DA VAM SE PREDSTAVIM…

Majstor karikature čiji su radovi i stoljeće kasnije izuzetno aktualni

ritn by: Igor Mrkalj | 19.05.2019.
DA VAM SE PREDSTAVIM…: Majstor karikature čiji su radovi i stoljeće kasnije izuzetno aktualni
"Sasvim pri kraju devetnajestog veka (tačnije u krštenici), ugledao sam svetlo dana u Glini maloj varošici Hrvatske. U mom kraju, koji je u političkom rečniku poznat pod imenom Banije, žive izmešani katolici i pravoslavni, ili, kako se oni sami zovu, Srbi i Hrvati. Ta dva plemena čuvena su u svetu po tome što već decenijama vode borbu, dokazujući jedni drugima savršeno istim jezikom, istim argumentima i, šta više, istim karakterističnim izrazima iz Vukovog rečnika da - nisu jedan narod. Ja sam plod te mešavine, jer mi otac beše katolički Hrvat a majka pravoslavna Srpkinja. Prema tome, hteo ne hteo, rodio sam se kao Jugosloven. Sasvim je razumljivo da je, pri takvom stanju duhova u mome kraju, već pri mome rođenju izbio jedan od bezbrojnih srpsko-hrvatskih sporova", napisao je svojevremeno karikaturist i publicist Petar Pjer Križanić, rođen prije točno 129 godina.

Karikaturist i publicist Petar Pjer Križanić rodio se 19. maja 1890. u Glini. Otac mu je bio Hrvat, Matija Križanić, domobranski podoficir, a majka Srpkinja, Sofija, iz krajiške porodice Rebić, čije su mnoge generacije branile Vojnu granicu od Turaka i čiji su članovi već po tradiciji bili graničarski oficiri Austro-Ugarske monarhije. Za početak ćemo toliko reći o Križaniću, čije su karikature i danas vrlo aktualne, a nakon što vam se on sam predstavi pogovorom zbirci karikatura "Kuku Todore" (Beograd 1927.), reći ćemo još ponešto, kao skroman prilog njegovoj biografiji.

Petar Pjer Križanić
Križanić za crtačim stolom, pod budnim okom supruge Lize (FOTO: Arhiva)

