Generacijo moja, ne mogu više izdržati od ovog osjećaja tebe kao svog osakaćenog tijela … generacijo. Pogledaj, postali smo ljudi, a ni sami ne znamo kada. U jednom trenu vrijeme je stalo, sve je stalo, život je stao … Da, generacijo, život je stao – a vrijeme je brzalo naprijed i vidi nas sada … postali smo karikature.

Ljudi, ni staro ni mlado. Djeca u duši s djecom oko sebe. Beskućnici i nezaposleni. Promašeni. Generacijo … a od nas su, kao mnogo očekivali. I još uvijek očekuju. Zlobnici.

Ti, ti … razmišljaš o načinu na koji bi se riješio ovoga svijeta!? A ne uviđaš koliko je lijep ovaj svijet … a Ti, ženo … ti imaš previše bora i previše djece da bi te zaposlili na mjesto direktorove tajnice, iako se vidi da si bila prekrasna i još bi te se dalo upotrijebiti … pa, hm, o tome bi mogli porazgovarati u četiri oka, ne?

Ti, ti tamo tebe nije volja ni za što! Što si ti uopće stvorio? Tražiš posao, a moliš Boga da ga ne pronađeš. Ti si promašeni slučaj čovječe! A ti, debela, tebe više ne treba ni muž ni djeca. Napunila si se celulitom i ode ti karijera … živčana si, nezadovoljna i mrzovoljna.

Ti iz magareće klupe – živiš u snovima. Misliš još uvijek da možeš promijeniti svijet. A ti što hoćeš u zamjenu za tu drvenu nogu – što sad hoćeš? Život je takav čupav i dlakav i eto … nadrljao si igrom slučajnosti, nitko tu nije kriv budi sretan što si ostao živ – idi pa se žali drugu Titu što je bio osmislio zajednicu naroda i narodnosti pa umro čovjek i zajednica propala.

Eh, generacijo nesposobnih i nesnalažljivih… izgubljenih u svemiru. Jesmo li to mi oni mladi ljudi što smo se uvijek smijali, plesali, pjevali u bendovima, svirali? Jesmo li to mi oni sportaši, matematičari i ostali nadareni mladi ljudi? Jesmo li? Generacijo?

Ne.

Nažalost, više nismo. Tu smo gdje upravo jesmo. A nigdje smo. Patimo od sindroma svih koji postoje na ovome svijetu, a najviše od sindroma otuđenosti prvo od samih sebe, a onda i od svih ostalih. Mi smo ljudi koji smo nekada znali, pa zaboravili voljeti i sebe i druge – pa kao sada to opet nešto učimo – neuspješno. Mi smo oni koje je preveslalo vrijeme – generacijo.

Mi smo oni na čijim su leđima i na čijoj je mladosti i iz čije je krvi ustala ova zemlja u kojoj smo sada suvišni. Svijet se okreće oko gotovana i Gotovina, a najviše oko gotovine a mi nismo ni jedno ni drugo, a nemamo treće. I naša će djeca prije postati ljudima, jer nama su to vrijeme postajanja zbrisali iz vremenske karte, mi smo preko noći postali ratnici, invalidi, udovice i … bolesnici.

Mi ćemo vječito tražiti nešto a ne znamo ni sami što. Možda jedino da se tješimo činjenicom da onaj tko traži obično i nađe. Pa ti vičem iz petnih žila: Ne daj se – GENERACIJO! S ljubavlju.