Paralelka iz dna zdjele!
Poznajem masu ljudi. Poznajem sigurno preko 200 ljudi, i pritom ne mislim na one ljude s kojima sam progovorio riječ dvije, nego na ljude s kojima sam "plivao u istim vodama" barem u jednom periodu svog života. Računica nije složena. Dodaš svoj razred u osnovnoj školi, pa u srednjoj, pa škvadru iz kantine, pa dodaš faks, pa opet škvadru iz kantine, pa škvadru s mora,... u sekundi zbrojiš barem tih jadnih 200. Svi smo mi u jednom trenutku dijelili istu sudbinu, grabali se za iste pikule i svima nam je falila slička broj 38 u albumu "Šrtumfova". Svi ti ljudi su mi danas stranci. Znam ih, pozdravljam ih ali su mi stranci. Pitam ih "kak' su" kad me pogledom zaustave na cesti, ali odgovor me uopće ne zanima. Naše vrijeme je prošlo, s tim ljudima sam obavio što sam trebao, poslužili smo jedni drugima, i u miru se razišli. Pretpostavljam da je to jedan prirodan tok, da to tako mora biti i zato mislim da mi nije žao. One rijetke pojedince koji su se zadržali kraj mene (ili ja kraj njih) do danas, nazivam prijateljima i oni me jedini u biti poznaju. U ostalom, oni su me i izgradili, pa me vjerojatno samo zato i poznaju, bas kao što i ja samo zato poznajem njih.
Mene zanimaju oni drugi ljudi, oni s kojima nikad ne dođeš do kontakta a koji su uvijek tu negdje. Ljudi koji se kreću u tvojim krugovima, samim time gotovo sigurno razmišljaju vrlo slično tebi samom, ali s kojima nikad, ali baš nikad nema apsolutno nikakve "sudbine". Kako je to moguće? U kojem trenutku je sve oko nas postalo tako veliko da ne primjećujemo stvari koje su nam najbliže? Zašto uvijek težimo nečem toliko dalekom, samo da bi bili sigurni da do toga ne možemo?
Preveliki strah koji se gomila dok se skrivamo u sigurnosti rutine, polako, sasvim polako gasi onu prvu želju koje se čak sve rjeđe i rjeđe sjećamo. Želje za novim. Za bilo čim novim! Uopće nije bitno što je, bitno je da je novo! Fali mi taj osjećaj kad unaprijed nije poznat kraj. Fali mi neizvjesnost. Svi pričaju da bi radili svašta. Svi bi išli van živit, i svi bi išli van brijat, i svi bi išli van "razgledavat". Van, van, van. Daleko, daleko, daleko do kuda je nemoguće doći! I normalno, niko nikad ne ode! Ili čak i ode, ali se vrati još prije nego što se vani raspakirao. "Znaš, nema se para, pa je teško. Ne može se...." Sve sam čuo, pa čak sam sve to i izgovorio.
Divim se onoj nekolicini koji su nas zaboravili, koji su otišli toliko daleko da smo izbljedili u njihovom sjećanju do te mjere da o nama pričaju, ako još uvijek uopće i pričaju, kao o likovima iz neke davne bajke koje se mutno sjećaju, ali koju sasvim sigurno ne povezuju sa stvarnim životom. Oni su slobodni! Ovi ljudi koje susrećemo oni nisu slobodni. Oni su kao i mi sami, robovi navika i obaveza koje čak nismo ni sami odabrali. Oni se "boje" prići nama, baš kao što se i mi "bojimo" prići njima. Ne zanimaju nas - dosadni su i ne nude ništa novog.
Koliko ćemo još isprika smisliti?
Mene zanimaju oni drugi ljudi, oni s kojima nikad ne dođeš do kontakta a koji su uvijek tu negdje. Ljudi koji se kreću u tvojim krugovima, samim time gotovo sigurno razmišljaju vrlo slično tebi samom, ali s kojima nikad, ali baš nikad nema apsolutno nikakve "sudbine". Kako je to moguće? U kojem trenutku je sve oko nas postalo tako veliko da ne primjećujemo stvari koje su nam najbliže? Zašto uvijek težimo nečem toliko dalekom, samo da bi bili sigurni da do toga ne možemo?
Preveliki strah koji se gomila dok se skrivamo u sigurnosti rutine, polako, sasvim polako gasi onu prvu želju koje se čak sve rjeđe i rjeđe sjećamo. Želje za novim. Za bilo čim novim! Uopće nije bitno što je, bitno je da je novo! Fali mi taj osjećaj kad unaprijed nije poznat kraj. Fali mi neizvjesnost. Svi pričaju da bi radili svašta. Svi bi išli van živit, i svi bi išli van brijat, i svi bi išli van "razgledavat". Van, van, van. Daleko, daleko, daleko do kuda je nemoguće doći! I normalno, niko nikad ne ode! Ili čak i ode, ali se vrati još prije nego što se vani raspakirao. "Znaš, nema se para, pa je teško. Ne može se...." Sve sam čuo, pa čak sam sve to i izgovorio.
Divim se onoj nekolicini koji su nas zaboravili, koji su otišli toliko daleko da smo izbljedili u njihovom sjećanju do te mjere da o nama pričaju, ako još uvijek uopće i pričaju, kao o likovima iz neke davne bajke koje se mutno sjećaju, ali koju sasvim sigurno ne povezuju sa stvarnim životom. Oni su slobodni! Ovi ljudi koje susrećemo oni nisu slobodni. Oni su kao i mi sami, robovi navika i obaveza koje čak nismo ni sami odabrali. Oni se "boje" prići nama, baš kao što se i mi "bojimo" prići njima. Ne zanimaju nas - dosadni su i ne nude ništa novog.
Koliko ćemo još isprika smisliti?
Bas se spremam van živit - pričat ću vam kad se vratim!