Da vam se predstavim …

Sasvim pri kraju devetnajestog veka (tačnije u krštenici), ugledao sam svetlo dana u Glini maloj varošici Hrvatske.
U mom kraju, koji je u političkom rečniku poznat pod imenom Banije, žive izmešani katolici i pravoslavni, ili, kako se oni sami zovu, Srbi i Hrvati.
Ta dva plemena čuvena su u svetu po tome što već decenijama vode borbu, dokazujući jedni drugima savršeno istim jezikom, istim argumentima i, šta više, istim karakterističnim izrazima iz Vukovog rečnika da — nisu jedan narod.
Ja sam plod te mešavine, jer mi otac beše katolički Hrvat a majka pravoslavna Srpkinja. Prema tome, hteo ne hteo, rodio sam se kao Jugosloven.
Sasvim je razumljivo da je, pri takvom stanju duhova u mome kraju, već pri mome rođenju izbio jedan od bezbrojnih srpsko-hrvatskih sporova.
Kod moje se kolevke obrazovaše dve moćne partije i povede se ogorčena borba oko mog imena.
Srećom i taj spor, u kome izlomiše bojna koplja Dušan i Krešimir, Lazar i Tomislav, beše okončan sporazumom.
Po tom sporazumu dobih na krštenju ime Petar, po Sv. Petru. Ime isto toliko srpsko-pravoslavno koliko i katoličko hrvatsko.
Ali kao ni jedan do sada, tako ni taj sporazum ne beše trajan. U pregovorima oko moga vaspitanja nastadoše nove komplikacije i svađe: hoće li dete biti vaspitano u hrvatskom ili u srpskom duhu.
I dok se u mojoj dečijoj glavi nadmudrivahu Starčevići i Sime Lukini Lazići, Vjekoslavi Klaići i Pante Srećkovići, na slabačkim leđima deliše ljute megdane Obilići i Zrinjski. Pa kad su, najzad, obje partije uvidele da se ovi njihovi idealni patriotsko-pedagoški napori razbiju o moju tvrdu glavu, pribegoše korupciji.
Jednoga dana iznenadi me ljubazno lice jedne od mojih pravoslavnih tetaka, koja mi slađanim glasom tepaše: “Reci, srce tetkino, da si Srbin. Dobićeš groš.” Ja odlučno izjavim da sam Srbin.
Ali se ni druga strana ne dade nadmudriti nego posla jednu od katoličkih tetaka koja mi još slađanim glasom zaguka: “Reci, dušo, tetkina da si Hrvat! Dobićeš dva groša”. Ja se svečano odrečem Srpstva i proglasim se Hrvatom.
To beše prvi honorar za moje političko uverenje.
Kad sam docnije pokušao da moje patriotsko-finansijske spekulacije uprostim, izjavivši istovremeno Srbinom i Hrvatom t. j. Srbohrvatom, dobio sam batina.
To beše moje prvo političko mučeništvo.
Istoriju moga krštenja i vaspitanja izložio sam i suviše opširno, da bih pokazao kako nema krivice do mene, što sam ostao pomalo nedokršten i nevaspitan.
To je, ujedno, i razlog što sam se odao zanatu koji nije uvek u skladu sa raspoloženjem mojih bližnjih; u koliko među ove spadaju i ministri.
Prvo sam djetinjstvo proveo u selu i živio životom, za kojim su uzdisale predratne sentimentalno-romantične gospojice; lutao sam po mirisnim livadama i senovitim šumama za stadom, krao kruške iz komšiskog voćnjaka, i uzimao prve časove iz vrbove svirale.
U školi, koju sam poslije toga učio u selu Mečenčanima, pojaviše se prvi znaci slikarskog talenta. Ne samo beležnice i knjige, nego odelo i lice, behu uprljani krmačama od mastila. Ja sam, međutim, ne sluteći ništa o tom svome talentu, vruće želeo biti pravoslavni pop, i upropastio pri tome mnogo babine vune i kudelje praveći veštačke brade.
Ne trebam da pominjem, da su i te bogougodne ambicije bile honorisane batinama. Želja da budem pop nije mi se ispunila, jer su me posle odveli u varoš; tako su me gurnuli u nekakve druge škole, koje sam usled ljudske i profesorske zlobe, menjao kao ostali đaci kapute.
Što sam drugo, posle takvog školovanja, i mogao da postanem nego ovo što jesam.
Moje mladićstvo pada u doba omladinskog nacionalističkog pokreta. Meni, kao i mnogima drugima, beše u to vreme glavno zanimanje rušenje Austrije. Rušio sam je gde sam stigao: u školi, u kafani, revolucionarnim napisima po periferijskim tarabama i ostalim diskretnim mestima. Gordio sam se da sâm car u Beču strepi od mog podzemnog rada, a u patriotskim halucinacijama vidio sam svih desetak milijona bajuneta uperenih u moja prsa. I već sam bio na putu da postanem narodni mučenik kad nastade svetski rat. Pošto sam se zatekao na teritoriji Austro Ugarske, borio sam se na strani centralnih sila, što je također bio jedan od uzroka njihove propasti.
Vojnički slom Austrije nije me začudio. Ali kad sam, posle rata, u novoj državi vidio ko je sve bio protiv nje, začudio sam se što nije propala mnogo ranije.
Posle rata nastavio sam novinarisanje i karikiranje u Zagrebu, gde me mnogi smatrahu velikosrpskim centralistom, i u Beogradu, gde mi opet prebacuju hrvatski separatizam.
Ta se situacija nije izmenila ni sporazumom onih u Zagrebu sa onima u Beogradu.
Među ostalim sporazumeli su se i u tome da me ni jedan ni drugi ne priznaju svojim. Šta ćemo? Za sve vreme novinarskog rada sarađivao sam u mnogim listovima, od kojih je veći deo propao.
Jedno vrijeme pojavljivahu se moje karikature preštampane u engleskom listu “Manchester Gvardijanu”, ali kad mi rekoše da je to otprilike engleski “Leskovački Glasnik”, ja sam se malo oladio.
Prošlu sam godinu proveo u Parizu. Posle života u tom centru kulture umetnosti i svakojakih senzacija, osetio sam neodoljivu potrebu za veličanstvenim mirom Zlatibora. Da sam Mikelanđelo, živeći u to dva divna i tako različita ambijenta, stvorio bih čuda. Ovako, ja sam se oženio.
Uostalom, bolje i to nego da me slučajno pregazio pariski otobus, ili zaklao zlatiborski kurjak. Kao čistokrvni sentimentalac, ne bavim se nikakvim sportom, osim ako se sportom ne smatra i šah, koga igram sa mnogo strasti i fizičkog napora.
Politički se nisam opredelio zbog postojane želje, da bi me razne partije smatrale svojim pristalicom.
To je, u glavnom, sve što mogu da napišem o sebi.
Što se mene tiče, ja ne bih pisao ni ovoliko, kad ne bi verovao da će se posle sto godina naći negde nekakav profesor, koji će, pošto prouči sve bube i travice, hteti da piše i o meni. Pa da se ne bi mučio zbog podataka koje neće naći ni u “Narodnoj Enciklopediji”, da mu se nađe pri ruci ovo nekoliko redaka.

