Evo je 23 i 49, u Busovači, gradu(?) kojem je i Bog rekao laku noć. Na prvi pogled. I sam sam mislio isto. Sve do danas 30. 3. i 21. 45. sati.
Sjedio sam u najboljoj i najpoznatijoj dnevnoj sobi na svijetu i gledao svog starog. Tko bi rekao da ima 52 godine, kad imam više bora od njega. Doduše, šijem ga s tlakom, nižim i zdravijim, a čini mi se da sam nešto u prednosti i s razinom šećera u krvi. Njegova je visoka, a ja svoju još nisam mjerio.
Znam da ovo nije "Moje zdravlje" i da malo koga, osim moje stare i brata, zanima naša razina šećera u krvi, ali trenutak je poseban i, budući da tek očekujem da mi Ćiroki s litrom gorkog pelinkovca plati moj mukotrpan rad na ovoj stranici, dozvoljam sebi privatizirati ovih pedesetak redaka teksta.
Za to, naravno, moram imati konkretan razlog, iako bi se mogao izvući i na nadolazeći Uskrs. Inače, ovom po svemu običnom danu fali samo deset minuta da se pretvori u najveći kršćanski praznik.
Ipak, neću ni pokušati, jer božemiprosti, dogodilo se 4 kilograma i 100 grama koji su mi, božemiprosti II, važniji i draži od bilo kojeg kršćanskog blagdana. Lena je rodila kćerku; moj brat je dobio kćerku; starci su dobili unučicu; ja sam dobio nećakinju; baba i njen frajer, s kojim je u zakonitoj vezi nekih šezdesetak godina, dobili su praunuku; frajer koji je zbog biologije ostao bez moje babe, a kojeg od milja često nazovem dida, također je dobio praunuku; a ponešto su dobili i ostaci familije, koje zbog cijene prostora u komadiću ovog virtualnog svemira ne bih napominjao. Na koncu, gradić od pet tisuća ljudi dobio je novu stanovnicu. Zove se Ema.
Možda ću, jer ovo je jebena ekslkulziva, tražiti da mi Lupillus poveća plaću s 0 na 0,0 kuna. Ej, ovima koji zatvaraju provincijski internet klub ekskluziva nije baš neki prioritet. Nisam siguran, ali prije nego me ubiju s novim albumom Cece Veličković ja ću odglumiti Mandraka i brzo planiranu kolumnu pretvoriti u vijest. Vijest dana. Svijete dobio si još jednu Emu. Ima 4 kile i 100 grama. Nek se pleše.