a sad... politika, društvo, zabava ili sve skupa, kao u vrjieme nedjeljnih popodneva kad su obitelji išle kopat kumpire i slušat znani zvuk... a sada muzika i sport...
a ne, danas je pala kiša, pokisli smo i mokri smo, a draga mi je preko granice u drugoj državi. pa je politika na tapetu. bar meni, a kako sam ljut i na fuku, jer mada prozvan zbog otimanja kazeta snova ne reagira, nek se i on nervira poplavom malih slova i nepoštivanjem interpunkcije. pa fuka, ova je za tebe, kažem ja s pozornice s mikrofonom u ruci pružene ruke maznog pokreta u crnom odijelu.
publiko, pjevaj sa mnom, kaže mario lamza, a slušaju samo dvije djevojke koje još ne znaju, ali brzo će doći dan kad će se zadnji put vidjet i onda, objesi ti mačku za rep, i štogod mislio, ali baj-baj, nikad više, svako svojim putem, a sve ostalo baci. niz rijeku.
a ustvari dok vozim palim se čikovima po nozi i falivam trake jer mi je prljava šajba, a i svaki obavezni smjer me uhvati nespremnog, i zamišljenog zbog pitanja koja mi u slušalicu postavljaju. ponovo reflektor na publiku... zvuk ide. kamera ide.
pitanje: šta zajedničkog imaju milijunaš, lisice, pederi i popis stanovništva? osim što je pitanje podosta retoričko, podosta je i neretoričko, odnosno stvarno i istinito jer je dio naših života. hannah reci im ti; autoritet nije od tate.
počnimo: na milijunašu je ima tome nedavno neki momak digao kvarat milijuna kuna, a odgovori na pitanja su bili.... kad se pitalo tko je oteo helenu, momak je, kao i na svakom pitanju do tada, zastao i komentirao, pripovijetku sam čitao, ali se ne mogu sjetiti... i tako iz pitanja u pitanje do kvarat milijuna. i nije se za čuditi jer znamo po popisu koliko nas hrvata ima koliko i kakvih škola. malo vas je, malo vas je, a ni oni nisu pazili na satovima, a domaće su prepisivali. nema više kviskoteke koju smo gledali  misli u jebote šta su ovi hrvati paeni, pa zanju sve likove iz uliksa. nema više predimenziorane slike pametnih intelektualaca koji za ljubav predaju u zabitom selu jer im je veća fora živit na selu nego bit frajer u gradu ili sekretar u uredu za nešto. zaključno znaj, tv laže. čini debljim i glupljim.
onda, dan-dva nakon toga na tv-u pogledam lisice. svadba u selu u zagori koja se nalazi na svakom kutu. ljudi osciliraju između podilaženja, osvetoljubovosti i časti koju ne razumjiu. malo se popije i proključa mačo krv u žilama. i opet ona ista veza s popisom. ljudi, pola hrvatske je i službeno ruralno zapamtite, a po duši i više. znaj, slika ne laže. što je bilo vidiš na ekranu kao u tabithinom lavoru.
a pederi? opet se vraćamo na njih. kao da ih nikad dosta, a većini ih je, dokazano, dosta. a da ne znaju baš zašto, osim jer su im se odjednom širom otvorile inače krmeljive oči. objašnjenje? pitalica; što je protuprirodnije? kad žena voli ženu ili ana lučić mladena schwartza pitao je malnar. i apendix. je li protuprirodnije općiti s nekom osobom ili ni s jednom?
vratimo se na popis, ili jednostavnije sublimirajmo one likove iz lisica, milijunaša i popisa, malo promiješajmo, otvorimo bocu, odmaknimo malo od lica da se dim donekle raširi a ne ugrize za nos i pogledajmo što smo dobili.
malog hrvata. s brkovima.