Viva la Revolution. Part 1
Govoreći o revoluciji najlakše je početi od pribora. Za revoluciju vam ne treba mnogo. Niti vremena niti truda. Bitna je samo dobra volja, malo bijesa, dobar razglas i malo upornosti.
Ljudskom je društvu ukorijenjena strast za negodovanjem, tako da u svakom društvu, svakom okruženju postoje temelji za revoluciju. Revolucije su se dizale u sretnim komunističkim državama, na dekadentnom, ali ipak po standardu života pristojnom, Zapadu, i to u vrijeme navodno miroljubivih hipija.
Ni raj, kao najmirnije moguće mjesto kojeg se trenutno mogu sjetiti, nije bio pošteđen revolta stanovnika i želje za zbacivanjem demokratske vlasti. Čak ni sam Bog nije bio pošteđen spletkarenja od strane svojih podanika. Svi znamo kako je to završilo. Borac za prava anđela, znan svima kao Lucifer je jaaako pao, otvorio je Raju konkurentsku firmu i otada se za svoje frustracije iživljava na nama. Kažu da nije teško doći u Raj. Lakše nego na svjetsko nogometno prvenstvo, ali isto tako nije teško doći ni u Pakao. Malo zabrljaš u jednom trenutku života, ili nehotice opsuješ pred smrt, i cijela budućnost ti je određena. Pa, je li to fer? Priča kaže da je Bog radeći Adamovu družicu dva puta malo falio i da je Eva tek treća njegova žena. Pa se pitam, a gdje je repesaž, šta je s play- offom? Pitao bih Boga, a gdje je tu sloboda izbora, ali bolje šutjeti. Pa nitko normalan ne bi u Pakao. Nije ni Lucifer htio.
U današnjem svijetu nema zemlje koja se ne može pohvaliti bar jednom ovećom revolucijom. Naravno da nisu rijetke i države s više revolucija. Za revolucije ili pobune u državama je karakteristično da ih se kasnije slavi. Bile uspješne ili ne. Uzmimo naš primjer, iako mi kao poslovično miroljubiv narod i nismo najsretniji primjer. Ali, bez uvrede, tko od vas poznaje povijest drugih država nešto malo bolje. Pa da ne bi sada svi potezali udžbenike iz srednje (e, kad je to bilo), ostajemo na našem primjeru.
Obrnuto kronološki to bi išlo ovako:
1. Slavimo što smo tukli Srbe dvaput '95.
2. Slavimo što smo se obranili od Srba '91.
3. Slavimo što smo se odvojili od Juge '91.
4. Slavimo što smo skarali komunjare '90., i to bez borbe.
5. Slavimo što smo izgubili '71., i to bez borbe.
6. Slavimo '45. kad smo potjerali Ustaše.
7. Neki još slave i '41. kad smo dobili kao državu. Ti sigurno ne slave pod 6.
8. Slavimo '39. kad smo dobili Banovinu.
9. Slavimo '18. kad smo se riješili Austro- Ugara, ali i tugujemo jer su nas Srbi nabili.
I to sve samo u ovom stoljeću. Kako sad jako žurim, neću se osvrtati na prošla stoljeća, a imam plan doći sve do sedmog. A i malo teorije o načinima dizanja revolucije, teorijskim postavkama, praktičnim savjetima... slijedi.
Ljudskom je društvu ukorijenjena strast za negodovanjem, tako da u svakom društvu, svakom okruženju postoje temelji za revoluciju. Revolucije su se dizale u sretnim komunističkim državama, na dekadentnom, ali ipak po standardu života pristojnom, Zapadu, i to u vrijeme navodno miroljubivih hipija.
Ni raj, kao najmirnije moguće mjesto kojeg se trenutno mogu sjetiti, nije bio pošteđen revolta stanovnika i želje za zbacivanjem demokratske vlasti. Čak ni sam Bog nije bio pošteđen spletkarenja od strane svojih podanika. Svi znamo kako je to završilo. Borac za prava anđela, znan svima kao Lucifer je jaaako pao, otvorio je Raju konkurentsku firmu i otada se za svoje frustracije iživljava na nama. Kažu da nije teško doći u Raj. Lakše nego na svjetsko nogometno prvenstvo, ali isto tako nije teško doći ni u Pakao. Malo zabrljaš u jednom trenutku života, ili nehotice opsuješ pred smrt, i cijela budućnost ti je određena. Pa, je li to fer? Priča kaže da je Bog radeći Adamovu družicu dva puta malo falio i da je Eva tek treća njegova žena. Pa se pitam, a gdje je repesaž, šta je s play- offom? Pitao bih Boga, a gdje je tu sloboda izbora, ali bolje šutjeti. Pa nitko normalan ne bi u Pakao. Nije ni Lucifer htio.
U današnjem svijetu nema zemlje koja se ne može pohvaliti bar jednom ovećom revolucijom. Naravno da nisu rijetke i države s više revolucija. Za revolucije ili pobune u državama je karakteristično da ih se kasnije slavi. Bile uspješne ili ne. Uzmimo naš primjer, iako mi kao poslovično miroljubiv narod i nismo najsretniji primjer. Ali, bez uvrede, tko od vas poznaje povijest drugih država nešto malo bolje. Pa da ne bi sada svi potezali udžbenike iz srednje (e, kad je to bilo), ostajemo na našem primjeru.
Obrnuto kronološki to bi išlo ovako:
1. Slavimo što smo tukli Srbe dvaput '95.
2. Slavimo što smo se obranili od Srba '91.
3. Slavimo što smo se odvojili od Juge '91.
4. Slavimo što smo skarali komunjare '90., i to bez borbe.
5. Slavimo što smo izgubili '71., i to bez borbe.
6. Slavimo '45. kad smo potjerali Ustaše.
7. Neki još slave i '41. kad smo dobili kao državu. Ti sigurno ne slave pod 6.
8. Slavimo '39. kad smo dobili Banovinu.
9. Slavimo '18. kad smo se riješili Austro- Ugara, ali i tugujemo jer su nas Srbi nabili.
I to sve samo u ovom stoljeću. Kako sad jako žurim, neću se osvrtati na prošla stoljeća, a imam plan doći sve do sedmog. A i malo teorije o načinima dizanja revolucije, teorijskim postavkama, praktičnim savjetima... slijedi.
Nisi normalan!!!