ELVIRA BJAŽEVIĆ

Nasmijana zatočenica Komiže

ritn by: Renato Baretić | 17.03.2021.
ELVIRA BJAŽEVIĆ: Nasmijana zatočenica Komiže
Pokušajte zamisliti kako bi zvučala Grkinja koja je sav svoj engleski naučila u Bronxu. Ili pak Šveđanka, koja je svo znanje o španjolskome stekla među Baskima, ili možda... Ma, evo, da vam olakšamo zamišljanje, nu jedne prave Panamke, miješane indijansko-portugalske krvi, koja je hrvatski započela učiti u 25. godini, i to u - Komiži. A?! Zamisliti je možda i nije teško, razumjeti je već je malo zahtjevniji zadatak, ali zapisati to, vjerno na papir prenijeti očaravajući govor gospođe Elvire Bjažević, e to je potpuno nemoguće. Rođena je u Ciudad de Panami posljednjeg dana 1945. kao Rosilda Elvira Hernandez. Osamnaest godina potom, završivši školu za poslovne tajnice, počela se svakodnevno mimoilaziti s novim susjedom, stasitim ribarom koji je čekao da mu se brod-tunolovac prazan vrati iz Puerto Rica. Na prvu iskru nije trebalo dugo čekati, a godinu dana kasnije crnpurasti je djevojčurak postao seňora Martinis, supruga Komižanina Frane.

Partila je danas, evo, i moja dobra doña Elvira. Nije od korone, nego od jedne daleko starije bolesti, koju tek rijetki ljudi uspiju pobijediti smijehom (znam samo jednoga). Bila je jedinstvena žena: prototip Mediteranke, iako je rođena u Panami

Silno mi je krivo što tek sad kužim da je ona zapravo najveći „krivac“ za moj trećićanski.

Grlim prijatelja Bepota i sve druge Elvirine ljude, od Komiže do Paname. A vi ostali, ako vam se koji put učini da odnekud nejasno čujete najvedriji smijeh koji ženski glas može proizvesti – javite mi, jer to se (i meni) javlja draga teta Elvira. 

U nastavku je tekst (ne sasvim kratak, ali i dalje nedovoljno dug za njenu životnu priču) koji sam prije dvadesetak godina objavio u, odavna već također pokojnoj, Nedjeljnoj Dalmaciji.

ELVIRA BJAŽEVIĆ - NASMIJANA ZATOČENICA KOMIŽE

Pokušajte zamisliti kako bi zvučala Grkinja koja je sav svoj engleski naučila u Bronxu. Ili pak Šveđanka, koja je svo znanje o španjolskome stekla među Baskima, ili možda... Ma, evo, da vam olakšamo zamišljanje, nu jedne prave Panamke, miješane indijansko-portugalske krvi, koja je hrvatski započela učiti u 25. godini, i to u - Komiži. A?! 

Zamisliti je možda i nije teško, razumjeti je već je malo zahtjevniji zadatak, ali zapisati to, vjerno na papir prenijeti očaravajući govor gospođe Elvire Bjažević, e to je potpuno nemoguće. Jednu od bezbroj njenih originalnih riječi, koju ću pamtiti (a i rabiti) do kraja života, čuo sam prije nekih šest godina, kad mi je - pričajući o dočeku ribara u komiškoj luci- stalno govorila "safrikansa, safrikansa". Kao prosječno nevješt purger, dobrih sam četvrt sata bio uvjeren da je posrijedi neki lokalni naziv za kakvu ribu. I za tabinju sam, na kraju krajeva, prvi put čuo baš od tete Elvire. Ali vraga, safrikansa nema ni škrge niti peraje, safrikansa nije nikakav endem palagruškog akvatorija nego obična - zafrkancija. Teta Elvira, inače, u Komiži živi već 31 godinu...

