Kolumne

Povratak vs razum

ritn by: Tinchi_k | 01.07.2002.

Da li je pametno uopće razmišljati o reanimaciji veze sa čovjekom koji je nedavnim prekidom izazvao ono ludilo opisano u premijernoj mi kolumni? (to kao nutkam one koji nisu pročitali, da SVAKAKO (bez da se namećem ;-P) pročitaju kako bi bili upoznati od početka sa ovom sagom nazvanom veza-prekid-veza). Naime, razvoj događaja u proteklih nekoliko dana bijaše slijedeći: duboko pogođen mojim otvaranjem duše vama čitaocima, on izaziva me na dvoboj, duel, boj riječima, očima, svim mogućim sredstvima. "Da rasčistimo mala, neke stvari ovdje." U njegovim očima naš susret poprima izgled krvoprolića, zabadanja noževa, vrijeđanja ili pak u drugom razumnijem planu, razgovora (pa zar nismo odrasle osobe), sagledavanja činjenica, za i protiv itsl. Ja, naprotiv u pozivu neizbježno ženski (sori cure) vidim tragikomično bacanje u zagrljaj; čujem uzdahe i na kraju svega završavam film našim gledanjem u plafon, dodirivanjem ramenima, dubokim uvlačenjem dimova (žestoko, kao da se radi o stanicama kisika) te pogledima: "dovraga i bestraga, što se ovo maločas među nama zbilo???!!!" Čemu ta opsesija tipa "Ajmo pokušat ponovo, ajmo popravit, ajmo, sigurni smo da možemo."? Mislim, svjesna sam i ja statističkih podataka da pokušaji krpanja veze, ponovno uspostavljanje nekih zajedničkih točaka nikada ne potraje zadugo jer to je kao "Ponovno čitanje knjige kojoj već znaš kraj." Ali, eto mene, ajmo u pohode i pobijanja statistike. Nalazimo se na Cvjetnom, kod galerije Barkomanija, to je mjesto našeg prvog oficijelnog datea, stoga se na moju inicijativu simbolično ponovno tamo sastajemo. Nemojte da ovo ispada previše besćutno, istraživački; u pozadini zaista nije bilo kamera, niti je iz mog džepa virio diktafon, hoću reći, makar zvučalo kao neki research za srpanjsko izdanje Cosmopolitanea, svi pokušaji učinjeni su čisto radi osobnog pomirenja te pokušaja uspostave ponovne komunikacije među nama. Ono čega sam se najviše pribojavala, sam susret, prošao je prilično (ne) zadovoljavajuće. Nema šta, stisak ruke, letimičan pogled, pokušaj normalnog ponašanja dvoje stranaca (čudan osjećaj kad fokusiraš na to što je ostalo od vas, pa zaboga, dijelili smo izlučevine, misli, dane itd...). Ipak mora da je ostala tu neka povezanost?, navika? jer bez pitanja odšetasmo do Zrina (halo besplatna reklama, može li neko tamo freeby pivce??), sjedosmo i tu počinje. Dvoboj. Naručili smo piće; promijenio se, ne osjećam ga više, gleda me očima stranca, totalno jezovit filing. On: "Što radim ovdje, mogao bih dimit jednu u OTV-u i puštat da me obori neka plavuša sa šanka." Počele su padat bujice optužaba, vrijeđanja, molbi, prigovora, itsl. Previše toga zbilo se između nas; izrečenog, učinjenog. Povratka uistinu nema. Da sumiram, ovaj susret nam je uistinu bio neophodan. Uvidjesmo da nam zaista nie potrebno ponovno hvatati našu pripovijest u ruke, niti mučiti vas, promatrače, čitaoce oko pomaganja u donošenju odluke "biti ili ne biti". Očito je da "ne biti" bolje odgovara i da zreli smo za odvojenim krevetima. Ma što krevetima, odvojenim životima. Savjet: ofucane izreke tipa "Don't look back, put it on fast forward, try to enjoy your life ahead of you." uvijek odgovaraju. Ispili smo pive, promotrili jedno drugog još jednom (za svaki slučaj, možda nam je ipak što promaklo), platili svako svoje i krenuli svojim putevima. Moram priznati da sam se ovim susretom oslobodila nekog tereta, insinuacija, pitanja tipa: Što ako, možda da pokušamo ponovo, ako se potrudimo, možda??? On se uputio u nekom svom pravcu u kojem za mene više nema mjesta, ja sam samo krenula dalje. Do nekog tamo cilja. Rekoše ljudi koji znaju: "Ne postoji put do sreće. Put je sreća." (W. W. Dyer)

pri kraju:

little poetry, anyone?

JEDNOSTAVNO

mislim da bih voljela još jednom

osjetiti tvoj u mom pogledu

možda samo još jednom

sudariti se s tobom sasvim slučajno na uglu

savske i vukovarske

može li još jednom

naša kava?

još jednom bih

ali zaista mislim da bih