"Nalazimo se na 39 stupnjeva i 13 minuta sjeverno i 41 stupanj i 19 minuta zapadno. Iduća smjena mi je od 23 do 02h, obučena sam u sve što posjedujem, plus hoodicu koju sam posudila. Sve je mokro, mobitel ne radi već danima, ne znam koliko je sati, ali pročitala sam oko 80 strana od kada je sunce zašlo, znači da je vrijeme za moju smjenu. Ne smijem zaspati jer vidim da me kapetan i Jurji štede, da me ponekad ne probude za smjenu jer nemam više mobitel koji je, ako njime nisi povezan s drugim ljudima, presudan samo kao sat i fotoaparat. Čujem Jurija kako hoda iznad mene, psuje i navlači užad pokušavajući što više vjetra uhvatiti u genovu.

Vjetar je jak. Ne znamo točno koliko s obzirom da smo izgubili autopilot i većinu instrumenata, koje ja još uvijek, nakon mjesec dana na pučini i dalje čitam kao prvašić prvu pjesmicu. Malo slovkam, malo varam, malo tražim iskusne da pomognu, meni je gubitak najlakše pao. Polako stavljam i oko sebe vežem pojas za spašavanje, obuvam cipele, spuštam stopala na nakrivljeni pod, obavezno barem jedna ruka na trup broda da ne padnem. Tijelo mi je puno takozvanih brodskih ugriza, modrica i rana koje zadobiješ u utrobi broda koji se valja po oceanu. Uzimam gurtnu u ruku i krećem se gore vezat. Kada plovite, ima gore i ima dolje. Dolje, gdje je sigurno i toplo i skučeno i mučno do razine povraćanja. I gore, gore gdje je zrak kakav nikad niste disali, opasnost, hladnoća, odluke, dupini i poletuše, snaga i izazov beskrajnog horizonta.

Izlazim iz potpalublja i brzo zatvaram vrata da slani i mokri vjetar ne uđe. Valovi su visoki nekoliko metara, a brzina s punim glavnim jedrom i punom genovom je, rekla bih, oko 8 čvorova. To je vrlo sporo, na zemlji. Brzina bicikla koji jedva vozi, ali kada se ocean, vjetar i valovi ujedine postoji moment uzgona koji jedrilicu diže, okreće na bok, odalami po guzi i nema tog glisera koji daje takav osjećaj rezanja soli, svakog zrnca. Moramo ručno upravljati brodom. Dok me Jacques uči kako da držim kormilo, kapetan mi pokazuje kako između užadi mora biti uvijek isti oblak, tako je najlakše, kaže. Ne kaže riječima jer ne priča engleski, ali već se razumijemo. Nitko od tročlane posade osim mene ne priča engleski pa je moj prelazak Atlantika bio tišina ljudskog zvuka i glasnoća divljanja prirode. Jurji umorno navlači kapuljaču, veže se za ogradu i u trenutku tone u san. Spava vani da mene i brod drži na oku. Potrebna mi je sva snaga mišića da održim ravnotežu i usmjerim pravilno kormilo, jer ovo nije kao vožnja na kopnu, ovo je vožnja gdje se cesta i nebo bore protiv tebe na svakom centimetru. Potrebna mi je sva snaga uma da ne pobjegnem natrag u potpalublje. Usred oceana smo, danima nismo vidjeli drugog broda. Kažu da kada prelazite Atlantik, u jednom trenutku, najbliži nepoznati čovjek ti je iznad tebe u svemirskoj postaji. Dok živim na 15 metara s tri muškarca nasred oceana i brojim 22. dan od 30 koliko će nam trebati da se dočepamo Europe, pitam se prevladava li osjećaj usamljenosti ili potreba za samoćom."

Ovako „Piratkinja s Kariba“, Tamara Puhovski, najavljuje svoje putopisno predavanje o prelasku Atlantika jedrilicom, koje će održati u zagrebačkoj Booksi ovoga četvrtka u 19 sati. Na istom mjestu nedavno je okupljenima prepričala kako je proputovala Kubu biciklom, a sada će pokušati dočarati kako je izgledala njena plovidba do Portugala preko Atlantika, o čemu ste nešto mogli doznati i u uvodnim pasusima ovoga teksta.

„Ima li Tamara jedriličarskog iskustva? Nema. Je li poznavala svoje suputnike? Nije. Jesu li im nasred oceana otkazali autopilot i većina instrumenata? Jesu. Kužite sad zašto obožavamo Tamarine putopise? Dođite, ne propustite“, poručuju iz Bookse u pozivu da četvrtak navečer provedemo u ovom klubu i čujemo što Tamara ima za ispričati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook