Zadnji put smo se lijepo nasmijali biserima iz Oglasnika pa smo stoga još jednom pogledali što to ljudi potražuju, prodaju, kupuju, mijenjaju itd. Primjeti se povećan broj "sezonskih" oglasa gdje se traže čamci, gumenjaci i sl., dok salve smijeha najviše izazivaju uvijek atraktivni kontakt-oglasi. Postoje i neke stvari za koje nismo ni čuli, a neke pak iznenađuju cijenom kao lonac za 250 eura. No pogledajmo

Da ne bi ispalo kako ja uvijek komentiram samo nogomet, ovaj put ću komentirati košarku. Dakle, klub za koji sam nebrojeno puta navijao u dvorani "Dražena Petrovića" (još dok se ta dvorana i nije tako zvala) postao je neslužbeni prvak Europe. U finalu uvodnog turnira Eurolige pregažen je Maccabi, te je tako Cibona nadigrala prošlogodišnje prvake i Eurolige i Suprolige. U Ljubljani je bilo 11 razlike, ponajviše zahvaljujući dvojici stranaca u redovima Cibone, Bowmanu i Okunskom, te Planiniću koji je proglašen za najkorisnijeg igrača turnira. U najbolju petorku turnira osim Planinića izabrani su Mamić i Bowman. Unatoč ovim veselim vijestima ostaje trag razočarenja u nama, jer teško je povjerovati da nam Cibosi mogu ponudititi takva iznenađenja i u službenim natjecanjima ove godine. Ipak nada nam ostaje, pa ćemo sa zanimanjem gledati predstojeće nastupe Cibone u Europi.

Uskoro će biti završen veliki projekt hrvatske države, njenog graditeljstva i političkih struktura koje su na njemu skupljale bodove kako bi dobili glasove osiromašenog stanovništva najjužnije nam Hrvatske, s kojima će onda vladati onako kako hoće. Riječ je dakako o gradnji mosta preko Rijeke dubrovačke, za koji je kasno sinoć odlučeno da će dobiti ime po dr. Franji Tuđmanu.

Već od malih nogu stanujem na Trešnjevci. Kvart je, osim po "dvije lipe", Domu sportova i Draženu Petroviću poznat i po Tehničkom muzeju. Najveća je ironija da tamo nisam otišao dok me na to nije nagovorio poznanik iz Splita. No, internet je rješenje za besposličare kojima nisu raspoloženi za odlazak u tu, inače, vrlo obrazovnu instituciju. Novica o stranicama tehničkog muzeja i kulturnoj ponudi moga kvarta.

Napokon se vratio u Hrvatsku. S osmjehom na licu, nostalgijom u razmišljanju i nadom da će se sve ponoviti sjećamo se burnih slavlja kojima smo svi prisustvovali. Jedna od najluđih noći u mom životu. Pa tko bi zaboravio sve te ljepe žene, sva ta pijanstva, gomile ljudi. Kao što se svatko od nas sijeća gdje je bio kada su se događale neke "povijesne" stvari, tako se i sjeća gdje je bio recimo kada je Hrvatska pomela Nijemce, a Hrvati sve oblike ugostiteljskih objekata. Da ne bi bilo zabune mi ne zagovaramo pijanstvo nego veselu, pomalo razuzdanu, ali definitivnu radost svih Hrvata. Sve nam se to vratilo kao flesh-back u akciji Boška Balabana (čovjek sa frizom tvrdim kao kamen). Ja se duboko ispričavam; u akciji Roberta Prosinečkog ( po riječima mog prijatelja Marija: čovjek bez kojeg se definitivno ne može, bez obzira koliko loše igrao ) i Boška Balabana u 75 min. Naravno, sve je to okrunio čovjek s velikom čukom Alen Bokšić i ljepo zapizdio Belgijancima (ovo također citiram svog drugog prijatelja, Matu). Uz bojne pokliče čulo se i lijepog navijanja, iako pomalo zamjeramo navijačima što su posumnjali u pobjedu. Tu svakako ubrajam i sebe. Sve je opet lijepo, sve je opet na mjestu, a po mome osobnome iskustvu Japanci su vrlo veseli, otvoreni i pomalo smješni ljudi. Ljepo će biti tamo, pogotovo kada mi s autom zapičimo u Japan preko Turske, Iraka, Irana, Pakistana, Indije i Kine.Čini nam se isto tako da polako, ali sigurno postajemo vrlo slični Ircima ili Škotima, malim ljudima iz malih zemalja, uvijek spremnih na nogometne pobjede i pivo veličine mora, a tko ne bi kad je Japan došao tako blizu. I tako počeo sam u Hrvatskoj i završio u Japanu, a nisam niti jedan put spomenuo tko se vratio u Hrvatsku: Nogomet. Stoga vijest je sportska!