AUTOR: DAMIR KARAKAŠ

Blue Moon

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2014. | izdavač: Sandorf
ritn by: Neven Vulić | 14.12.2014.
Blue Moon
Blue Moon
Jedna od mogućih interpretacija ovog romana je da se Karakaš dijelom i obračunava s popularnim mitom apolitičnosti, i uništava ga. Mit govori o mogućnosti svrhovitog egzistiranja apolitičnog ljudskog bića koje ignorira društveni kontekst i stvari koje se događaju oko njega. Je li takav osobni modus operandi pravedno usporediti s guranjem glave u pijesak, ili je to nešto blaži životni koncept – nedosanjani san o čovjeku kao autonomnom i neokaljanom entitetu, koji nikad nema stvarne potrebe proviriti kroz prozor i pokušati nešto promijeniti? No, taj mit se možda slama i u ovoj priči, i očigledno je problematičan, jer kad-tad svo to neznanje, izbjegavanje ili ignoriranje prošlosti i sadašnjosti dolazi na naplatu.

U ranofakultetsko doba, dok još nisam bio nimalo zainteresiran za našu kolektivnu povijest i njeno tumačenje otišao sam s prijateljem u Crni Lug. Vozili smo bicikle po cestama i divljini okolice Risnjaka, neopisivo mladi grabili smo kroz svjetlost tih prekrasnih šuma skroz do Slovenije, i niti jedan kilometar nije nas bolio, i niti jedan kilometar nije bio previše. 

Prekrasan krajolik bio je samo to – prekrasan krajolik, a svako proizvoljno mjesto kroz koje smo prolazili zapravo je bilo nalik i svakom drugom, pogotovo zbog razloga našeg dolaska. Naime, mi smo tamo bili da zaboravimo kako postoji civilizirani svijet i kako postoji običan život, tada uopće ni ne sluteći da smo na, za tu svrhu, sjajno odabranu mjestu – mjestu za naučiti kako sve ima svoju povijest, ma koliko se mi trudili zaboraviti sve što nam se u životu ne sviđa

Crni Lug spominje se i u Karakaševom Blue Moonu. Negdje sredinom narativa koji se odvija krajem osamdesetih slušamo priču sporednog lika koji to selo naziva pravoslavnim. Propali student s kokoticom koji to sve sluša ništa od impliciranog ne kuži, ni kad svojim očima kasnije ugleda četnika koji skandira glazbene uspješnice, ni kad se u njegovom selu spominju ustaški ratni podvizi, ni kad se svakojaka rulja po periferiji naoružava dok se u Zagrebu iseljuju Srbi iz vlastitih stanova, u suton SFRJ. 

Ali recimo kako ustaše, četnike, naoružavanje i ostale nepopularne stvari o kojima zapravo nitko normalan ne želi slušati – autor spominje uzgred, to je tek posljednji ukras na torti, to je kontekst koji curi iz pozadine, te je upravo autorova pripovjedna suzdržanost ključni strateški element koji dobrano rasterećuje naznačenu tematiku romana. 

Kroz pripovjednu perspektivu rijetko izbija koji eksplicitan komentar o povijesnim grijesima i podjelama s ovih prostora, te takav ležeran autorski pristup može Karakašev tekst pretvoriti u osobnu dramu o, recimo, kasnom odrastanju, ukoliko bi čitatelj bio naivan koliko i protagonist sâm. Karakaš tek izokola determinira o čemu se zapravo radi, a radi se o najgoroj vrsti egzistencijalne nesigurnosti prema kojoj se tematizirana neplanirana trudnoća mladog i nesituiranog ljubavnog para može učiniti kao plitka ogrebotina naspram amputacije noge. Naime, radi se o ratu. 

Da, u cijelom romanu vrlo je malo toga direktno rečeno, no precizno vođena intimna priča o mladiću koji otkida na rockabilly i veličinu svoje kokotice snažan je kontrapunkt povijesnom kontekstu kojeg smo svi svjesni. 

Roman naglo završava u grozničavom trenutku kad je ratni sukob mogao otvoreno početi, no mi ne znamo što se kasnije događa, nakon posljednjeg trenutka u kojem je protagonist stiješnjen u egzistencijalnom deliriju nesigurne budućnosti i visoke trudnoće. Ta strašna nesigurnost koju snažno anticipira u njegovom je umu uvelike samo osobna i financijska, jer on ne može naslutiti kako će uskoro doći do ozbiljne društvene amputacije. Prosječni čitatelj to zna, i najvjerojatnije je sve to i proživio. 

Ova priča počinje usred Like, usred protagonistova rodnog sela koje skriva obiteljsko stablo premreženo ustašlukom, i koje je plodno tlo za ubojite i zarazne legende o vjerskim i nacionalnim podjelama i sličnom obiteljskom folkloru, ali i za sveopći primitivizam koji je zapravo i najlakše detektirati kad si izmješten, i to tek post festum, puno, puno godina kasnije. 

Prolog ove posvete mladosti i naivnosti otvara se scenom sukoba s ocem (koja je pročitana i na promociji ovog romana u ZKM-u) i koja sjajno ilustrira kako se perpetuira nasljedna obiteljska mržnja prema direktnom i često nasilnom muškom pretku, ocu, i to rutiniranom pravilnošću – jer je i njegov otac mrzi djeda, a djed je mrzio svoga oca, a ovaj svojega... i tako unatrag kroz vrijeme. 

