U zgradi riječkog KBC-a, na odjelu ginekologije bura je oko dva sata ujutro srušila strop. U novinskim izvještajima stoji da su majke i bebe spavale; da je tragedija izbjegnuta igrom slučaja; da je riječka bolnica dotrajala i da treba obnovu i još bla, truć, bla ...

A na naslovnoj stranici novina za koje radim u prvom planu su tri novopečene mame. Jedna gleda u objektiv, na licu joj lebdi smiješak dok u naručju drži bebu kojoj se vidi tek malo crno tjeme. Pretpostavljam da spava u materinim rukama. Druga sjedi na krevetu i razgovara na mobitel, a u lijevoj ruci položenoj niz tijelo pružila se beba. Na njenom licu također smiješak, ponosan ili blago euforičan, ne mogu odgonetnuti. Treća mater u dnu je fotografije, brižno nagnuta nad bebu, kao da joj povjerljivo nešto šapće. Njezin osmjeh ne vidi se, ali osjetim ga kako se razlijeva prostorijom kao ljubičasta boja stavljena na plavu ili crvenu podlogu.  

(Kako li će se prodati ovaj broj novina? Nema mrtvih ni ranjenih, u facu čitatelju ne vrišti krv, nema ljesova, nema Ive Sanadera ni Stjepana Mesića, nitko se nije raznio eksplozivom niti spektakularno opljačkao banku, samo tri nasmiješene majke koje su noć prije preživjele šok, a sad evo ritmom srca pričaju djeci utopiju o svijetu koji poznaje samo lijepe trenutke.)

Od jednog do drugog kraja moje dnevne sobe točno je osam koraka, precizno sam je odmjerio neuspješno pokušavajući izliječiti laganu bol u želucu, koju podnosim već nekoliko dana. Osim toga, i kronična besparica je jedan od razloga zbog kojih noći u zadnje vrijeme provodim u takvim šetnjama ili čitam knjige iz kojih ništa neću zapamtiti ili razmišljam o Bosni ili o nekoliko dana svjetlosti ili o stvarima o kojima se ne može pisati.

Često me tako u stanu zatekne i kiša, pa mokar do kože putujem od krajnosti do krajnosti, u okviru omeđenom s nekoliko teških riječi koje nikako ne uspijevam uklopiti u proljeće od kojeg mi bujaju krvne žile. Nakupilo ih se u posljednjih nekoliko dana, teško s njima izlazim na kraj, ali nije to melankolija niti tuga, nego naprosto svakodnevna borba kakvu, vjerujem, svako od nas stoički (pod)nosi u sebi.

S druge strane priče, to je ono o čemu bebama povjerljivo pričaju majke, stala je kava kod Bibana i nekoliko ljudi koji mi samom svojom prisutnošću čine neopisivo zadovoljstvo. Zrak je u njihovom društvu mirisan, riječi meke, a kava slatka i bez šećera i rahat lokuma. S iste strane je zubato sunce nad Sarajevom, Zagrebom i Busovačom, behar što ga vjetar nosi niz Držićevu ulicu i listanje lipa koje će u šestom mjesecu davati na lijepu nostalgiju za trenutcima kad smo mislili da možemo sve što poželimo i da je život hrpa lego kockica koje se nepogrešivo slažu u veličanstvenu cjelinu. Na taj tas vage stavljam i jutrošnju naslovnicu novina s koje tri žene pozdravljaju osmjesima kakav se valjda otkriva kad na svijet uspiješ donijeti život.

Sad je samo pitanje trenutka, zapravo trenutka i trenutka: kako kad, ovisno možda od rasporeda planeta, pretegne na ovu ili onu stranu, a s tim čovjek ne smije biti nezadovoljan. Uobičajene su to pojave, lako se podnose začiniš li ih s par osmjeha, koje, evo, možeš naći čak i na naslovnici dnevnih novina.

Zato ne brini. Sve što se treba zaboraviti - zaboravit ću, sve što se nije trebalo dogoditi - niti neće. Nema smisla da se nerviraš, ionako nikad ništa nisam znao uzeti za ozbiljno. Nasmij mi se malo, sakrij me pod kišobran.