Život televizijskog novinara - bilo bi dobro kad bi napisala nešto o tome, kaže mi moj dragi prijatelj, inače tiskovni novinar. Dobro, poklopim slušalicu i prvo što mi padne na pamet: Šta ga imamo? Mislim život?

Možda prvo primjer. Prije nego što mi je dao ovaj tiskovni zadatak, razgovor s mojim prijateljem tekao je ovako: "Jesi li u gužvi?".

To je već standardno međunovinarsko pitanje. Nježno suosjećanje.

Kažem, ne evo gotova sam s poslom, upravo ušetala u stan, zavalila se u naslonjač i gledam Dnevnik, da vidim što donosi konkurencija. A on će ozbiljnim tonom: "Diži se, pucali su u Mesića, šta vi ne znate?!".

Stresla sam se u sekundi, jednom nogom već odgurnula deku, tisuću fleševa, zujanje u glavi, tisuću pitanja. Procijedila sam prva: "Šta stvarno, gdje, kada?".

Kratka pauza, pa provala smijeha, s druge strane žice.

"Ne mogu vjerovati da si popušila!", kaže moj dragi prijatelj. Novinar, ako niste registrirali. Samo novinar može imati tako istančani smisao za večernji humor!

A vidjela sam već strku, zbrku, izbezumljena lica redakcijskih mi supatnika. Čula sam izlizani uzdah mog dragoga: "Ne opet!". Mamu, koja uvijek nazove u najkritičnijim trenucima. Koja još uvijek iz Šibenika brine o kvaliteti mog života. "Dušo jesi li jela, što si jela? A juhica, a salata? Jedeš li voće? Moraš, daj pojedi jabuku, iscijedi naranču … hoćeš li dugo ostati, pazi, čuvaj, ne daj …".

Uf, kako sam nasjela! A kako i ne bih ustvari. Uvijek isto. Dođem kući sa žarkom željom da posao ostavim iza sebe, ali ne. Ili jesi ili nisi. Ali gotovo uvijek me sva "velika" događanja pogode baš kada se opustim, otiđem iz redakcije, sve lijepo složim u glavi … A da ne pričam o tom stresu koji uzrokuje mobitel! I stoga i ovim putem molim sve prijatelje - nemojte me zvati. Ne brinite ja ću vas kad-tad nazvati. Zašto?
 
E pa zato što svaki put kad zazvoni iza 22h ili ne daj Bože 8-9 ujutro, ja protrnem. Pitam se je li ptičja gripa prešla na čovjeka? Je li taj čovjek Hrvat, nema veze i ako živi u inozemstvu? Stiže li Petrač u Hrvatsku? Što je s kravama, je li još koja pukla? Što se događa, 30 specijalaca opkolilo kvart? Zabavljaju li se samo ili je neki mafijaški obračun? Možda je ipak netko popalio novog kartonskog policajca? Ili je možda izvanredna konferencija za novinare u 22:30 gdje će nas u Ministarstvu poljoprivrede izvijestiti da novi virus koji je napao ribe ne mora nužno biti smrtonosan?!

Oprostite, o čemu smo ono pričali? O životu novinara?

A to, pa naš je posao lijep, dinamičan. Upoznajete mnogo ljudi, putujete. Cijeli život učite, nadograđujete se, sazrijevate. Uvijek imate tema za razgovor jer se nagledate u svom poslu i divnih i zanimljivih i opasnih i dosadnih i umobolnih ljudi. Steknete jedno divno iskustvo blokiranja suvislih informacija. Jedini je nedostatak u tome što vam se tu i tamo dogodi da životni sudrug, nakon dugog izlaganja zaurla: "Opet me ne slušaš!".

"Slušam, ali nisam shvatila kad idemo, ako si govorio o nama? Jesi li govorio o nama? Čekaj, čekaj, daj ponovi u miru …".

No, to su samo sitnice. Ima stvarno lijepih stvari u novinarskom poslu. Lijepo je na primjer kada shvatite da je naš dragi predsjednik ipak živ i zdrav. Da nema novosti o gripi i kravama. Da je Petrač daleko, toliko daleko da sutra ne možemo o tome napraviti prilog, da su naši specijalci u bazi i da večeras nikud ne idu, čak niti na piće nakon posla. Da su naše ribe otpornije od virusa i da naš ministar Čobi već par dana mirno spava. I što je najvažnije - zdrav je. Iako je jeo avijaciju i teleće šnicle u saftu. A najljepše je u ovom poslu što ipak ne znaš što te čeka sutra.

I još samo da me ujutro ne probudi mobitel i da popijem kavicu u miru, do podne. A onda pucaj! Ajde Mladiću ako imaš muda - predaj se. Ionako je već dosadno, ništa se ne događa već dva dana. Ah, ipak je to bolesno zarazan i lijep posao!