Profesorica kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Rijeci dr. Katarina Peović odavno je teoriju kulture zamijenila političkom praksom. Kao saborska zastupnica i najpoznatija članica Radničke fronte neprekidno je u medijima gdje zastupa lijeve politike, zaštitu radničkih prava te promiče ideje socijalizma za 21. stoljeća. Zbog toga je često kritizirana od strane desnih i liberalnih stranaka, ali i mainstream medija.

Katarina Peović doktorirala je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu iz područja kulturalnih studija. Kratko je radila u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Objavila je četiri knjige - posljednju krajem 2023. godine pod naslovom "Spontana ideologija svakodnevnih pojmova", dok je ranije objavila knjige "Mediji i kultura", "Marx u digitalnom dobu" te "Sve što je čvrsto pretvara se u dim". Uređivala je emisiju "Elektrosfera" na Trećem programu Hrvatskog radija 2008. i 2009. godine.

Aktivni politički život započela je 2017. godine u Radničkoj fronti, čija je bila rotacijska zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Dvije godine kasnije sudjelovala je na predsjedničkim izborima, a 2020. godine izabrana je za saborsku zastupnicu u osmoj izbornoj jedinici. 

"Interesi kapitalista prikazuju se kao interesi njihovih radnika. To je opasna manipulacija." - Katarina Peović (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

U svojoj posljednjoj knjizi "Spontana ideologija svakodnevnih pojmova" komentirate najaktualnije društvene teme. U tekstu o "uhljebima" i kapitalistima podcrtavate izazivanje sukoba javnog i privatnog sektora - nije li on danas najvidljiviji kroz nastupe političara i medija u vlasništvu krupnog kapitala po kojem povišice u javnim i državnim službama idu "na teret" radnika kod privatnika?

- To je jedan od primjera kako se nametanjem socijal-darvinističke borbe, instaliranjem konkurentnosti na mjesto solidarnosti između radnika unosi razdor iz čega profitiraju kapitalisti. Dakle, nije problem taj da se manjina – jedan posto najbogatijih – bogati još više i da su njihovi profiti još veći, nego je problem „uhljeb” – radnik u javnom sektoru koji ima ugovor na neodređeno, jer radnik u privatnom sektoru živi od mjeseca do mjeseca – u stalnoj nesigurnosti. Kada bi se solidarno borili radnici iz javnog s radnicima iz privatnog sektora, rame uz rame, što mislite koji bi princip usvojili kao standard – trajnu nesigurnost ili sigurnost radnog mjesta? No, kako radništvu u Hrvatskoj nedostaje solidarnosti, organiziranosti i jedinstva – kapitalisti trljaju ruke i profitiraju i dalje.

Gdje vidite najočitije primjere obespravljenosti radnika?

- U sektoru trgovine rade uglavnom žene. One su obespravljene, ponižene, bez dana odmora. U sektoru dostavljanja za platforme rade strani radnici, domaće su izgurali, stranci rade kao robovi. Slično je i u turizmu i građevini. Hrane nas pričama za malu djecu da u nas „nema radnika”, kao da su čarobnim štapićem onih 400.000 u emigraciji izbrisani, nema ih. Sve dok radništvo nije organizirano, solidarno, ujedinjeno s nama će raditi što hoće. Tako je i s ovom recentnom pričom da će povišice u javnom sektoru i državnim službama „štetiti” radnicima u privatnom sektoru. Interesi kapitalista prikazuju se kao interesi njihovih radnika. To je opasna manipulacija.

U hrvatskom društvu kao da se ne vidi klasna borba - nego borba sindikata za vlastito članstvo u javnom i državnom sektoru te privatnih poduzetnika i krupnog kapitala protiv vlastitih zaposlenika koje žele što slabije platiti.

- Daleko smo mi od klasne borbe, dobro bi bilo da ima makar snažnije sindikalne borbe, a nema, što je posljedica slabog i razjedinjenog radništva. Sindikalna borba je borba za bolje plaće, bolje radne uvjete – a klasna borba bi bila borba za besklasno društvo, prevladavanje kapitalističkog načina proizvodnje, privatnog vlasništva – sve što je potrebno da bi se spriječila, ako ništa drugo, klimatska katastrofa. Za razliku od 19. i 20. stoljeća, 21. stoljeće puno je manje revolucionarno, na horizontu ideja ne vidimo borbu za pravednije društvo. No, istovremeno, svima je više-manje jasno da ćemo ukoliko nastavimo s kapitalističkim načinom proizvodnje doći u točku ireverzibilnih klimatskih promjena, te da nas je razoran način nekontrolirane proizvodnje i potrošnje doveo u situaciju da diljem svijeta divljaju požari i poplave. 