Disfunkcionalne obitelji društvena su i književna konstanta, no Karakašev junak opisuje obiteljsku sjebanost na n-tu potenciju – daje nam humorističnim prikazom do znanja kako je to kad ti djed spasi cigana iz ruku svog krvožednog brata ustaše koji ih je volio izbezumljene od straha jahati do bezdane jame, pa zatim bacati unutra. To mi se, bez obzira na prozirnu masku prividno smiješne anegdote, čini ili kao pretjerani spisateljski modus koji želi šokirati, ili možda kao poziv na zdravi razum – za što, mogli bismo biti šaljivi, pa reći – naravno nema razloga. 

No, razloga ipak ima, jer čini se kako je zdravog razuma svuda oko nas sve manje, na što pri kraju svoje recenzije upozorava i Vladimir Arsenić, opominje kako nam se može učiniti, ukoliko naćulimo uši, da začujemo zaglušnjujući tutanj, prasak koji je možda čak i sličan onomu koji nam zapravo izmiče na kraju Karakaševa romana, prasak rata

Ono što je zanimljivo je kako se od politizacije i radikalizacije ni u književnosti ne može i ne smije pobjeći, i kako se treba uvažiti i ideološku poziciju pisca (ma kakva god ona bila). Ali posebno je zanimljivo i to kako se imam potrebu ispričavati zbog nepopularnih stvari o kojima zapravo nitko normalan zapravo ne želi slušati i govoriti: 

- Bez brige, dragi čitatelju, ustaše i četnici su u ovom romanu samo retoričke figure, pročitajte, neće se ništa loše dogoditi... 

No loše stvari su se događale, i dogodit će se ponovno, pa ostaje pitanje: Kako to spriječiti da se ponovno dogodi? Zato se barem meni nameće jedna od mogućih interpretacija ovog romana, tj. čini mi se da se Karakaš dijelom i obračunava s popularnim mitom apolitičnosti, i uništava ga. 

Mit govori o mogućnosti svrhovitog egzistiranja apolitičnog ljudskog bića koje ignorira društveni kontekst i stvari koje se događaju oko njega. Je li takav osobni modus operandi pravedno usporediti s guranjem glave u pijesak, ili je to nešto blaži životni koncept – nedosanjani san o čovjeku kao autonomnom i neokaljanom entitetu, koji nikad nema stvarne potrebe proviriti kroz prozor i nešto pomisliti, učiniti, pokušati promijeniti? No, taj mit se možda slama i u ovoj priči, i očigledno je problematičan, jer kad-tad svo to neznanje, izbjegavanje ili ignoriranje prošlosti i sadašnjosti dolazi na naplatu

Niti umjetnost ne može egzistirati bez komunikacije, inspiracije i odmjeravanja s pripadnim korpusom već formiranih umjetničkih djela, niti je ljudsko biće otok koji može biti izoliran od društva i svijeta, jer ne može se postojati u zrakopraznom prostoru lišenom svih veza s onim što nas okružuje.

Možda je Karakaša i neka proročka crta natjerala da napiše ovaj roman, jer treba biti upoznat s lokalnim folklorom kako bi se prepoznala manipulacija, i kako bi se manipulatori diskvalificirali. Medijske laži i simulakrum loše politike može začas postati stvarnošću, kako se već puno puta dogodilo i ponovilo u povijesti. 

Ovo djelo je, osim svojevrsnog upozorenja, i roman o mladosti i njenoj intrinzičnoj moći, pa i tjelesnoj sposobnosti koja je sadržana u toj nepokolebljivoj i kotrljajućoj svježini, sposobnosti da se istovremeno bude neozbiljan i gladan, neodgovoran i siromašan, zaluđen samo tada shvatljivim stvarima koje ostaju u dobrom sjećanju bez obzira na sve sumnje, i tadašnje i kasnije nametnute podjele koje su otporne i virulentne kao rijetko što u životu. 

Inače, koliko je meni poznato ovo bi trebala biti peta recenzija Karakaševog „Blue Moona“, a među njima je ona pozitivna i već spomenuta Arsenićeva, jedna slična na Večernjem (gdje se nakladnik Sandorf naziva Sanfordom), i dvije Jutarnjeg lista: relativno negativna Jagne Pogačnik, i pozitivna Jergovićeva, gdje on roman hvali do te mjere da se nada kako će i Srbi, kojima će uskoro biti dostupno ovo Karakaševo djelo, pomisliti kako je upravo Damir Karakaš suvremena hrvatska književnost

Što se mene tiče, neke minimalne zamjerke preskačem jer nisu ni bitne – i priklanjam se pohvalama. 

Ovaj nepretenciozno i jednostavno izveden tekst jasno prikazuje Karakaševu stilsku i jezičnu evoluciju, i sviđa mi se kako je elegantno ubrzavao tempo sve do samog kraja, i kako je vantekstualnu nadgradnju narativa, uključujući i završetak ostavio otvorenim – premda se u vanknjiževnom svijetu radi o obliku uroborosa, ili circulusa vitiosusa koji je već upisan u živo (i mrtvo) meso ovih prostora. 

Na kraju, treba reći kako sam se čitajući Blue Moon znao zaista lijepo nasmijati. Damir Karakaš vrlo često iznalazi zanimljive i vrlo jednostavne načine da odobrovolji čitatelja. Kao kad npr. mlađi brat njegovog prijatelja Srbina dođe kući pa pita mamu jesu li oni zaista svi Srbi, i to u ključnom trenutku kad nastaje Hrvatska, i kad se Srbima (dakle i njihovom ocu) automatski dijele otkazi

Kad majka kaže da jesu, i to baš svi od njih Srbi, mali glasno kaže: 

- A u pičku materinu!

Lupiga.Com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije