Srijeda, 22. rujna 2004., 8,55 sati, Zagreb, tramvaj broj 6, linija Glavni kolodvor – Trg bana Jelačića.

Uobičajeno zagrebačko jutro, uz još običniju gužvu na koju smo valjda već svi navikli.. Ili nismo?
Ušla sam s Bazom, koji se odmah legao. No, u istom je trenutku zacvilio i ustao. Nisam se niti snašla, ali me istovremeno osvijestila vika putnika. Kako možete udariti tog psa, on je za slijepe. Starac je odgovorio, mogu, ne može tu biti. Ljudi su oko mene također bili zaprepašteni, i više za sebe zbunjeno ponavljali – tko se to sve vozi, što vam je pas kriv, kako ga možete udarati . . .
Nijemo sam stajala, u šoku. Žao mi je, ali potekle su mi suze. I eto, zaboraviše da je udaren pas i postadoše važne  moje suze.
Nemojte gospođo, nemojte gospođo – ponavljali su. . .
Bujica mi je misli prolazila glavom. U Tjednu europske  mobilnosti kad se priča i priča o kvaliteti života i pravima svih nas na bolju svakodnevicu, ja ne mogu doći na posao. Da, građanin sam drugog ili trećeg reda. Kojem mi to osobe  s invaliditetom redu građana u ovoj  zemlji pripadamo?
Ne znam hoćete li vi iz medija to objaviti, ili to možda ne pripada zanimljivostima jednog grada. Istina, sigurna sam da su sličnih događaja mogli imati i drugi korisnici pasa vodiča slijepih ili netko od drugih osoba s invaliditetom kada im se ne želi pomoći ili ustupiti stolicu. Ali upravo zato, nije li vrijeme da uvažavamo i poštujemo i druge oko sebe. Ne bih ovo pisala, jer je to nažalost jedan od više ili manje dramatičnih primjera iz moje svakodnevice. Ali kad sam izišla na Jelačić placu iz razglasa me upozorila rečenica (razglas na zgradi Hypo Alpe Adria bank):

Recite stop nasilju! Prijavite nasilnika itd. itd.

Mira Katalenić
Hrvatska Udruga za školovanje
pasa vodiča i mobilitet

tel. 4816-155