Da, za sada 21. stoljeće nije donijelo revolucije. Ali, nekih bi pomaka trebalo biti?

- Borba za besklasno društvo nije istovjetna borbi za radnička prava – bolja radnička prava neće dokinuti klase. Kod radničke borbe riječ je o redistribuciji, a ne promjeni paradigme. No, gledajući iz naše perspektive – oslabljenog radništva na kapitalističkoj periferiji – već bi i borba za radnička prava bila korak naprijed. 

U knjizi navodite da moramo vratiti pojam "klase" u svakodnevni život. Izgleda teško moguće?

- Da. Danas je vidljivo nepoznavanje temelja lijevih politika, pa tako dio nominalne ljevice ne razumije niti pojam klase. Tako se od nekih može čuti da „ne postoji sukob između kapitala i rada”, da je ono što je dobro za kapitalistu dobro i za radnika i da oni trebaju surađivati kako bi jednom i drugom bilo bolje. Takvi ne pridonose dizanju klasne svijesti i osvještavanju radništva. 

Što ne razumije dio ljevice?

- U odnosu između radnika i kapitalista eksploatacija je nužnost – radnik je u kapitalističkom načinu proizvodnje, gdje je profit, a ne proizvodnja za potrebe motor proizvodnje - eksploatiran. Eksploatacija ne znači da je kapitalist neki moralno „iščašeni” lik koji je jednostavno „pohlepan”. Eksploatacija se zbiva potpuno neovisno od karakternih osobina aktera, ona je nezaobilazna posljedica kapitalističkog načina proizvodnje i znači samo to da proizvođač-radnik dobiva samo dio nove vrijednosti koju stvara, neovisno o tome jesu li nadnice visoke ili niske, jesu li radni odnosi dobri ili loši. Ne samo zbog pravednosti već danas i zbog neizbježne ekološke krize, trebali bismo proizvoditi za potrebe. Osiguravanje temeljnih potreba za sve značilo bi dokidanje proizvodnje koja je iracionalna, kapitalističkog načina proizvodnje u kojemu se neki neke stvari ne proizvode, ili se proizvode u nedovoljnim količinama, dok se druge, moguće i nepotrebne, proizvode i to u ogromnim količinama. Iracionalnost dolazi iz imperativa profita. 

"Nijedna desna vlada niti desna stranka u Hrvatskoj nema namjeru regulirati ništa vezano uz rad na korist radnika" (FOTO: HINA/Admir Buljubašić)

Pisali ste, prije nekoliko godina, o Marxu u digitalnom dobu. Njega više ne spominju ni u tv kvizovima. Ima li suvremeni marksizam budućnost, ako uopće postoji?

- Na zapadnim sveučilištima se podučava marksizam – dok je u nas on gotovo protjeran sa sveučilišta. Danas nam je pak marksizam u Hrvatskoj važniji nego za vrijeme socijalizma jer, suprotno popularnim mitovima, Marx nije toliko pisao o socijalističkom ili komunističkom društvu, koliko je analizirao kapitalističko društvo, kapitalistički način proizvodnje koji počiva na mnogim mitovima utkanima u klasičnu ekonomsku znanost. Marx je prije svega dao kritiku političke ekonomije – kritiku svih dotadašnjih ekonomskih doktrina, postavivši tako temelje za razumijevanje eksploatacije, proizvodnje viška vrijednosti i razumijevanje novca.

Ne može se poreći Marxova misao iz predgovora u „Prilogu kritici političke ekonomije“ kako "ne određuje svijest ljudi njihovo biće već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest". Slažete li se s njezinom aktualnošću?

- Ta maksima sažima bit odnosa između postojanja i svijesti, a onda i stvarne egzistencije i mitova koji nas okružuju. 