Rođena je u Ciudad de Panami posljednjeg dana 1945. kao Rosilda Elvira Hernandez. Osamnaest godina potom, završivši školu za poslovne tajnice, počela se svakodnevno mimoilaziti s novim susjedom, stasitim ribarom koji je čekao da mu se brod-tunolovac prazan vrati iz Puerto Rica. Na prvu iskru nije trebalo dugo čekati, a godinu dana kasnije crnpurasti je djevojčurak postao seňora Martinis, supruga Komižanina Frane. Odmah mu je rodila sina, José Daria, a nakon dvije godine i kćer Neri Anticu. Tita i Titu, rekli bi Panamci, misleći zapravo na Bracu i Seku. Elvira je čuvala djecu, Frane je plovio i tunu lovio, a onda mu je odjednom šunulo da bi i ženi i djeci najbolje bilo da iz Paname presele u Komižu, kod njegovih roditelja. Rečeno - učinjeno, u rano ljeto 1970. njih se troje popelo u avion i sletjelo u Split, gdje ih je dočekao Franin otac s obiteljskom fotografijom u ruci, da se ne zabuni pri prepoznavanju snahe i unučadi. Prvo što je Elvira osjetila po dolasku bila je "ladnosa", hladnoća, koja ju i danas muči. I sad se, usred ljeta, noću pokriva dekom, a ljeti se kupa samo od dva do četiri popodne. "U šetere iden doma, porke me uvati sima, ladnosa"...

Komiža
Komiža nekoliko godina prije nego će se Elvira doseliti na otok (FOTO: Agencija za fotodokumentaciju Zagreb)

Ali, ni ta čuvena mediteranska hladnoća, kojoj i sami upravo svjedočimo, ne bi bila toliki problem da je Elvira znala barem jednu hrvatsku riječ. A Frane je do Komiže prvi put svratio tek u studenome, skoro pola godine nakon obitelji... Najteže je bilo prvih pet dana, o kojima Elvira, prevedena na štokavski, danas priča:

„Svekrva je pitala jednu susjedu, Marjetinu, što da nam skuha kad stignemo. A ova joj govori 'Oni ti jedu samo juhu iz vrećice'. I tako smo ti mi pet dana, za doručak, ručak i večeru jeli samo juhu iz vrećice. A svekar i svekrva manistru, blitvu, ribu, i samo nas pogledavaju, kao da im je neugodno što oni, nekako, baš i ne vole tu našu hranu... Petog dana Bepo je čeznutljivo pogledao prema bakinom tanjuru s manistrom i ona mu je ponudila. Prvo je smazao jedan tanjur, onda drugi, za njim i nas dvije, pa je nakon toga sve bilo u redu.“

Tu je Elvira shvatila da pod hitno mora „nausi govori“, naučiti govoriti. Nepremostive teškoće vrebale su na svakom koraku.

„U nas sue musko uvik na 'o', sue zensko na "a". A tu kako-kako, sue izmisano. Elvira, Elvire, Elviri ...“

Djeci je sve bilo jednostavnije, kako to već ide. Jedino je José Dario vrlo brzo ostao bez nadimka Tito. Em Josip, em Tito, to je za katoličku obitelj Martinis ipak bilo malo previše. Odmah su ga počeli zvati Bepica, kao i djeda po kojemu je, uostalom, i dobio prvo ime. A Tita je ostala Tita do danas.

„Parui Bošiš isto mi bi tešak“, nabraja dalje teta Elvira, sjećajući se svog prvog Božića u Komiži, SFRJ. „Kot nos od parui duanajstega se kiti sue, ode nista, to bilo vrime komunista, nista nima, sue drugasije. I ke son napravila bur, ispod nima pokloni. Kako nema pokloni?! Neka sitnisa mora biti ispod bur, za suaki!“

Od Božića do Božića, neka se sitnica pod božićnim drvcem našla i za Franu, koji je iz kuće znao izbivati i po godinu dana. Svaki put je govorio, veli Elvira, "jaš ovi godine, jaš samo ovi godine". I tako iz godine u godinu, sve do 1980., kad je poginuo u nesreći na brodu. Ubio ga je puknuti jarbol, u nevremenu, negdje u samoanskim vodama. Pokopan je u rodnoj Komiži, 28 dana nakon smrti. 

Elviru je tada po drugi put uhvatila neizdrživa nostalgija za Panamom. Prvi joj se put to dogodilo 1974., kad je s djecom otišla u posjet obitelji i zadržala se u Panami dva mjeseca. Poželjela je ostati zauvijek, doma, na toplom, ali Bepica i Tita već su u Komiži krenuli u školu, naučili jezik, uklopili se... Pregrizla je bol, isplakala nostalgiju i vratila se na Vis. Ali sad, nakon Franine pogibije, sve su te potisnute emocije nanovo prsnule. Međutim djeca, sad već gotovo odrasla, nisu htjela ni čuti o povratku u Panamu. Znajući da bez njih ne bi mogla izdržati niti dana, Elvira je još jednom ispunila tuđu želju i ostala tu gdje ju je deset godina ranije usidrio "pokino muš", pokojni muž.

Živjela je malo u Komiži i malo u Splitu, gdje je Frane svojedobno kupio stan i gdje su Bepica i Tita išli u srednju školu. Tita se ubrzo, kročeći majčinim stopama, udala za komiškog ribara i rodila mu dvoje djece, a Bepo je ostao u Splitu studirati glazbu na Pedagoškoj akademiji. Prva glazbena znanja i ljubav prema muzici stekao je još kao dječarac, uz pomoć časne sestre Veronike, voditeljice komiškoga crkvenoga zbora, u kojemu je ubrzo po dolasku iz Paname propjevala i Elvira.

„To mi reka moj pokino muš, jo nison tila, ma un veli idi, to še ti bi dovro za jesik i za drušvo. I jo son išla i ostala.“

Elvira i danas pjeva u crkvenom zboru, ne mareći za to što ga, kako tvrdi Bepo, ozbiljno razjedaju unutrašnje razmirice (pazite ovo, to je moguće samo u Komiži) pristalica HDZ-a i HČSP-a! Elvira se drži po strani, njoj je važno samo da pjeva. A zadjevice, ogovaranja i podmetanja, pa i ona najnebuloznija, ne smatra nikakvom komiškom specifičnošću, jer "to je tako u souda".

Godine 1985., nakon petoljetnog udovištva, Elvira se udala za Franinoga, a i svoga, starog i vjernog prijatelja Niku Bjaževića. "Suak ima suoj 'Dinastija'", reći će kroz smijeh, dozivajući "druga muš" da nam se pridruži. Niko se prije toga nije ženio, probao je i on u Amerike, proveo je na brodu nešto godina, ali mu se ništa od toga nije svidjelo i vratio se kući, bolesnim roditeljima i bratu svećeniku.

- I dobro, šjor Niko, kako ste zaprosili tetu Elviru?

- A kako? Pomalo. Čeka son da nauči skuhat brujet. 

S brujetom je bilo lako, ali Elvirin govor Nikotu i danas zna dignuti tlak. "Uvik me safrikava", smije se ona, a Niko ozbiljno domeće:

- Je, zafrkavan, ma niki put buden i ozbiljan. Sto puti son joj reka, ne moreš za muškega reć "ona je", kad se reče "un je"! I cviće. U pet ujutro se digne, pa ovod zalije cviće, pa tamo, pa na škale, pa na još jedne škale... Kako da je izgubila pamet!

- A ke puno vulin sviše - opravdava se Elvira. - Svajon se s njin oko to sviše, najviš ke mi kenja pošupa.

Komiža
Detalj s otoka (FOTO: Wikimedia/Zoran Kurelić Rabko)

Ovo zadnje, o Elvirinom cvijeću i Nikotovoj magarici, neću vam prevoditi. Palo mi je na pamet da biste, zbog pustih citata i prijevoda, mogli pomisliti da je Elvira Bjažević posebna samo po svom govoru. A ona je živi dokaz one misli (e da se sad sjetiti čija je!) da istinski dobrima mogu biti samo oni ljudi koji su iskusili istinsku nesreću. Elvira je, pored prvog muža, izgubila i oba brata, tričetvrt dosadašnjeg života provela je mučena nostalgijom i zimogroznošću, u crkvenom je zboru danas pokušavaju vrbovati i HDZ i HČSP, magarica joj skoro svaki dan počupa cvijeće... 

Nekima bi i samo ona petodnevna epizoda s juhama iz vrećice bila dovoljna za doživotnu tešku traumu a Elvira je, evo, u ovih sedam godina koliko se znamo dobila deset puta manje sijedih od mene. Oči joj se i dalje krijese zacijelo istim onim sjajem koji je daleke 1963. u Panami opčinio Franeta Martinisa, a osmijeh joj je otvoreniji od komiške vale. Svatko normalan dao bi joj barem deset godina manje. U čemu je stvar? Da nije u ovdašnjoj nižoj temperaturi koja je konzervira bolje od one u kojoj je rođena? Elvira se na to samo smije i otkriva dva ključna uzroka svoje mladolikosti i vitalnosti. Jedno je vjera, a drugo - smijeh. 

"Jo gledon u tebe, plašen u sebe". Ili u prijevodu: safrikansa. Zapamtite tu riječ i sjetite je se svaki put kad pomislite da vam je teško. Safrikansa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Igor Bjažević Lula

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije