUP-a, od početka godine do kraja lipnja, u Hrvatskoj je ukupno i 11.814 tražitelja međunarodne zaštite. Iako većina njih napusti zemlju i prije završetka postupka, oni koji ostaju mahom su osobe koje ne govore hrvatski jezik, a dobrim dijelom ne mogu se sporazumjeti niti na nekom od stranih jezika na koje smo u Hrvatskoj navikli. Najčešće ne poznaju zakone ove države, vlastita prava kao ni službe kojima bi njihove probleme možda mogli riješiti.

ZATVORENI UNUTRA: Zatočenički kampovi u Evropi 21. vijeka

SOA TE PRATI: Ruski disident štrajka glađu u Trilju

INTERVJU - LIDIJA DIMKOVSKA: „Važno je govoriti o ljudima koji su anonimni, onima koje istorija ne pominje“

Upravo takav je slučaj s državljaninom Turske (podaci poznati redakciji) koji nam se obratio iz Porina, prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Naime, liječnica ga je, premda je uredno zaposlen čime stječe sva prava osiguranika HZZO-a, odbila upisati u listu pacijenata.

„Doktorica (podaci poznati redakciji) mi je rekla kako neće više primati imigrante zbog problema u komunikaciji”, ovu jednostavnu rečenicu nije nam mogao reći u lice niti poručiti telefonom. Trebao ju je napisati, prevesti u internetskom prevoditelju pa opet zalijepiti u poruku i poslati.

Iz Centra za mirovne studije napominju kako su u sklopu provedbe ASAP (Accessing services, Sharing Approaches and Practices) projekta, tijekom prošle godine „naišli na brojne slučajeve u kojima bi zdravstveni radnici zahtijevali od osoba s azilom da pokažu iskaznicu HZZO-a iako ju oni ne mogu dobiti osim u slučaju zaposlenja, te također i određeni broj slučajeva u kojima bi doktori i medicinske sestre odbili pružati uslugu jer se ne mogu adekvatno sporazumjeti” što jasno govori o tome kako ovo nije izdvojen slučaj u kojemu se nezaštićene osobe.

„U skladištu prebacujem kutije od 15 do 25 kilograma te radim na utovaru i istovaru kamiona”, prepričava nam google prevoditelj kojim se koristi. Nakon nekoliko tjedana naš je „sugovornik” dobio herniju na vratu zbog čega pet dana nije mogao na posao.

Tražitelji međunarodne zaštite na parkingu ispred Porina (FOTO: portalnovosti.com)

„Jednom kada dobijete dozvolu za rad i zaposlite se, više niste pod zaštitom liječnika u Porinu već trebate naći obiteljskog liječnika. Obzirom da me liječnica obiteljske medicine kojoj sam se obratio odbila, ne mogu dobiti potvrdu za bolovanje. To nije samo moj problem već se događa mnogim tražiteljima međunarodne zaštite u Hrvatskoj. Unutar kampa mi ne mogu pomoći, a izvan kampa ne žele. Zaglavio sam u sredini i vrlo lako bi se moglo dogoditi da zbog toga ostanem bez posla”, objašnjava dodajući kako je u srpnju, nakon četiri mjeseca, dobio i dozvolu za rad.

„Prvo mjesto na kojem se tražitelji međunarodne zaštite zapošljavaju u Zagrebu najčešće je jedna tvrtka za logistiku (podaci poznati redakciji). Tu radi oko 40 tražitelja azila. Posebno nam je privlačna popodnevna smjena koja traje od 15 do 24 sata. Prvo, jer je navodno bolje plaćena, a drugo, jer na taj način u Porinu propuštamo samo večeru. Plaća je 930 eura bruto i ne vjerujem da s time mogu naći vlastiti stan”, pojašnjava naš sugovornik dodajući kako je teško vratiti se u Porin s posla. Naime, četrdesetak tražitelja azila bori se za desetak mjesta u kombiju koji im je tvrtka namijenila za prijevoz.

O našem sugovorniku raspitali smo se i u Rehabilitacijskom centru za stres i traumu gdje nam se javila mag. psych. Sandra Šipka koja prati njegovo psihičko stanje.

„Riječ je o čovjeku koji je bio žrtva mučenja u turskom zatvoru zbog kojih ima trajne psihičke i fizičke posljedice. On je hiper osjetljiv na nepravdu i kao vrlo mlad počeo se baviti političkim aktivizmom. Fizički je sitnije građe i, obzirom na konstituciju, posao koji trenutno radi uistinu nije za njega. Boravak u Porinu izaziva mu simptome koji se javljaju kao posljedica psihičke traume. Na žalost, tražitelji azila su zbog nepoznavanja jezika i drugih okolnosti često osuđeni na teške fizičke poslove. Istina je da je na poslu zadobio ozljede zbog kojega smo ga u pratnji prevoditelja poslali kod liječnika. Hrvatska takvim ljudima ne pruža potrebnu zaštitu sve dok ne dobiju azil”, objašnjava nam psihijatrica iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu koji već 30 godina pruža stručnu psihološku podršku osobama s ograničenim prilikama.

I zdravi bi oboljeli u ovakvim uvjetima (FOTO: portalnovosti.com)

„Bio sam mlad, radio u državnoj ustanovi i aktivno sudjelovao u sindikatu boreći se za kurdska prava. Turska policija me zadržala 1993. godine kada sam imao 22 godine. Tri tjedna su me držali u policiji i podvrgli svakoj zamislivoj fizičkoj i psihičkoj torturi. Nakon toga sam završio u zatvoru gdje sam dočekao presudu temeljenu na podmetnutim dokazima zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji. Osudili su me na 22 godine i šest mjeseci zatvora. U turskom zatvoru sam na kraju odležao 11 godina i šest mjeseci nakon čega su me pustili. Kasnije sam godinama radio u upravi jednih novinama. Obzirom da se radilo o novinama koje su se bavile kurdskim pitanjem, konstantno smo bili maltretirani od strane države. Stotine zaposlenika je kroz godine zatvarano, mučeno i maltretirano od strane režima da bi i same novine na kraju bile ugašene. Još su deseci novinara, urednika, tehničara i danas po turskim zatvorima”, objašnjava nam jedan od 2.885 turskih državljana koji su ove godine u Hrvatskoj izrazili namjeru za međunarodnom zaštitom. Valja napomenuti kako veliki broj ljudi koji izraze namjeru za traženjem međunarodne zaštite u RH zemlju napusti prije završetka postupka. Točnih podataka nema, ali za usporedbu, lani je namjeru za traženjem međunarodne zaštite u RH izrazilo preko 68.000 stranih državljana, ali su, na kraju, podnesena tek 1.783 zahtjeva.

Njegovu priču potvrđuje i pružateljica besplatne pravne pomoći Centra za mirovne studije kojoj se je obratio za pomoć.

„Prema nama dostupnim informacijama, u ožujku je vraćen u Hrvatsku iz Švicarske. Po povratku je obavio inicijalni intervju u postupku traženja međunarodne zaštite, koji su proveli djelatnici Prihvatilišta. Nakon toga slijedi drugi intervju pred službenicima Ministarstva unutarnjih poslova, koji će donijeti konačnu odluku o dodjeli međunarodne zaštite. Prema zakonu, ovaj postupak može trajati do 21 mjesec. Međutim, unatoč velikom broju Kurda iz Turske koji traže međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj te upozorenjima međunarodnih organizacija o kršenju ljudskih prava Kurda u Turskoj, Hrvatska i dalje smatra Tursku 'sigurnom zemljom podrijetla'. Zbog toga bi zahtjev naše stranke za međunarodnom zaštitom mogao biti obrađen ubrzanim postupkom. Radi se o osobi koja je vraćena iz Švicarske, gdje mu žive djeca, prema tzv. Dublinskoj uredbi koja propisuje da je prva zemlja Europske unije u koju je osoba ušla odgovorna za rješavanje njezinog zahtjeva za međunarodnom zaštitom. U ovom slučaju, ta zemlja je Hrvatska”, objašnjava nam pravnica Centra za mirovne studije.

Naš sugovornik nam pak prepričava kako u Hrvatsku nikada nije imao namjeru dolaziti niti ovdje tražiti azil.

„Išao sam u Švicarsku jer tamo žive moji sin i kći, ali i moja sestra i nećaci kao i brojni kolege s kojima sam radio u Turskoj. Kći je zaručena za čovjeka koji je dva puta bio u turskom zatvoru nakon čega je morao pobjeći u Švicarsku gdje je, zbog svega što je pretrpio u Turskoj, dobio međunarodnu zaštitu. Na žalost, to se dogodilo prije nego što su se mogli vjenčati i, u međuvremenu, turska je policija odvela i moju kćer. Prijetili su i njoj i obitelji nakon čega smo shvatili da su prijetnje ozbiljne. Kada su je pustili odlučili smo zajedno pobjeći u Švicarsku. No, oboje smo iz Švicarske vraćeni u Hrvatsku”, objašnjava borac za prava Kurda s kakvim se teškoćama susretao.

O štićenicima brine međunarodna organizacija "Liječnici svijeta" ali jednom kada se zaposle, po zakonu su dužni pronaći liječnika obiteljske medicine što je nekada teže nego naći posao (FOTO: portalnovosti.com)

U međuvremenu, od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) Lupiga je dobila potvrdu kako liječnik pod ugovorom s HZZO-om može odbiti upis pacijenta samo u tri slučaja.

„Ukoliko već ima broj osiguranika veći od maksimalnog utvrđenog mogućeg broja, ukoliko između liječnika i osiguranika postoji poremećaj odnosa i ukoliko je osiguraniku izrečena mjera zabrane približavanja izabranom doktoru”, objašnjavaju iz HZZO-a.

Prema našim saznanjima, u ovom slučaju, niti jedna od navedenih stavki nije ispunjena. Unatoč tome što smo ju kontaktirali, liječnica koja je našem sugovorniku odbila upis nije odgovorila na upite. S druge strane, HZZO je promptno reagirao i svom je osiguraniku pronašao drugog liječnika. U trenutku pisanja teksta on se, zbog straha od otkaza, vratio na posao unatoč fizičkoj boli. Kako bi ostvario svoja prava još uvijek treba uskladiti poslovne obveze sa slobodnim vremenom prevoditelja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: portalnovosti.com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"