U Hrvatskoj se nije spominjala stota godišnjica smrti Vladimira Iljiča Uljanova, Lenjina. Kao ni brojne druge povijesne činjenice, poput 80-godišnjice AVNOJ-a prošlog 29. studenog, iako i u njoj leži osnova današnje državnosti na koju se nacionalisti rado pozivaju. Jesmo li svi slijepi i gluhi na povijesno učenje i nasljeđe?

- Povijest je važna da bismo razumjeli sadašnjost, a dio naše važne povijesti je podložno mnogim manipulacijama, prije svega opasnom povijesnom revizionizmu koji crno želi učiniti bijelim, a bijelo crnim.

Vratimo se u stvarnost. U javnom prostoru protura se mantra da nezaposleni Hrvati ne žele raditi, pa moramo uvoziti radnu snagu. Je li to doista tako - kako bi stotinjak tisuća nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje moglo konobariti, kuhati, čistiti ili raditi na građevini bez obzira na svoju kvalifikaciju, dob, zanimanje i mogućnosti?

- Brojka od 100.000 nezaposlenih je još jedna HDZ-ova statistička manipulacija. Najmanje 400.000 tisuća radnosposobnih stanovnika u Hrvatskoj nije ekonomski aktivno. Tih 100.000 nezaposlenih je manipulativna brojka, a njome vladajući pravdaju navodnu potrebu za uvozom stranih radnika. Čak je 17,6 posto radnosposobnog stanovništva iselilo. EU prosjek je tek 3,3 posto! Znači, nije uopće riječ o tome da „radnika nema” već o tome da su naši radnici iselili i da poslove koje bi radili u Hrvatskoj rade u zemljama zapadne Evrope. I drugo, puno je ljudi radno neaktivno – iz raznih razloga, ali prije svega zbog toga jer je u Hrvatskoj nestalo dobro plaćenih i kvalitetnih radnih mjesta. Ništa ne proizvodimo, sveli smo se na turizam i uslužne djelatnosti.

Uvoz radne snage jeftiniji je od povratka domaćih radnika, bez obzira na Vladine "mjere" pomoću kojih se vratilo stotinjak ekonomskih iseljenika iz zemalja EU.

- Znatno povećanje plaća jedini je način i da se radnici koji su iselili vrate u Hrvatsku. Umjesto dizanja plaća – Vlada uvozi strane radnike, a poslodavci ih tretiraju kao robove – na te radne uvjete sigurno ne može pristati domaći radnik. Uvoz stranih radnika znači snižavanje cijene radne snage – te dvije stvari su povezane. Zato je Radnička fronta predložila cijeli niz zakonskih prijedloga koji bi pomogli radnicima – domaćima da nađu dobro plaćeni kvalitetni posao, stranima, da rade u uvjetima koji nisu robovski. Prije svega, potrebno je vratiti kvote za strane radnike – država se ne smije izuzeti i u potpunosti liberalizirati uvoz stranih radnika, kao što je to slučaj od 2021. godine od kada se broj radnih dozvola svake godine udvostručava.

Govorili ste o zaštiti platformskih radnika i imigranata. Ima li desna vlada čiji su neki ministri poduzetnici u sjeni (recimo, ministar vanjskih poslova) realan interes da regulira tržište rada?

- Dostavljači platformi Wolt, Bolt, Glovo i drugih u zadnju godinu doživljavaju najdramatičnije uvoz stranih radnika. Kako je riječ o potpuno nereguliranim radnim odnosima – njih su platforme jednostavno istisnule i s agregatorskim firmama uvezle strane radnike. Prosvjedi tih radnika potpuno su opravdani, no Vlada ih je najvećim dijelom ignorirala. Donijela je nevjerojatan Zakon o radu u kojemu su platforme riješili svake odgovornosti, a Zakonom o strancima stvorili uvjete za uvoz jeftine radne snage. Nijedna desna vlada niti desna stranka u Hrvatskoj nema namjeru regulirati ništa vezano uz rad na korist radnika.

Nastavljate li političku karijeru borbom za novi mandat Radničke fronte na predstojećim trostrukim izborima?

- Naravno, prisutnost Radničke fronte u Saboru znači prisutnost radničkih tema. Napravit ćemo sve da povećamo broj mandata i time ojačamo poziciju radništva u Hrvatskoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Admir Buljubašić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"