Pogovor zbirci karikatura »Kuku Todore«, Beograd 1927.

Majku Petar Križanić nije ni zapamtio. Umrla je tri mjeseca nakon njegova rođenja. Nakon ženine smrti Matija je podijelio djecu između svoje i ženine porodice. Petar je pripao babi po majci – Ani, koja je živjela u svome rodnom mjestu, banijskom selu Mečenčanima, u okolini Kostajnice. U ovoj sredini, priprostoj, ali sa očuvanim tradicijama, u kojoj se poštenje smatralo vrlinom, a hrabrost i čast najvećim ljudskim vrijednostima, odrastao je dječak sklon vještini koju okolina nije razumijevala i za koju nigdje nije nalazio podstreka. Njegovu sklonost ka crtanju primijetila je samo njegova baba, zgranjavajući se pred išaranim zidovima.

Po završetku pučke škole, Petrovu neizvjesnu budućnost usmjerio je kapetan Stojan Rebić, njegov ujak, bivši sekretar austrijskog vojnog atašea na Cetinju, koji je omogućio dječaku da krene u petrinjsku gimnaziju. Tako je u ljeto 1901. godine upisan u prvi razred Kraljevske male realne gimnazije u Petrinji, koji je završio s odličnim uspjehom. U starom i neobičnom fraku i cipelama većim za nekoliko brojeva, Petar je u tim danima i sam izgledao kao neki od likova iz njegovih budućih karikatura. Ne bez razloga, školski drugovi prozvali su ga Frakan.

Pjer Križanić
"Boj ćirilice i latinice" - Gle onih budala tamo, gde se biju zbog ćirilice i latinice, a mi ne znamo ni jednu, ni drugu (ILUSTRACIJA: Pjer Križanić)

Nakon završenog trećeg razreda, napušta Petrinju i školovanje nastavlja u Zagrebu. Nasuprot mnogima, njegov ujak je odmah zapazio i podržao Petrovu sklonost prema crtanju zbog čega je svom talentiranom, četrnaestogodišnjem sestriću ishodio stipendiju za Umjetno-obrtnu školu u Zagrebu, gdje je postojalo jedno stipendijsko mjesto za Krajišnike. Odatle će već 1907. godine, po savjetu svojih profesora, preći u tek osnovanu Višu školu za umjetnost i obrt, kasnije nazvanu Akademija, na kojoj su se školovali budući slikari i kipari, i tek poneki crtač. 

Naredne 1908. godine započinje suradnju u zagrebačkom humoristično-satiričnom listu Koprive, u kojem će objavljivati svoje prve novinske karikature. Bilo je to vrijeme Hrvatsko-srpske koalicije i burnih političkih borbi, koje će potaknuti njegovo umjetničko stvaralaštvo, ali i privući pažnju austrougarskih cenzora. Tih godina on pripada književnom krugu A. G. Matoša, oko kojeg se okupljaju i mladi karikaturisti. U književnoj karikaturi Križanić inklinira romanskom duhu, te zbog toga njegovo umjetničko ime je – Pjer.

Uoči Prvog svjetskog rata, Pjer se pridružuje omladini koja se oduševljeno zalaže za bratstvo Srba i Hrvata. Putuje 1912. u Beograd, zajedno s brojnom skupinom zagrebačkih studenata, što kod austrougarskih vlasti ne prolazi neopaženo. Štoviše, dva neuspjela atentata revolucionarne omladine na kraljevskog povjerenika u Zagrebu te iste godine poslužit će vlastima da osumnjiče, zatvore i protjeraju mnoge studente, među njima i Pjera Križanića, koji će iz političkih razloga biti primoran prekinuti svoje akademsko obrazovanje.

Bez posla i bez prihoda, uskoro prihvata poziv da oslika ikone hrama Velike Gospojine u Kukuruzarima, selu nedaleko od Kostajnice, a nedugo zatim ikonostas kapele u manastiru Grgeteg, na Fruškoj Gori, nakon čega se vraća u Mečenčane, očekujući svaki čas da ga policija pronađe. Umjesto policije na vrata je zakucao vojnik sa pozivom – Pjer je mobiliziran i 1915. godine odlazi u austrougarsku vojsku, koja ga upućuje na talijansko ratište. No upravo tu pruža mu se prilika da ponovo iskaže svoj umjetnički dar. Naime, u to vrijeme na svim evropskim frontovima litografske novine u rovovima nisu bile rijetkost, a u sadržaju tih listova redovito je bilo dovoljno mjesta za humor i karikaturu. Tako će 1916. godine Pjer početi izdavati rovovski humoristični list pod imenom Brocak (njem. Der Brot-Sack; vojnička torba za kruh), što je fenomen vrijedan pažnje.

Pjer Križanić
"Dva invalida" - Pa, i ja sam ratni invalid. Pošto sam juče uganuo ruku ispavši iz automobila koga sam kupio za vreme rata. (ILUSTRACIJA: Pjer Križanić)

Ipak, skori raspad Austro-Ugarske nagovijestio je Pjerov povratak u Zagreb. Nedugo nakon stvaranja Kraljevine SHS postaje urednik Kopriva i njihov glavni karikaturist (1918. –1922.), u kojem je objavio mnoštvo karikatura. Svoje teorijsko shvaćanje ovog posla Pjer je izložio u tekstu "O karikaturi – povodom jedne izložbe karikatura" objavljenom u časopisu Kritika (Zagreb, mart, 1921. godine), ključnom za razumijevanje Pjerovog rada. U ovom teorijskom razmatranju, Pjer karikaturu shvaća kao "sredstvo političke i socijalne borbe" koja ostaje u stalnoj vezi sa umjetnošću. Stoga, dobar karikaturista mora biti i dobar slikar "jer u samoj karikaturi sadržani su svi elementi jedne slike", objašnjava Pjer. 

Naredne 1922. godine prelazi iz Zagreba u Beograd. Postaje stalni suradnik Novog lista, u kome skoro svakog dana objavljuje svoje karikature, uglavnom na aktualne političke teme. To su najčešće portreti javnih ličnosti, koje će objediniti i objaviti 1923. godine u svojoj prvoj knjizi karikatura, satirično-humorističnom almanahu "Naše muke".

