Novice

Đole u Opatiji

21.07.2003.

Sve je, kao što to "pesnik" na početku koncerta i reče, u Opatiji ustvari i započelo, davne 1978., kada su dan nakon nastupa njega i tadašnjeg mu benda "Rani mraz" novine diljem bivše države osvanule pretrpane naslovima tipa: "Skandal na opatijskom festivalu - traperice i patike u kristalnoj dvorani hotela Kvarner!!!". A kako je to izgledao punih 25 godina kasnije saznajte pod

Saznati to od mene, nažalost, nećete ...
Ne, ne ... nije da ne želim da vam dočaram tu predivnu atmosferu ... kao što se ne radi niti o nekakvom mom novom hiru il' kapricu ... ne, nikako ... nego jednostavno ja nisam sposoban niti dovoljno nadaren da to obavim i dočaram kako treba, a pretvorim li ovaj izvještaj sa koncerta u puko "odrađivanje" ukaljat ću uspomenu na jednu predivnu i nezaboravnu večer ...

No, da ipak ne ostanete u potpunosti zakinuti poklonit ću vam na kraju stihove, uz Sevdalinku vjerojatno i najupečatljivijeg od brojnih vrhunaca te koncertne tri-i-pol-sata i tridesetak pjesama duge koncertne večeri ... večeri meni, eto, posebno drage, iz razloga što se potrefilo da se jubilarni deseti (od 1996. g. naovamo) moj posjet koncertu najdražeg mi poete održi pod otvorenim nebom upravo moje Opatije ...
Bolje nije moglo...

Portret mog života
Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
đavo prste u farbu umače.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čežnjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nađoh međ ' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.

Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tišine propada.
Jedne noći, k 'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.