Pjer je već iskusni slikar-crtač i kompozitor karikatura. Premda je u Beogradu došljak, sredina ga prihvaća i on postaje rado viđen gost u kafani Moskva, u kojoj se tada gotovo svakodnevno okupljaju poznati pisci, umjetnici i publicisti. Pjer se zbližio i s umjetničkim svijetom popularne Skadarlije, koja će također inspirirati njegovo umjetničko djelo. Uskoro dobiva poziv da pređe u Politiku, list koji je smatran najuglednijim glasilom u zemlji, i u kojem, počevši od 1923. godine, nastaju neke od njegovih najpoznatijih karikatura.

Naredne 1924. godine dobiva stipendiju francuskog ministarstva prosvjete i putuje u Pariz na specijalizaciju, gdje se upoznaje sa slikaricom Draginjom Dragom Marić. Njih dvoje vjenčat će se dvije godine kasnije. Draga Marić (porijeklom iz Kosjerića) uzet će umjetničko ime Liza Križanić i postati važan oslonac u Pjerovoj daljnjoj karijeri, posebno u vrijeme njegovog najvećeg umjetničkog i publicističkog uspona.

Tih godina Pjer je stekao i međunarodnu slavu. Njegova karikatura objavljena u Politici 15. marta 1927. godine (tokom ranih godina Musolinijeve vladavine), na kojoj je prikazan Rim u kojem se pozdravlja fašističkim pozdravom, uz potpis – „Ama, što to ovi Italijani neprestano dižu jednu ruku u vis? Pa umorili se dižući za vreme rata obadve!“, izazvala je protestnu notu talijanskog poslanika u Beogradu, koja će uskoro prerasti u međunarodni skandal. Karikatura je objavljena u mnogim listovima u inozemstvu, a nakon još jedne Pjerove karikature na račun glagoljice uzbunio se i sam Vatikan.

Iako je u to vrijeme bavljenje političkom karikaturom iziskivalo priličnu hrabrost, Pjerov duh ne posustaje i na izazov odgovara svojom drugom knjigom karikatura, kojoj daje naslov snažno obojen beogradskim žargonom – „Kuku Todore“. U toj zbirci, objavljenoj 1927. godine, ponovo se bavi aktualnim političkim prilikama, a među brojnim objavljenim portretima tog vremena više od ostalih ističu se karikature Nikole Pašića i Stjepana Radića, koji Pjeru također duguju dio svoje popularnosti.

Osim političara, Križanić se tada, a i kasnije, također bavio galerijom istaknutih ličnosti iz društvenog i kulturnog života zemlje. Književnike i pjesnike, poput Branislava Nušića i Tina Ujevića, prikazivao je s posebnim afinitetom, no nikad moralizatorski, već uvijek duhovito i umjereno sarkastično. Oni su njegovi ljubimci, smatra ih bliskim rođacima svoga duha, jer su oni karikaturisti u humoru.

Pjer Križanić
Autoportret koji je Križanić objavio u svojoj drugoj knjigi karikatura "Kuku Todore" (ILUSTRACIJA: Pjer Križanić)

Pored karikature, Križanić se 1920-ih i 1930-ih uspješno bavio i likovnim opremanjem knjiga. Bio je vrstan ilustrator, a njegovi karikaturalni portreti parodiranih hrvatskih pjesnika u knjižici „Par nas s Parnasa“ (Zagreb, 1922), autora Krešimira Kovačića, i danas imaju trajnu vrijednost – npr. portret mladog Krleže. Također je uradio naslovnu stranu za „Pesme“, prvu knjigu pjesama Desanke Maksimović iz 1924. godine. Povremeno se bavio i likovnom kritikom. Pisao je osvrte na djela naših poznatih umjetnika, a u svojim esejima upozorio je i na izvanredne slikarske sposobnosti Zlatka Šulentića. Pažljivijem čitaocu koji si da truda neće promaknuti činjenica da su obojica pritom rođeni Glinjani.

Godine 1935. Pjer učestvuje u osnivanju humoristično-satiričnog lista Ošišani jež. Istovremeno, njegove karikature postaju zaštitni znak Politike, a neke od njih ostat će upamćene po najlucidnijim komentarima srpsko-hrvatskih odnosa, koji tada dominiraju Kraljevinom Jugoslavijom. O tome koliko je Pjerov rad bio cijenjen govori činjenica da je kratko vrijeme uoči rata 1941. godine bio predsjednik Novinarskog udruženja u Beogradu, kao jedini karikaturist koji je dospio na ovu funkciju. Zanimljivo da se tokom njemačke okupacije skrivao na Zlatiboru (pod imenom Petar Marić) i u Mostaru, odakle je početkom 1944. stupio u Narodnooslobodilačku vojsku. 

Nakon oslobođenja Beograda 1944. godine učestvuje u obnovi rada Politike i Ošišanog ježa, a nakon oslobođenja zemlje postaje i prvi predsjednik Saveza novinara Jugoslavije. Premda njegove poslijeratne karikature ne manjkaju duhom, njihova je oštrica ponešto istanjena činjenicom da je tada već bio na "istoj strani" s ovdašnjim političkim establišmentom, kako su primijetili pojedini istraživači. Pa ipak, Pjerovo dugogodišnje javno djelovanje neće biti zaboravljeno – 1948. izlazi njegova treća knjiga karikatura, naslovljena „Protiv fašizma“. Tom zbirkom obuhvaćene su njegove antifašističke karikature nastale u periodu od 1927. do 1947. godine, koje su najvećim dijelom objavljene na stranicama njegovog matičnog lista, beogradske Politike.

Nažalost, pokazat će se ubrzo da je to bila i njegova zadnja knjiga karikatura. Naime, zbog posljedica lakšeg udara kapi odlazi u penziju 1950. godine. Od tog vremena prestaje njegov svakodnevni rad na karikaturi. Iako mu je ruka postala nesigurna, on će još neko vrijeme objavljivati poneku karikaturu u Politici i Ježu, posebno u vrijeme još uvijek aktualnog jugoslavensko-sovjetskog sukoba.

Početkom 1954. godine Udruženje likovnih umjetnika Srbije, u svojoj galeriji na Terazijama, organiziralo je jubilarnu izložbu u čast Pjera Križanića, a povodom 50 godina od objave njegove prve karikature (Pjer je još u gimnaziji napravio karikaturu svog profesora matematike). Povodom ovog jubileja objavljen je i katalog izložbe, čiji je predgovor napisao Ivo Andrić, prisjećajući se njihovog prvog i davnog, zagrebačkog susreta. Udruženje umjetnika željelo je da ovom izložbom široku javnost što bolje upozna sa djelom velikog umjetnika, slikara, karikaturiste i satiričara i da svom dugogodišnjem članu izrazi poštovanje i ljubav.

Pjer Križanić
"Verska tolerancija u Bosni" ili "Brat je mio koje vere bio" (ILUSTRACIJA: Pjer Križanić)

Iako narušena zdravlja, Pjer će 1958. godine posjetiti Baniju i Mečenčane, u čijoj je školi naučio držati olovku, povlačiti prve crte i gdje je savladao prva slova. Možda je slutio da će to biti njegov posljednji susret sa mjestom svoga djetinjstva, s krajem i ljudima koje je ponio u sebi i nosio ih kroz svoj cijeli život, i čije je crte lica tako vjerno godinama kasnije prenosio na papir.

Godinu dana kasnije snimljen je kratki dokumentarni film „Između dva kralja“ (1959.), u režiji Zdravka Velimirovića, u kojem je prikazan režim stare Jugoslavije kroz karikature Pjera Križanića i još nekih drugih karikaturista, a godinu kasnije Pjer gostuje u popularnoj TV emisiji „Susreti“ Televizije Beograd. 

Pjer Križanić, čije su karikature u zagrebačkim i beogradskim listovima ukazivale na društvene probleme u tri države, preminuo je u Beogradu 31. siječnja 1962. godine. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju. Tri godine kasnije posthumno mu je izdana knjiga karikatura „Pjer“, a 1967. godine list Večernje novosti ustanovljuje istoimenu godišnju nagradu za najbolju novinsku karikaturu, koja će 1970-ih godina postati prestižna jugoslavenska nagrada.

No Pjera nisu zaboravili ni njegovi Glinjani – 1981. godine Skupština općine Glina donosi odluku da se jednoj od gradskih ulica dodijeli ime Pjera Križanića, a 1982. godine na stranicama Glinskog vjesnika pojavit će se inicijativa da se Glina na još jedan dostojan način oduži svome sugrađaninu, socijalno najangažiranijem jugoslavenskom karikaturisti 20. stoljeća. Tako je prilikom najznačajnijeg kulturnog događaja tog vremena – svečanog obilježavanja 700 godina postojanja Gline, čija je središnja manifestacija bio znanstveni simpozij "Glina 1284. – 1944. – 1984.", u listopadu 1984. godine u Spomen domu otvorena izložba Pjerovih karikatura, za koju je vladao ogromni interes. Bila je to potvrda ideje Glinjana da svom zaslužnom sugrađaninu podignu spomenik.

Krajem 1990. godine u Glini je održana svečanost kojom je obilježena stota godišnjica rođenja Pjera Križanića. Tim povodom izloženo je u Spomen domu više od stotinu originalnih Pjerovih crteža i karikatura iz privatne umjetničke zbirke Siniše Paunovića, dugogodišnjeg urednika Politike i Pjerovog prijatelja. Ovaj veoma posjećeni kulturni događaj bio je praćen ne samo katalogom izložbe, nego i spoznajom da je u prostornom planu grada određeno mjesto za Pjerov spomenik, koji bi se trebao nalaziti u tadašnjoj Omladinskoj ulici, u blizini osnovne i srednje škole. Nažalost, tragični i traumatični događaji iz 1990-ih godina ugasit će ovu inicijativu, pritom trajno izmijeniti identitet Gline. Ipak, to ne smije biti prepreka da podsjetimo današnje Glinjane na ovu staru ideju, i u bitno drugačijim okolnostima, predložimo novu.

Naime, opće je poznato da Glina u zadnja dva desetljeća gotovo ništa iz svoje bogate kulturno-povijesne baštine nije uspjela staviti u funkciju svog društvenog i gospodarskog razvoja. Kada je riječ o Križaniću, neki evropski primjeri tu mogu biti poučni. U Muzeju karikatura u Kremsu, jedinom takve vrste u Austriji, pokrenut je čitav niz kulturnih manifestacija, koje privlače velik broj turista ne samo iz Austrije, nego i iz drugih zemalja. Ništa manje poznat nije ni Muzej karikatura Eryka Lipińskog u Varšavi, otvoren još davne 1978. godine, u čast poznatom poljskom karikaturisti.

Što današnja, u sebe zatvorena i duhom osiromašena Glina tu može učiniti? Ne mnogo, ali ovi primjeri možda mogu potaknuti lokalne vlasti da počnu razmišljati o kulturi sjećanja na jedan drugačiji način. Muzej karikatura Pjera Križanića u Glini povratio bi ugled ovom gradu, ujedno pomogao njegovoj istinskoj afirmaciji. A označio bi i Pjerov povratak na kulturnu mapu Hrvatske i Evrope.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Pjer Križanić

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

  2. SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

    11.08.2019.

    Nataša Škaričić

    SLUČAJ KGK: U boj u boj za NATO svoj!

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Kad na moru padne kiša

    06.08.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Kad na moru padne kiša

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije